Andrea Brnjić, odnosno dea.gets.fit kako joj zvuči ime na Instagramu, osvojila me na ovoj društvenoj mreži prvenstveno svojim iskrenim osmijehom. On je pravi dokaz što sve planinarenje za ovu zaljubljenicu u healthy lifestyle znači. Maherica za izradu masti i krema u Jadran Galenskom laboratoriju, od mladih nogu je orijentirana prema zdravom i aktivnom načinu života. Svoju ljubav prema planinarenju je otkrila, posve slučajno i neplanirano. Ali znamo da su one spontane ljubavi najčešće one prave. Andrea se bavi i fitnessom, voli vježbati i pomno pazi što jede. No, jedino planinarenje je ona aktivnost koja je ispunjava i duhovno. Dragi planinari, upoznajte kako i zašto planinari Andrea Brnjić…
Planinarenje za mene predstavlja…
Punjenje. Često se u planinama osjećam kao da sam „uključena u punjač“ i punim se. Ima nešto posebno u tim planinama i oblacima iznad njih. Osjećaš se tako malim pred svime i jednostavno shvatiš da problemi koji te taj čas muče uopće nisu bitni za cijeli taj veliki sustav i da ih se za godinu dana vjerojatno nećeš ni sjećati. Iz planina dolazim mirna, smirena, puna energije i obnovljena. Više me ništa ne muči, ništa mi nije teško, za sve imam volje, za svih imam razumijevanja. Sretna i ispunjena. Pretpostavljam da bi onda mogla reći kako planinarenje za mene predstavlja neku vrstu psihoterapije? 😊
U planine sam se zaljubila…
Na svom prvom planinarenju. Ja i prijatelj išli smo fotografirati pogled s Obruča. Čak se to ne bi moglo nazvati pravim planinarenjem jer nam je auto bio dosta blizu. Na vrhu je bilo predivno, sunčano, vidjela se cijela Rijeka i otoci. U jednom trenutku počelo je puhati, a kad smo se okrenuli na drugu stranu, iza nas je stajao ogromni sivi oblak iz kojeg je pljuštala kiša. I usred njega duga. Imala sam osjećaj da ako ispružim ruku da ću ju moći dotaknuti. Brzo smo počeli trčati prema autu dok je kiša pljuštala, a munje sijevale oko nas. Sjećam se da smo se sakrili ispod jednog drveta u nadi da će kiša prestati. Znam da me baš bilo strah, ali sam u isto vrijeme bila oduševljena tom naglom promjenom i dugom. Tu se u meni probudio ogromni nalet adrenalina. Tu sam shvatila da mi priroda ima puno više za ponuditi od samo „lijepih fotografija“.
Moj prvi izlet/uspon bio je…
Moj prvi uspon, koji nije uključivao dolazak autom tik ispod vrha, bio je snježni pohod na Planik. Priključila sam se skroz nepoznatoj grupi Vikend planinara, grupi za koju sam čula preko Facebooka. Na mom prvom usponu na snijeg nosila sam čizme, traperice, dugi skafander i neki bezveze ruksak od kojeg su mi leđa otpadala. Kada se sjetim toga, mogu misliti što je ostatak ekipe mislio o meni 😊. Ekipa je imala dobar tempo, ali nisam se dala. Nekako sam uspjela pratiti njihov tempo. Bilo je divno upoznati toliko ljudi koje veže ista strast. Vratila sam se kući premorena, promrzla i mokra ali – jedva sam čekala još.
Večer prije izleta uvijek…
… sam uzbuđena kao malo dijete prije polaska na put. Ne mogu dočekati jutro i teško mi je zaspati od uzbuđenja. Vrtim svakakve scenarije u glavi i mislim si „Joj kako će biti dobro!“ Obavezno punim svu tehniku (mobitel, gopro, fotoaparat) i razmišljam što ću ujutro ponijeti za jesti.
Za izlet se spremam štreberski ili kampanjski?
Hmm, rekla bi kampanjski. Hranu uvijek spremam pred sam polazak, a onda i odlučujem što ću obući. Iako ruksak je uvijek spreman – iz njega nikada ni ne vadim bitne stvari (lampica, kabanica, dodatna majica, zdjelica za pse…).
Moj trik/tajna za pakiranje ruksaka je…
Totalno krivo pitanje za mene, haha! Moj ruksak je uvijek najgore spakiran. Vjerojatno bi u njega stalo i puno više toga, ali eto, ja i moje umijeće pakiranja.. 😊 Čak i kad se potrudim lijepo ga posložiti, da stane više u njega, na pola puta poludim jer izvadim vodu pa sve poremetim i opet kaos.
Ujutro proklinjem onog tko me nagovorio na izlet ili se budim prije samog alarma?
Uglavnom se od uzbuđenja probudim prije alarma, ali kad mi se i desi da me alarm probudi, momentalno se ustajem i krećem u akciju. Nema onog kao inače „Još ću 5 minuta“ ili „Joj jel’ baš moram?“.
Kad stignem na vrh uvijek…
Uvijek zastanem i samo se divim. Sjednem negdje, upijam, promatram. Pokušavam zapamtiti svaki pa i najmanji detalj prirode. Gledam kako je sve „veliko“, a ja sam „mala“. Tu na scenu stupa moje „punjenje“. To je neko „vrijeme za mene“ gdje su mi misli prazne i samo se divim. Nakon što izmeditiram sama sa sobom slijedi klopa i topli čaj (živjele termosice!), a onda obavezno slikanje.
Najdraži vrh
Obruč. Vrh s apsolutno najljepšim pogledom na cijeli Kvarner i Rijeku. Kada je atmosfera čista, moguće je vidjeti jako daleko na sve strane koje ga okružuju. S jedne more, s druge planina… Savršeno.
Najteži uspon
Najteži uspon je definitivno moje zadnje planinarenje na Guslicu. Snijeg je bio dubok i mekan, pa sam svakim korakom propadala u snijeg do koljena. Bilo je jako naporno stalno se izvlačiti van. Na pola uspona od izvlačenja su mi se upalile tetive na obje noge, što mi je još dodatno otežalo uspon. Stoput sam pomislila „Dosta mi je, ne mogu, vratit ću se nazad“, ali tako bih požalila da sam to napravila. Na kraju je upravo taj uspon bio jedan od najljepših koje sam ikad vidjela.
Novi vrh/izlet biram tako da…
Izaberem jednu od lokacija koje čuvam spremljenu u mobitelu. Na lokacije sam naletjela pomoću Instagrama i stvarno su jedne od najljepših destinacija za planinarenje u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Srbiji. Sloveniju sam jako malo istražila, dok u drugim državama nisam nikad planinarila. Ima vremena za sve! Često mi kao inspiracija posluže preporuke prijatelja planinara, a od velike mi je pomoći i moj planinarski priručnik s planinarskim stazama duž Hrvatske.
Planinarenje u malom broju ili većem društvu?
Idealna su mi društva od 3 – 8 ljudi. U velikim društvima dolazi do razdvajanja bržih i slabijih, što ne volim jer nikad se ne zna što se može dogoditi. Kad je manja grupica ljudi atmosfera je nekako intimnija i svi se držimo zajedno. To mi je puno draža opcija.
Najdraži suplaninar mi je…
Moji psi! Kroz godine sam promijenila puno suplaninara, ali moji psi su uvijek sa mnom. Odlazak u planine bez njih mi nema smisla. Tada postoji neka posebna veza između nas. Uživam ja, uživaju oni. I nikad mi ne kažu da sam spora! 😊
Uspomena (dobra, a može i loša) koju nikad, ali stvarno nikad neću zaboraviti je…
Proslava mog 24. rođendana na Osorščici. Ja, psi i dvije prijateljice potrpale smo se u auto i krenule proslaviti moj rođendan na planini. Sa sobom smo ponijele kolače, vino i svu ostalu rođendansku klopu. Na samom vrhu s najljepšim pogledom na otoke napuhale smo balone, zapalile svjećice i uživale kao nikad. Najbolja. Rođendanska. Proslava. IKAD. I definitivno jedna od najljepših uspomena s planina.
Na vrhu tako dobro sjedne…
Topli čaj iz termosice. Bilo ljeto ili zima – sasvim nebitno. Na vrhu se pije čaj. Točka. I čokolada. Ništa bez čokolade.
Najdraži planinarski obrok
Sa sobom u planine uvijek nosim jaja. Ja sam uvijek ona luda koja na vrhu guli jaja i smrdi s njima. 😊 Zasite me i fina su, meni dovoljno. Često znam ponijeti i neki komad mesa i rižu. Nikad nisam bila od sendviča, uvijek konkretni obroci. A ukoliko postoji planinarski dom, nema slađeg od domaće jote ili graha i tople juhe.
Od hrane u ruksaku uvijek imam…
Jaja, proteinske čokoladice, krekere, bananu i jabuku. To je stalna postava, ostatak se mijenja po želji. I obavezno puno vode!
Najdraže godišnje doba za planinarenje.
Teško mi je reći. U proljeće me fasciniraju ptičice, sunce, cvijeće i mlade biljke, šumski plodovi… Ljeto mi je super jer su dani dugački. Jesen je opet posebna na svoj način, kad lišće požuti i počne padati. A zima je pak priča za sebe, prelijepa pod snijegom. Mislim da nemam najdraže godišnje doba za planinarenje. Sva su mi podjednako draga i lijepa na svoj način. Mislim da u tome i je najveći dio čari, promatrati prirodu kako se mijenja kroz doba, upoznati ju u svim njenim stanjima.
Destinacija koja me neočekivano ugodno iznenadila…
Osorščica. Znala sam da je predivna, ali da je baš toliko, nisam mogla ni zamisliti. Stvarno priroda vrijedna divljenja. Samo staneš… I diviš se.
Destinacija koja me potpuno razočarala je…
Niti jedna! Stvarno nisam nikada ostala razočarana. Svaka je destinacija posebna na svoj način i svaka ima za ponuditi nešto svoje.
Mjesto gdje je ostao dio mog planinarskog srca je…
Mislim da svaki osvojeni vrh ima dio mog srca. Jako sam emotivna osoba i jako se vežem za mjesto i prirodu. Bez izuzetaka, svaka me destinacija dotaknula i u svakoj sam se pronašla. Teško mi se odlučiti samo za jednu, ali mogu zamijetiti da se najčešće vraćam Guslici i Risnjaku.
Svi znamo da nisu svi usponi savršeni. Moja šokantna/jeziva/opasna anegdota je sljedeća…
Najstrašniju situaciju koja je srećom dobro završila imala sam na Učki u zimsko doba. Sve je bilo pod snijegom i malo ljudi je planinarilo taj dan. Išla sam planinariti s tetom i psima. Kako nikoga nije bilo psi su bili odvezani. U jednom trenutku došli smo iznad jedne velike livade. Psi su se uznemirili i skužila sam da nešto nije kako treba. U tom smo trenutku s livade čule krdo divljih svinja. Uspjela sam zavezati pse sekundu prije nego su poletjeli na njih. Mislim da se u životu nismo brže spustile s Učke.
Top tri destinacije koje svaki planinar treba pohoditi.
Vojak, Guslica i Osorščica. Meni osobno najdraže destinacije koje sam posjetila. Neopisiva mi je želja otići na Triglav. Vjerujem da je to vrhunac svakog planinara na našim prostorima.
Zaklopi oči i sjeti se izleta na kojem si bila najviše sretna. To je…
Osorščica. Ništa nije mjerljivo s proslavom rođendana na Osorščici.
Najdraži planinarski dom/sklonište.
Najdraži planinarski dom mi je Veliki dom na Platku, a najdraže sklonište Babino sklonište na Učki.
Od divljih životinja tijekom svojih pohoda naletjela sam na…
Jelena, srne, lane, žabe, šumskog zeca, ježa, pjegavog daždevnjaka, poskoka, divlje konje i zamalo divlje svinje.
Najvažnije stvari kojima me planinarenje naučilo je…
Planinarenje me naučilo kako biti samostalna. Naučilo me kako se brinuti o sebi i postati neovisna. Naučilo me kako se opustiti, naći unutrašnji mir i uživati u trenutku. Naučilo me da neki moji problemi nisu bitni. Naučilo me riješiti se okova prošlosti i početi uživati u „sada i ovdje“. Naučilo me prijateljstvu. Naučilo me sreći. Naučilo me da su moje mogućnosti mnogo veće nego što sam mislila. Naučilo me cijeniti i poštivati prirodu. Naučilo me voljeti sva godišnja doba. Naučilo me povezati se s prirodom. Naučilo me disciplini. I ono najvažnije – naučilo me životu.
Planinarske i fitness avanture Andree Brnjić prati na na njenom Instagramu profilu. Stisni lajk, nećeš požaliti 😉
