Često se novopečenim roditeljima planinarima dogodi da s dolaskom novog člana obitelji nisu sigurni kada smiju otići na prvi izlet i što je pri tome sve potrebno za organizirati. Osobno nemam klince, no svaki put se oduševim kad u brdima ugledam roditelje koji od malena svoju djecu odgajaju u prirodi, pri tome ih učeći kako je voljeti i poštovati. Jer da pitate bilo kojeg klinca, sigurno bi prije odabrao avanture u prirodi nego one u shopping centru i zatvorenim igraonicama. Mogu shvatiti da često roditelji imaju zadršku prema planinarenju s klincima, no uz dobru organizaciju, zajedno ćete steći predivne uspomene i svoju ljubav prema prirodi ćete prenijeti mlađoj generaciji. Kako bi prvi, ali i svi oni drugi planinarski izleti prošli glatko i u nezaboravnom sjećanju, skupila sam poprilično iskusno društvo koje zna sve savjete i trikove te koje je velikodušno podijelilo svoje iskustvo s vlastitim klincima. Samo ih treba poslušati i krenuti u brda. Jeste spremni?
Alan Čaplar: “Planinarenje je način i stil života, čitav niz aktivnosti koje čovjeku život čine ugodnijim, zanimljivijim i ljepšim”
Izleti s djecom u planine mogu početi od njihove najranije dobi. Mnogi roditelji planinari nose svoju djecu u leđnim nosiljkama na jednostavne planinarske izlete. Dakako, intenzitet izleta koji se može poduzimati s djecom ovisi o njihovoj dobi i motiviranosti. Iskustvo pokazuje da djeca uvijek imaju mnogo energije za planinarenje, no ključno je fokusirati se na njihovu motiviranost. Moje kćeri su na prvim izletima bile već u dobi od dva mjeseca. Starija kći stekla je prvu značku Hrvatske planinarske obilaznice za obilazak 25 vrhova u dobi od dvije godine (doduše, na mojim leđima).
Dijete u dobi od 4 godine već može planinariti do 2 sata, dijete do 6 godina do 4 sata, a dijete od 8 godina već bez teškoća može ići na izlet od 5-6 sati hoda. Ponavljam, fizički napor nije problem, no važno je da djeca budu motivirana za planinarenja. Onda ništa nije teško.
Za svaki izlet s klincima je potrebno dobro se pripremiti
Nema razloga ni za kakav strah kad se ide u planine, no za svaki izlet treba se dobro pripremiti. Za planinarenje s djecom to znači nošenje i nešto dječje opreme u ruksaku, ali ne treba zaboraviti i na psihološku pripremu djeteta kroz razgovor i spremanje stvari za izlet. Najbolje je djecu odmah učiti da nose svoj ruksak, koji trebaju sami pripremiti, u čemu će im odrasli dakako pripomoći. Mogu također uputiti zainteresirane da posjete web adresu gdje se nalazi članak “Kako djecu zainteresirati za planinarenje” prenesen iz časopisa “Hrvatski planinar”.
Planinarenje s djecom je često jednostavnije nego s odraslima
Planinarenje s djecom ima mnogo prednosti u odnosu na planinarenje s odraslima, zanimljivije je i zabavnije. Iz osobnog iskustva mogu posvjedočiti da sam vodeći grupe djece na planinarenje, uvijek imao manje poteškoća s djecom nego s odraslima. Djeca lakše prihvaćaju autoritet planinarskog vodiča i slijede upute koje daje vodič na izletu. U pogledu duljine hoda, djeca mogu mnogo više nego što odrasli misle da mogu. Ne bih vjerovao da je to tako da se više puta nisam osobno uvjerio u to.
Ispunite izlet raznim igrama
Kod djece je pažnja kratkotrajnija i površnija pa zato izlete treba koncipirati tako da izleti budu zanimljivi za njih, ispunjeni igrom, istraživanjem nepoznatoga i sličnim zadatcima.
Djeca ne idu u planine da bi uživali u ljepotama vidika ili radi rekreacije, nego radi igre i zabave.
Ima igara koje se mogu igrati u hodu. Na primjer, na izletima koje vodim u planinarskoj grupi Gojzeki, često se igramo igre nazvane “Gojzerica”: ja zamislim neku riječ, kažem prva dva slova i zadnje slovo, a zatim svi pogađaju koju sam riječ zamislio. Tko pogodi riječ dobiva jedan bod. Na primjer: zamislio sam riječ koja počinje sa “PA”, a završava slovom “A”. Papuča? Palačinka? Palača? Paluba? Paprika? Pastrva? Bude svakakvih dosjetki, a sve to bude vrlo zabavno. Djelovanje planinarske grupe Gojzeki , koja djeluje već 20 godina u Osnovnoj školi Zapruđe, predstavljeno je na službenoj stranici.
Forsiranjem se ne može ostvariti zadovoljstvo, koje je glavni cilj izleta. Zato treba odabrati izlet koji odgovara mogućnostima svih sudionika. To jednako vrijedi i za izlete s malenim planinarima, i za izlete s odraslima.
Najvažniji dio opreme su planinarske cipele. Dok dječja noga brzo raste nezgodno je kupovati planinarske cipele, no ponekad je mudro upravo izabrati čvrste planinarske cipele koje se mogu koristiti i za odlazak u školu u zimskim mjesecima. Na izletu treba voditi računa o tome da se pije dovoljno vode (voda je najbolje i najzdravije piće!), a također i oprema za zaštitu od hladnoće, od utjecaja sunca i za zaštitu od kiše.
U početku birati bliže destinacije
Hrvatske planine obiluju prekrasnim mjestima na koja nije teško doći. One su relativno pristupačne i nude zaista izvrsne mogućnosti za lagane obiteljske izlete. U Hrvatskoj danas imamo uređeno oko 6500 kilometara planinarskih putova, i u toj bogatoj mreži putova barem pola putova, ako ne i više, dostupno je i za djecu i roditelje sa sasvim malom djecom. Dakako, najbolje je u početku ići na izlete na bliže destinacije, a na zahtjevnije izlete krenuti tek kada smo sigurno.
Djecu do godinu-dvije starosti može se nositi u leđnoj nosiljci, no stariju djecu treba poticati da samostalno hodaju. Korak po korak, nije teško.
Zaključio bih konstatacijom da planinarenje nije besciljno lutanje po planinama i osvajanje već osvojenih vrhova s kojih ćemo ionako ubrzo trebati sići: naprotiv, planinarenje je način i stil života, čitav niz aktivnosti koje čovjeku život čine ugodnijim, zanimljivijim i ljepšim. To jednako vrijedi i za malene planinare, kao i za one velike.
Damir Vlahović: “Meni je bitno da svaki izlet u šumu, brdo, jezero, prirodu ima priču”
S mojim Filipom sam krenuo u istraživanje šuma kada je navršio 4 godine. Razmišljao sam prije svega, kako sebe pripremiti da ga odvedem u šumu i da mu taj prvi utisak ostane u dobrom sjećanju. Mi nismo odmah krenuli u šumu “Pa hajd sinko hodaj uzbrdo”, jer sam smatrao da ću ga s time samo odbiti od svega. Spremili smo mi ruksake i svu opremu i krenuli pješice u obližnju šumu koja je na ravnom i tu smo se onda u tom šumarku zapravo igrali dobrih dva sata, a da nismo ni primijetili da je prošlo toliko vremena. Slušali smo ptice, gledali drveće, proučavali razno lišće sakupljali grančice po podu, gledali koliko ima suhog lišća po podu, proučavali panjeve i tako… Pustio sam ga da se zaprlja od zemlje, gledali smo koje biljke imaju bodljice pa nas mogu ogrebati 🙂
Cijelo vrijeme smo razgovarali o životinjama koje žive u šumi, o čarobnjacima i dobrim vilama koje žive u šumi… Čak smo i one kamene trolove iz Snježnog kraljevstva vidjeli 🙂
Drugo planinarenje nam je bilo oko jezera na Trakošćanu gdje je krasan spoj šume i jezera pa smo tu cijelo vrijeme vodili bitke s nevidljivim gusarima… Osim ruksaka i opreme, nosili smo i gusarske mačeve i gusarsku opremu. Više od 4 km u krug oko jezera prohodali smo bez ikakvog problema i u igri, i to mu se jako dopalo. Zapravo, ne znam tko je više uživao u pobjedama nad nevidljivim gusarima, on ili ja 🙂 Krenuo sam s takvim pristupom i pokušavam da dijete od 4-5 godina navedem da prihvati igru u šumi i da je zavoli. Cijelo vrijeme smo mi razgovarali o životinjama koje tu žive, Trakošćan ima i krasan dvorac, koji smo također obišli, a tu je tek mašta imala svoj vatromet. Obišli smo i jezero Rakitje kod Zagreba koje također ima krug od oko 4 km i kroz igru i priču može se obići za otprilike dva sata s djetetom, a sve kroz igru i učenje o žabama, rodama, pticama, ribama i svemu što ide uz vodu i prirodu.
Klincima je bitno ispričati dobru priču
Meni je bilo bitno da uvijek imamo neku priču koju ćemo provesti kroz taj izlet. Ja sam uvijek hodao u gojzericama i ruksakom na leđima tako da on to vidi kako izgleda kad se ide u planine. E, nakon takvih izleta na ravnom krenuli smo u prava brda. Prvi je bio Kalnik… Stari grad na Kalniku bio je idealno mjesto za prvi izlet u brdo. Kratak izlet, pristup autom do doma, kratke staze po šumama oko doma, penjanje na stari grad i priče o ljudima koji su tamo živjeli… Ajme kakva uživancija.
U šumi smo na drveću vidjeli i neke crvene krugove s bijelim točkama u sredini, skužio sam da ih gleda, ali nisam reagirao, nakon nekog vremena je on mene pitao što to znači i tako smo naučili što su markacije.
Uglavnom, meni je bitno da svaki izlet u šumu, brdo, jezero, prirodu ima priču. Kada idem s Filipom na planinarenje, nastojim odabrati neki izlet gdje ima neki dvorac ili neka rijeka ili takvo nešto. Zagorje je kao stvoreno za takve izlete, dvoraca doslovno na svakom brežuljku. Bitno mi je da ga držim u nekoj priči i u učenju o svemu i svačemu što vidimo usput. Mislim da ga jedino tako neću odbiti od planinarenja.
Na svu sreću, Filip je jako znatiželjan pa je to super, čak nekad i jako naporno jer ne da imamo 10000000 pitanja u minuti, nego su to takva pitanja na koje ni Google nema odgovore.
Jedan od najljepših izleta nam je bio vlakom iz Zagreba u Ogulin. Obišli tamo muzej planinarstva, kuću bajki Ivane Brlić Mažuranić, gledali Julin ponor, gledali Klek iznad nas. Razgovarali smo nekoliko dana o svemu što ćemo tamo vidjeti, čitali Ivanine bajke i tako se pripremali za sve što ćemo tamo vidjeti. Tako sam mu pokušao potaknuti maštu i da ga navedem da on jedva čeka taj izlet. Bez obzira je li izlet po ravnom ili u brdu, ja nosim gojzerice i ruksak da on to gleda i da i njemu postane normalno da nosi ruksak. Na kraju smo ruksak i morali nabaviti jer je i on to sam poželio i sad taj ruksak služi samo za planinarenje i ne daj bože da mu ga netko dira, a niti nema šanse da ide na neki izlet bez tog ruksaka 🙂 Što se ostale opreme za njega tiče, on hoda u njegovim najdražim tenisicama ili u čizmama za kišu, donjem dijelu trenirkice i gore je uvijek slojevito obučen. S obzirom na to da za sada biramo kratke i lakše ture, pokazalo se da nema potrebe da nabavljamo neku ozbiljniju opremu za njega. Tijekom izleta uvijek radimo česte pauze za sokiće, hranu, proučavanje nečega zanimljivo. Klinci ne mogu doživljavati planinarenje kao mi koji se divimo nekom pogledu ili stazi ili šumi. Njima nešto takvo bude zanimljivo par minuta, a onda im bude dosadno. Moj cilj je da tih “dosadnih” dijelova uopće ne bude li da ih bude minimalno, jer ga samo tako mogu potaknuti na novo istraživanje i novu igru, odnosno novo planinarenje.
Izleti trebaju biti kratki i sadržajni
Savjet je definitivno da izleti budu kratki i sadržajni. Da klincu bude zanimljivo i maštovito i da ga potakne na istraživanje. Ako se to uspije, mislim da neće biti problema za sve buduće izlete. Ako dijete ima volju za istraživanje, ali ne i za dužim hodanjem, onda je od velike pomoći planinarska nosiljka za dijete.
Može se nabaviti u dućanima po cijeni od 700-1500 kn ili na Njuškalu za cca 400-500 kn. U nosiljci klinac može udobno i odspavati koju rundu 🙂
Teško je odrediti koja je to granica kad se može krenuti u takve izlete. Kod nekog je to 3 godine, a kod nekog 6 godina. To je sasvim individualno. Svakako mislim da se ne bi trebalo krenuti u brda bez prethodnih igranja u šumi i čestih razgovora, čitanja knjiga i takvih pripremnih radnji. Meni je bilo bitno da ja njega navedem da jedva čeka da idemo u brdo i da on mene cima kad ćemo ići i kad ćemo ići… Bio sam vrlo oprezan jer ako na prvom izletu stekne negativan dojam, jako je teško to ispraviti i ponovo ga navesti da krene.
Najveći problem i neprijatelj djeci na izletima je dosada. Ako se uspije spriječiti dosada onda je planinarenje super stvar 🙂
I hranu treba zajedno pripremati
Nosimo sendviče koje mi Filip pomaže slagati tako da je i taj dio pripreme zanimljiv i poučan. Voda za piće u njegovoj bočici, nešto malo grickalica i to je uglavnom to. Uglavnom su to kratki izleti od par sati pa nema potrebe za nekim velikim spremanjem hrane. Uvijek pazim da imam dovoljno flastera i sprej Octenisept za dezinfekciju rana i ogrebotina.
Oprema treba biti ugodna i klincu zanimljiva
Moje je mišljenje da je za uzrast od 4-6 godina nije bitno da to bude prava planinarska oprema. Bitnije je da bude u ugodnom i njemu zanimljivom. O pravoj opremi za sada ne razmišljamo. S obzirom na to da mi se Decathlon pokazao kao best buy izvor za opremu, najčešće tamo gledam neke stvari za njega, ali čisto informativno za sada. Mi smo još uvijek na počecima uvoda u planinarenje, ali bitno je samo da se razvija mašta i kreativnost djeteta. Planiram izlete do maksimalno dva sata hodanja u oba smjera. Više od toga nam je za sada previše.
Petra V.: “Dobro je djeci usaditi ljubav prema planinarenju dok su mali”
Imamo troje djece, sada u dobi od 19, 14 i 9 godina i svi troje su se samostalno popeli do planinarskog doma na LIPU (najistočniji vrh Medvednice) kada su imali oko 2,5-3 godine. S obzirom da smo veliki ljubitelji prirode nismo imali nikakvih strahova i sama sam planinarila kao dijete, ja malo više od muža jer mi je otac, rodom iz Gorskog Kotara stoga sam od malena u šumama. Dobro je djeci usaditi ljubav prema planinarenju dok su mali samo je jako važno cijeli izlet prilagoditi njihovim potrebama i mogućnostima. Ovisno o djetetovoj dobi potrebno je odabrati odgovarajuću stazu, ponijeti dovoljno vode te keksić, voće, čokoladicu, napraviti dovoljno puta pauzu, malo se zasladiti te uz to poslušati pjev ptičica, potražiti malene kukce oko sebe, sve u svemu pratiti potrebe i interese djeteta.
Na izlet je dobro krenuti rano dok je dijete odmorno
Najvažnije je za početak odabrati odgovarajuću stazu ovisno o dobi djeteta te se informirati o zahtjevnosti staze, dužini, težini te je li na vrhu ima planinarski doma kakva je usluga i radno vrijeme doma.
Nakon odabira staze krenuti dovoljno rano, odnosno dok je dijete naspavano i odmorno, ponijeti vode i hrane te rezervnu odjeću. Obavezno dijete obući slojevito jer na vrhovima uvijek može puhati bez obzira na godišnje doba. I svakako s djecom planinariti uvijek po lijepom vremenu i u toplija godišnja doma, iz razloga da im se ne zamjeri.
Trudimo se uvijek ići na drugu destinaciju, osvojiti čim više vrhova tako da je svaki izlet nova avantura.
Najzanimljivije je kad se popnemo i gledamo svijet oko sebe, ljepotu prirode i prostranstva.
Jedini problem koji smo imali je negdje na polovici penjanja, “Joj mama zašto tu, tu je tako strmo, ja više ne mogu”. E tada treba stati, odmoriti, otpjevati koju pjesmicu, malo popapati čokoladice pa krenuti ponovno. Ali ne predugo, možda 10-ak minuta, malo predahnuti. Dobro je planinariti i u društvu prijatelja s djecom jer onda sve preraste u igru te ne primijete koliko dugo hodaju te im zapravo nije niti naporno. Ili naravno s kućnim ljubimcem, kao mi s našim psom.
Važno je odabrati odgovarajuću stazu
Najvažnije je informirati se dobro o stazi od kuda krenuti i kojom stazom do vrha je najbolje hodati, jer uglavnom imate više planinarskih puteva koji vode do vrha, dužih, kraćih, napornijih ili lakših. Stoga najvažnije je odabrati odgovarajuću stazu i krenuti po lijepom vremenu. Ponijeti uvijek dovoljnu količinu vode i hrane naravno ako na vrhu nema planinarskog doma nego su npr. samo skloništa. Ako znamo da na vrhu nema doma u kojem možemo pojesti onda nosimo sa sobom, svakom po jednu voćku, malo keksa, te neizbježne kobasice, špek i kruh jer to daje energiju za silazak.
Od planinarske opreme za djecu biram…
Najvažnija je dobra obuća, gojzerice ili tenisice koje nikako ne smiju imati ravan đon. Uglavnom kupujem u Regatti, Decathlonu ili Intersportu. Pored obuće, ugodnu odjeću te obavezno dvije jakne, odnosno trenirku i laganiju jaknu. Ovisno o godišnjem dobu, ali uglavnom višeslojno, kratki rukav, dugi i lagana jakna. Priprema je uvijek ista, a kako su oni odrastali tako su i izleti postajali duži i zahtjevniji.
Gordana Blažević-Salopek: ”Kada su djeca mala s njima je uistinu lako ići. Staviš ih u nosiljku i gas”
Prvo planinarenje sa sinom smo imali s njegovih 20 dana, na Klek. Mogu reći da strahova nije nikakvih bilo. Iskreno, nismo se nešto posebno ni pripremali. Bio je prekrasan jesenski dan, a Klek poznajemo u dušu jer smo vrlo često gore. Bilo nam je samo bitno da imamo elastičnu maramu u kojoj se volio nositi i da imamo hranu sa sobom. Budući da sam ga dojila to nikada nije bio problem i uvelike olakšava situaciju. Naravno da je bitno i da je lijepo vrijeme.
Za prvi izlet birajte rutu koja vam dobro poznata
Predložila bih im svakako da prvo izaberu neku rutu koju dobro poznaju ili da što bolje istraže područje gdje idu i vremensku prognozu. Mislim da ograničenja ne postoje ako je beba zdrava, a roditelji se u tom prirodnom okruženju osjećaju opušteno. Bitno je svakako imati nosiljku (ergonomski ispravnu) koju beba voli. Dakle, svakako prije naviknuti bebu na nošenje, a ne da to bude prvi puta. Ja uvijek koristim štapove kada nosim nekoga od njih jer mi to osobno olakšava, a i osjećam se sigurnije. Preporuka je imati adekvatnu obuću kako bismo spriječili proklizavanja, ovisno o terenu kojim se krećemo. Ako se u bilo kojem trenutku iz bilo kojeg razloga ne osjećamo ugodno, primijetimo da se vrijeme mijenja ili slično treba odustati kako se ne bismo bespotrebno izlagali i stvarali si stres. Mi uvijek kada idemo s njima na izlete imamo neki cilj, no nikada ne očekujemo da ćemo ga dostići nego ovisno o tome kako se osjećamo i kako je beba tako i postupamo. Nema ništa loše u tome da ponekad i odustanemo.
S malom djecom je lako, starije treba animirati
Kada su djeca mala s njima je uistinu lako ići. Staviš ih u nosiljku i gas 🙂 Zanimljivo im je drveće, cvrkut ptica, drugi planinari, štapovi… ma sve. No kada su malo veći, kao naprimjer naš Noa, ponekad ih je potrebno animirati, zabavljati pričom, igrati skrivača na putu do nekog doma ili vrha. Da se razumijemo bude tu i izazovnih situacija, ponekada već od samog pakiranja ili kada djetetu nedostaje motivacije, no treba biti strpljiv ili čak i odustati. Treba procijeniti. Nekoliko puta smo i sami tijekom uspona odustali.
Vrlo im je zanimljivo ići s drugom djecom pa pri takvim izletima imaju motivaciju.
Nismo imali nekih posebnih problema, osim jednom kada smo pri usponu na Sveto brdo uzeli vremensku prognozu i buru “zdravo za gotovo”. Tada smo odustali od samog uspona 200 m od vrha jer uvjeti zaista nisu bili dobri. U svakom slučaju pouka je da poštujemo prognozu.
Posebno obraćamo pažnju na odjeću. Rezervnu robu i za sebe (majica) i za dijete uvijek nosimo te jakne za zaštitu od kiše, vjetra. Provjeravamo jesu li domovi koji su nam na putu otvoreni te naravno obraćamo pažnju na dostatnu količinu vode i hrane.
Gdje kupovati planinarsku opremu za klince?
Dosta stvari smo naslijedili od prijatelja alpinista i planinara, a tu je riječ o hlačama i jaknama pogodnim za vjetar/kišu, raznim flisevima, rukavicama. Decathlon ima dosta dobar izbor za djecu kao i stranica SportsDirect i njoj slične. Bitno je da dijete također ima kvalitetne tenisice ili gojzerice ako samostalno planinari. Ako je hladnije razdoblje svakako je dobro imati i pododjeću, tajice i duge majice koje griju. Povoljne, a vrlo kvalitetne stvari za tako kratki period koji ga dijete nosi se nađe i u Kiku.
Nikad ne očekujemo da ćemo stići do cilja
U samom početku smo posjećivali lokacije koje smo i sami poznavali, a nakon što smo i sami vidjeli kako to funkcionira smo bili opušteniji i odvažniji. Uz njih je moguće organizirati i duže izlete cca 4-5 h uz pauze, ovisno o tome kada dijete spava, jede itd. Mislim da je to čak lakše kada su manji. U svakom slučaju, kada idemo s njima puno detaljnije proučimo i lokaciju i prognozu i napravimo plan puta. Nikada ne očekujemo da ćemo cilj dostići i s takvim stavom treba i ići, opušteno. Ako dođemo super, ako ne – bit će još prilike. Ponekad se organiziramo i tako da recimo dođemo do nekog doma pa jedan od nas ostane s djetetom/djecom uživati na suncu i ispijati kavu dok drugi odlazi na sam vrh, ako je riječ o nekom zahtjevnijem vrhu.
Otkrit ću vam jednu malu tajnu, meni osobno je uvijek opušteno jer nam je tata iskusan gorski spašavatelj, poznavatelj planina i medicinski tehničar pa se lakše upuštam u avanture znajući da je on tu.
Mia Vrbanac Užarević: “Obzirom da se oboje već godinama penjemo, kampiramo i planinarimo, bilo je logično da ćemo i Mauru upoznati s takvim načinom života”
Prvi puta smo s Maurom bili na planinarenju u Kanadi, u jednom parku prirode u blizini Montreala gdje smo živjeli i gdje se Maura rodila. Nismo se nikako pripremali, samo smo ju stavili nosiljku (Ergo Baby, planinarske nosiljke se mogu koristiti tek kada dijete samostalno sjedi i pomalo hoda) i krenuli. Maura je tada imala oko četiri mjeseca. Bitno je paziti na zaštitu od sunca, dakle svakako ponijeti nekakav šeširić i držati se hlada. I dovoljno vode za roditelje 🙂 Također je važno odabrati neku stazu koja nije pretjerano zahtjevna. Ali, straha nije bilo niti ga treba biti.
S klincima ne smijemo biti previše ambiciozni
Kao i uvijek, kod planinarenja je najvažnije pratiti prognozu. Dakle, preporučujem planinarenje od proljeća do jeseni pa možda čak i kasne jeseni, ovisno o temperaturama i snijegu. Dok su djeca u nosiljci zapravo ovisi o roditeljima kamo žele ići i koliko dugo mogu i žele hodati s dodatnim opterećenjem. Kada djeca samostalno hodaju, onda je dobro da imaju društvo i tu je svakako važno da ne budemo previše ambiciozni, odnosno da ne biramo nekakve dugačke i zahtjevne ture.
Iako djeca imaju puno snage i kondicije, samo hodanje po prirodi njima ne predstavlja jednaki užitak kao odraslima, pa im ubrzo i dosadi. Fora je putem igrati razne igre, tražiti određene predmete u prirodi, boje i oblike. Onda djeca zaborave na samo hodanje.
Što se tiče stvari koje treba ponijeti, definitivno broj jedan je voda, a broj dva naglavna svjetiljka (čeonka) za slučaj da nas po putu uhvati mrak. Što se pak tiče destinacija- u Zagrebu imamo Sljeme, dobar je i Kalnik gdje se autom dolazi do samog planinarskog doma, Samoborsko gorje… U cijelom svijetu i u svim gorjima postoje staze prikladne za familijarno planinarenje i za sve dobi djece. Važno se prethodno informirati na forumima, u knjigama, pogledati kartu ili pitati u planinarskom društvu. Svatko može pronaći nešto za sebe, no kada tek počnemo planinariti s djecom, bilo u nosiljci, bilo pješice, važno je stati na loptu i ne precijeniti se jer se izlet inače može pretvoriti u beskonačno natezanje i zapomaganje.
Suprug i ja imamo kći Mauru koja ima četiri godine. S obzirom na to da se oboje već godinama penjemo, kampiramo i planinarimo, bilo je logično da ćemo i Mauru upoznati s takvim načinom života.
Maura voli šetnje prirodom, voli pronalaziti stvari dok hodamo, ispitivati o biljkama i životinjama…
Najbolje joj je ipak kada je s nama neki njezin vršnjak/inja. Onda se klinci zapričaju i samo idu, tako da nema problema. Do sada se nismo susreli s nekim problemima, uvijek možemo nešto improvizirati (tipa jednom kad sam joj zaboravila uzeti šešir, a bila je u nosiljci. Skinula sam svoju majicu i prekrila joj glavu, a ja sam nastavila u sportskom topu dalje 🙂
Najvažnije je ponijeti dovoljno vode. Zatim su tu i kojekakve zdrave grickalice za klince. Najčešće ručamo u planinarskom domu, tako da ne smijemo zaboraviti novac. Uvijek je dobro ponijeti nekakvu jaknu kako bi nas zaštitila od vjetra ili eventualne kiše (iako uvijek ciljamo dobro vrijeme) i svakako rezervnu odjeću za dijete u slučaju preznojavanja ili kakvih drugih nezgodica (ako se ne stigne na WC, recimo). Prije sam već spomenula čeonku kao obavezan dio opreme, a tu je, dakako, i mali set prve pomoći. Takvi setovi mogu se nabaviti u svim trgovinama s planinarskom opremom, a ponekad i u Lidlu. Uvijek je dobro imati par flastera i nekakav dezinficijens poput Octenisepta. Mislim da sam navela najosnovnije stvari. Za lijepe šetnje po planinama s djecom zapravo nam ne treba puno toga.
Vrijedi investirati u kvalitetnu planinarsku nosiljku
Gojzerice za Mauru kupujemo u Decathlonu zbog najboljeg omjera cijene i kvalitete. Ona ih nosi jednu sezonu, tako da zaista nije potrebno trošiti puno više novca na obuću poznatih proizvođača poput meni omiljene La Sportive. Većinu odjeće također nabavljamo u Decathlonu. Osobno ne volim da nam dijete nosi sintetičke majice (brzosušeće) jer se, realno, uvijek može presvući u novu pamučnu majicu. Uvijek nosimo i nekakvu jaknu i kapu ako zapuše vjetar. Sve se to može naći za malo novca u raznim trgovinama. Ono u što svakako vrijedi investirati je dobra i kvalitetna planinarska nosiljka. S obzirom na to da roditelj možda i više sati nosi dijete na leđima, važno je da nosiljka bude dobra, da težina bude dobro raspoređena i da nas ne bole leđa.
Preporučujem Thule Sapling Elite ili Deuter Kid Comfort 3. Iako su nosiljke skupe, uvijek ih se može dobro prodati poslije, jer je ove kvalitetne doslovno nemoguće uništiti. Osim toga, Thule ima garanciju na 25 godina.
S obzirom na to da Maura ima tek četiri godine i dalje planiramo izlete prema njezinim sposobnostima, odnosno uzimajući u obzir da će joj hodanje nakon nekog vremena dosaditi i da je dobro da nakon cca sat i pol, dva dođemo do nekog doma na ručak (naravno, može i prije :))
Foto: Unsplash, Pexels, Privatni album
Kada si naučio sve što trebaš znati o planinarenju s djecom, vrijeme je da kreneš u prve planinarske avanture:
—> Za vikend svi u brda: ovo su najbolje staze za djecu na Medvednici
—> Planinari otkrivaju: ovo su najbolje planinarske staze za djecu
