Tangkahan, Sumatra- pravi skriveni raj

Po povratku s Nusa Penide, imala sam jedan dan vremena u svojoj bazi na Baliju da se pripremim na put za Sumatru. Obzirom na svoje organizacijske vještine bila sam uvjerena da ću bez ikakvog problema ondje stići potpuno opremljena, ali tada još nisam znala da sve vještine zapadnog svijeta tamo ne vrijede gotovo ništa.

Sumatra je jedan od najvećih indonezijskih otoka, a mene su okolnosti odvele do sela Tangkahan, smještenog na sjevernom dijelu, vrlo blizu poznatog Nacionalnog parka Gunung Leuser. Obzirom da sam ondje stigla preko prijatelja, nakon leta koji je trajao četiri sata, dočekao me moj sumatranski vozač Dharma. Široki osmijeh i nešto malo znanja engleskog bilo je sasvim dovoljno za uspijem doznati kako nas do Tangkahana čeka još nešto više od četiri sata vožnje autom. Obzirom na činjenicu da smo do odredišta putovali po mraku, iskoristila sam dva sata za spavanje, a probudila me kiša i prilično kvrgava cesta. Automobila osim našeg gotovo da i nije bilo, a kako smo sve dublje tonuli u šumu, tako je signal na mobitelu bivao sve slabiji.

Nešto iza ponoći, vozeći po jednoj jedinoj i samim time, glavnoj cesti, došli smo do nekog ogromnog brda zemlje i šljunka koji nas je potpuno zbunio jer je bilo sasvim jasno da ovdje ne možemo proći. Moj um govorio mi je da nema mjesta zabrinutosti. Alternativni put mora postojati, a ne bi ga trebalo biti teško naći, uostalom, imam lokalnog vozača i nema mjesta panici. Usuglasili smo se vrlo brzo da probamo jednim odvojkom pronaći novu cestu, jer je ondje bila podignuta rampa i naš izbor nametao se kao logičan. Kiša je padala sve jače, a makadamsku cestu zamijenila je šumska staza koja se na mjestima pretvarala u ozbiljno blato i jedini izvor svjetla bilo je ono na našem automobilu. Dharma i ja bili smo potpuno koncentrirani na pronalazak pravog puta, a pokoji kiseli smiješak na našem licima odavao je da oboje sumnjamo da se krećemo u pravom smjeru. Nakon više od pola sata vožnje, zaustavili smo se i priznali sami sebi da nemamo pojma gdje smo, a da će biti pravi izazov i vratiti se na glavnu cestu. Ne mogu reći da mi nije prošlo kroz glavu kako sam pročitala da sumatranski tigrovi love noću, ali ipak prije nego što je eskalirala moja mašta pronašli smo neku kućicu iz koje je izašao lokalni stanovnik i uputio nas na cestu koja je vodila do odredišta. Potpuno iscrpljena od cijelog puta, u Tangkahan sam stigla u tri sata ujutro, potpuno zbunjena činjenicom da je moj put u novu avanturu počeo tako da sam se izgubila usred džungle.

Teo

Teo i ostatak slonova kupaju se u rijeci

Ranom zorom uputila sam se na rijeku koja se nalazi svega pet minuta lagane šetnje od predivnih Tangkahan Inn bungalova, gdje se svako jutro kupaju sumatranski slonovi. Ova podvrsta azijskih slonova, već je godinama ugrožena zbog krivolovaca koji ih ubijaju, kao i zbog uništavanja njihovog prirodnog staništa. Tangkahan Conservation Response Unit (CRU) oformljen je sistem upravo za slonove koji su spašeni iz ljudsko-slonovskog konflikta i iako ove veličanstvene životinje više ne mogu biti potpuno divlje, ovo je zaista iz pozicije u kojoj su se našli, druga najbolja šansa za život. Ovo malo selo još prije 20 godina bilo je ilegalno nastanjeno kao rezultat velike indonezijske populacije, a danas je jedno od najljepših eko turističkih destinacija koje imate priliku doživjeti.

Sjedeći tako pored rijeke i razmišljajući koliko smo zastranili kao čovječanstvo osjetila sam lagano podrhtavanje tla i vidjela kako se lišće drveća miče iako nema ni daška vjetra. Dolaze. U momentu kada je krdo od devet slonova kroz šumu došlo do rijeke i prelazilo istu, nas dvadesetak ljudi, koji smo bili ondje, potpuno smo utihnuli. Imala sam i ranije priliku biti blizu ovih nježnih divova, ali nikada u ovom okruženju. Snaga, hrabrost, i moć nježnosti utjelovljeni su u slonove. Do ovog trenutka nisam imala saznanje da slonovi mogu biti poput ljudi, ljevaci ili dešnjaci. Osim ovoga slonovi, poput ljudi, imaju ceremoniju slavlja kada se sretnu s prijateljem kojeg nisu dugo vidjeli i koji se vratio u krdo. Duhoviti su i zaigrani. Smiju se i plaču. Afrički slon ima uši u obliku karte Afrike, a azijski slon u obliku karte Indije. Imaju četiri puta veći mozak od ljudi i, iako još nije dokazano da su pametniji od nas, svi znamo da jesu. I istina je da nikada ne zaboravljaju, ali ono što nisam znala je da ja nikada neću moći zaboraviti njih.

Kupanje slonova ponizan je čin koji se obavlja dva puta dnevno, a zahtjeva i više energije nego što se čini. U ovoj aktivnosti snašla sam se kao riba u vodi, ipak je SPA i masaža moja struka, samo mi klijentica dolazi u potpuno novom obliku. Slonica Sari karakterno je malo sramežljiva, nije od onih koja se ističe u krdu, iako ima 42 godine i jedna je od starijih. Nakon što sam dala sve od sebe da ju dobro okupam, ona je s oduševljenjem vratila uslugu, a prvi poljubac koji mi je dala, probudio je dijete u meni koje se smije od uha do uha, još i danas dok pišem ovaj tekst.

Sari

Nakon dva sata provedenih sa Sari potpuno mokra i apsolutno sretna, krenula sam na Jungle elephant walk s Agustin i njenom bebom Chris. U šetnji koja traje tri sata, naučila sam više o slonovima nego u cijelom životu. Svaka čast svim tekstovima, svim dokumentarcima i svim dostupnim informacijama. Iskustvo i vrijeme provedeno s životinjom jedino je relevantno da bismo bili u mogućnosti osvijestiti i naučiti gdje i na koji način mi pripadamo u ovaj eko sistem na Zemlji. Agustin ima 38 godina i prvi puta je majka. Spašena od sigurne smrti, izabrala je ponovo vjerovati ljudima i iako nema priliku živjeti svoju istinsku prirodu, njezin neslomljiv divlji duh svakako je prisutan dok se probija kroz šumu i miče sve prepreke koje su pred njom. Njena beba Chris ima tri godine i šlampavo kroči džunglom, baš poput Dumba. Jedine dvije upute koje sam dobila su bile: slijedi slonicu i pazi se bebe. Slonići su zapravo opasni jer nemaju još dobru koordinaciju pokreta i osjećaj svoje veličine, a dovoljno su veliki i teški da ozljede čovjeka bez da i primijete. Ako ćete ikada stvoriti odnos sa slonom, to će biti upravo u šetnji s njima. Povjerenje se gradi poštujući njihov tempo i osluškujući njihove znakove. Tada i samo tada, slonica će vam dozvoliti da bez zadrške budete pored njenog podmlatka i da preuzmete vodstvo kroz šumu. Nikada se nisam osjećala više privilegiranom nego kada sam uživala ovu čast.

Agustin i beba Chris

U šetnji sa slonovima gradila sam odnos s drugima, dok sam na Jungle trekkingu gradila novi odnos sa sobom. Nema ništa zahtjevnije od suočavanja s vlastitim granicama i ograničenjima, a džungla me dovela do zaista velikih iskušenja i dubokog osobnog procesa. Moja dva lokalna vodiča, Darwin i Dona bili su sa mnom na svakom koraku i stvarno nisam mogla poželjeti i dobiti bolje ljude na ovom osobnom transformacijskom putu. Iako sam krenula u šumu s pretpostavkom da će deset godina izviđačkog iskustva značiti nešto, kao i obično, već nakon sat vremena shvatila sam u kolikoj sam iluziji živjela.

Dona, koji je krčio put pred nama, i Darwin, koji mi je čuvao leđa, preživjeli su tsunami mojih emocija od ljutnje do histeričnog smijeha kada sam shvatila da je u džungli nema markacija kao na našim planinama, da sam potpuno izgubljena bez trunke kontrole i bez ijedne staze. Gusto drveće i krošnje od kojih ne vidim nebo u kombinaciji s rahlom vlažnom zemljom na kojoj nemam osjećaj stabilnosti vjerojatno su najveći test za karakter koji sam imala prilike doživjeti. Strmi usponi po ovakvom terenu poprimaju sasvim novu dimenziju. No, najljepši vidici i kanjoni dolaze upravo nakon najtežeg terena. Nagrada je bila toliko bajkovita da sam u trenu zaboravila sav teret koji sam ostavila i oslobodila među lijanama, kao i pijavice koje sam skidala sa stopala nakon riječnog terena. S ovog mjesta nosim jednu od lekcija koje se trudim svaki dan prisjetiti: Džungla nikud ne žuri, a sve je uvijek u potpunosti ostvareno.

Povratak prirodi ima revitalizirajući efekt na cijelo biće, a povratak krdu slonova nakon iskustva u džungli veselio me još više, jer me ondje čekala i Ardana. Najmudrija, najstarija i najvrckastija slonica. Ova dama ima 50 godina i prilazi mi bez zadrške od prvog trena. Kao i s ljudima, s nekim životinjama „kliknete“ na prvu, dok s drugima treba više vremena da se povežete. Oduševilo me s kojom lakoćom sam mogla vidjeti svaki pojedini karakter i razaznati koji slon ima veći, a koji manji interes za mene nakon samo nekoliko dana s njima u prirodi. U životinjskom svijetu nema pretvaranja, sve je čisto, jasno, direktno i toliko lako.

Ardana

Tangkahan je zaista pravi skriveni raj, ali ne samo zbog prirodnih ljepota i kanjona koji čekaju da budu preplivani, niti zbog životinja s kojima se ondje imate priliku susresti. Ono što ga čini neodoljivim jesu lokalni stanovnici. Oni su najbitnija karika, zapamtite to. Nikada ovo mjesto ne bih otkrila da nije bilo njih, nikada ne bih prošla ova prostranstva, uživala u ovim vodama niti ručala u rijeci pored netaknutih izvora. Ovi ljudi štite život na našoj planeti, nalaze se na prvoj fronti u obrani šuma koje korporacijske „sile“ ruše zbog proizvodnje palminog ulja i drugih sirovina koje mi nesvjesno podržavamo konzumirajući u toplini svog doma na zapadu. Oni daju sve od sebe da mlade generacije nauče dobro uspostavljenoj ravnoteži i pravom suživotu čovjeka i prirode. Ove šume trebaju svima nama, kao i upravo ova lokalna zajednica. Njihovu pravu prirodu imala sam sreće doživjeti, jer se oni za svoje goste brinu kao za svoju obitelj. U samo nekoliko dana bez signala i bez interneta, pronašla sam puno bolju povezanost sa sobom i sa svime esencijalnim za život. Jedan dio mene ostao je u ovom selu i iako sam se izgubila na putu prema Tangkahanu, ondje sam pronašla više nego što sam mogla zamisliti.