Za mene postoje tri kategorije putovanja. Prva kategorija spada pod onu famoznu “bucket listu” – maštaš o toj destinaciji od djetinjstva, sanjaš da hodaš ulicama tog mjesta otkako si ga prvi put ugledao i očajnički tu atrakciju želiš vidjeti uživo kako bi ostvario svoje putničke strasti. S druge pak strane tu je onaj nezaboravni osjećaj koji osjetiš na određenom mjestu, trenutak koji ti se ureže u pamćenje, koji nije poput niti jednog drugog prije toga. Trenutak kada dio svog putoholičarskog srca ostaviš na određenom mjestu. I poželiš mu se vratiti. Opet i opet! Ne kako bi skupio taj komad srca nego kako bi ostavio još jedan. Treća kategorija je ono čisto putoholičarsko savršenstvo, nešto što se događa veoma rijetko, ali kad se dogodi onda znaš da si se potpuno zaljubio u to mjesto.

U mojoj dosadašnjoj putničkoj karijeri pamtim svega par trenutaka kada samo doživjela to savršenstvo. Da se ujedini moja bucket lista, da ta destinacija ne razočara nego nadmaši sva moja očekivanja i zavede me kao da sam mladi putnik koji je tek kročio s praga svog doma. To sam doživjela na pijesku tuniške Sahare, na strmim irskim klifovima te na ulicama uglancanog Manhattana. I to sam doživjela na obali Ohridskog jezera.

U Makedoniji sam bila po prvi put prije desetak godina, no tada sam posjetila samo glavni grad Skoplje. Godinama sam maštala o Ohridskom jezeru i gledala fotografije poznate crkvice sv. Jovan Kaneo koja je možda malena, no ipak tako ponosno stoji na hridi iznad jezera. Taj prizor mi nikako nije izlazio iz glave. A nakon što sam ga vidjela uživo, nikad neće izaći iz mog srca.

Na Ohridskom jezeru, točnije u Ohridu, mama i ja smo provele 4 nezaboravna dana. Iz glavnog grada Skoplja stigle smo lokalnim autobusom, a smještaj smo prije unajmile putem Airbnba, koji se još u Makedoniji nije toliko popularizirao, no nudi raznoliku ponudu. Meni osobno luksuzan smještaj s ne znam koliko zvjezdica nije od velike važnosti, stoga prvenstveno gledam da se nalazi na dobrom mjestu i nudi one osnove koje su mi tijekom boravka potrebne. Jer budimo realni, ionako tamo samo prespavam.

Što sve vidjeti u Ohridu?

Prije nego se uputiš u razgledavanje Ohrida, uzmi si vremena, i lijeno uživaj u prvoj jutarnjoj kavi na terasi brojnih kafića koji gledaju izravno na jezero. Dopusti da doživiš veličinu ovog makedonskog bisera koja te neće ostaviti ravnodušnim. Prije odlaska u Makedoniju, nisam znala da se upravo Ohridsko jezero ubraja među najstarija, najveća i najdublja jezera u Europi. Nastalo je prije ledenog doba, a brojka od oko 30.000.000 godina je uistinu impozantna. U jezeru žive brojne endemske vrste, a Ohridsko jezero i sam grad Ohrid su proglašeni za Svjetsku baštinu i pod UNESCO-ovom su zaštitom. Nakon što se razbudiš i shvatiš da ispred tebe nije more nego jezero (više puta sam se morala podsjećati na tu činjenicu), uputi se u laganu šetnju uz samu obalu jezeru tijekom koje ćeš doživjeti stari dio Ohrida i zaljubiti se u njegove male uličice koje odišu starom povijesti, ali i predivno mirišu.

Naime, skoro svaka kuća koja ima vrt i balkon je ukrašena raskošnim cvijećem čiji oblici i boje su bedirali moju mamu koja godinama pokušava (bez)uspješno uzgajati cvijeće na svom balkonu. Nemoj propustiti istražiti crkve i manastire po kojima je Ohrid dobio naziv Balkanski Jeruzalem. Nekoć se ovo malo mjesto na jezeru moglo pohvaliti s 365 crkava, svaka za jedan dan u godini. Naravno, taj broj nije očuvan do dan danas, no shvatit ćeš koliko je religija bila važna samo šetajući kroz stari dio Ohrida.


Zalazak sunca iznad crkve sv. Jovan Kaneo u Ohridu- nešto što se ne zaboravlja

Na prizor crkve Sv. Jovan Kaneo ništa te ne može pripremiti, pogotovo kad je posjetiš za vrijeme zalaska sunca (što je nešto što nipošto ne smiješ propustiti). Čula sam da je to jedan od najljepših zalazaka, no tek kad sjedneš u šumicu iznad crkve i čekaš da se upale svijetla oko nje shvatiš da je vrijeme oko tebe stalo. Jedan dio jezera poprima nježnu pink boju, dok onaj drugi i dalje zadržava sve nijanse plave. Stara crkvica biva obasjana lampama, a brojni brodovi na površini jezera ostavljaju svoj trag. Rijetki su trenuci koji me mogu toliko zaokupiti, koji je me mogu toliko oduševiti da mi se čini kao da traju vječno. Sjedeći iznad crkve sv. Jovana Kaneo sam shvatila koliko sam sretna jer trenuci poput tih ne dožive se često.

Šetnjicu nastavi prema crkvi Sveti Kliment i Pantelejmon na brdu Plaošnik – u pitanju je replika stare crkve izgrađene na istom mjestu na kojoj ju je podigao sv. Kliment Ohridski 863., poznat kao učenik Ćirila i Metoda, koje je na tom mjestu podigao i manastir te podučavao prve monahe glagoljicom te ih poticao da njome napišu prvu Bibliju na staroslavenskom jeziku. Tako da se ovo mjesto na neki način smatra prvim slavenskim univerzitetom. Bijeg od vrućine potraži u malom kafiću u sklopu ovog kompleksa koji je pravi mali raj okružen cvijećem. Na must see listi svakako se ubraja ohridska tvrđava, popularno nazvana Ohridsko Kale koja potječe iz 11. stoljeća, a pruža predivan pogled na jezero i cijeli Ohrid. Kad se spustiš s tvrđave, neka te stare uličice odvedu do amfiteatra u kojem se danas tijekom ljetnih mjeseci odvijaju koncerti na otvorenom.

Izlet brodom na Ohridskom jezeru

Ohridsko jezero nećeš doživjeti u punom sjaju ako ne odeš na izlet brodom. Jedan dan si svakako u putni planer dodaj plovidbu do Uvale kostiju (Bay of Bones) i manastiru sv. Naum. Možeš birati između plovidbe na velikom turističkom brodu, čiji izlet košta 10 eura, ili uživati u intimnijem izletu na luksuznom gliseru za 20 eura. Mi smo odabrale drugu opciju ne samo zbog manjeg broja ljudi nego i zato što izlet traje pokoji sat duže. Samo u malom brodu ili gliseru možeš čuti zvuk valova, vidjeti sve nijanse plave boje i potražiti osvježenje razbijajući rukama valove.

Uvala kostiju, rekonstruirano prapovijesno naselje, prikazuje način života tadašnjih žitelja iz 1200. godine prije Krista te izvrsno dočarava koliko su ljudi i tada svoj život usmjerili prema jezeru. Završna destinacija izleta je predivan manastir sv. Naum koji se nalazi na hridi i pruža nezaboravan pogled na Ohridsko jezero. Nemoj zaboraviti malo bolje pogledati zabačene kutke ili krovove – ovo je mjesto gdje godinama žive paunovi, a navodno postoji (ili je postojao) albino paun. Ono što je mene posebno oduševilo na ovom mjestu jesu izvori Crnog Drima koji kreiraju nevjerojatan spektar boja. Ako ti ostane vremena, osvježi se na obližnjoj pješčanoj plaži ili uživaj u ukusnoj hrani u restoranu uz sami izvor rijeke.

Jedan cijeli dan u Ohridu ostavi si za uživanje u hrani i istraživanje malih lokalnih trgovina u kojima ćeš pronaći handmade suvenire. Mene je osobno oduševila mala radionica izrade papira koja se ubraja među 7 radionica u cijelom svijetu koja papir izrađuje na drevni kineski način iz 2. stoljeća prije Krista. Kada uđeš u radionicu imat ćeš osjećaj da si upao u vremeplov, a simpatičan vlasnik, koji ujedno i izrađuje sve što tamo možeš vidjeti, u detalje će ti ispričati i demonstrirati kako je izradio suvenir koji držiš u ruci. Ja sam se idući dan vratila po rokovnik u kožnom omotu. Naravno, nezaobilazni su i ohridski biseri koje ćeš doslovno naći na svakom kutku. No, budi oprezan, samo dvije ohridske obitelji, Talev i Filev, znaju tajnu izrade originalnih bisera koja se prenosi generacijama samo na muške članove obitelji. Ali to je već priča za jednu drugu prigodu.

Ohrid je bogat restoranima, svaka ulica miriše na makedonsku hranu. Nemoj propustiti probati njihov roštilj, ajvar i pinđur (kojeg sam ja otkrila upravo tamo i svoju veliku ljubav, ajvar, ostavila nepojeden). Kad se zasitiš roštilja, na raspolaganju su restorani talijanske kuhinje, a svakako trebaš isprobati i burek kojeg bakice ujutro prodavaju iz protvana u blizini njihove tržnice. Nezaobilazna adresa je i turska ulica koja nudi raznorazne delicije.

Ono što se mene najviše dojmilo su upravo ljudi. Makedonci su srdačan narod koji će tvoj boravak uistinu učiniti nezaboravnim. Nakon dužeg vremena prvi put sam se osjećala potpuno opušteno i domaće na nepoznatom teritoriju. Oni su tu da ti pomognu u svakom trenutku. Nemoj se začuditi ako ti na cesti netko priđe i pita te je li ti treba pomoć. I uz to ti ponudi da te odveze do mjesta gdje želiš ići. I sve to čini uz najširi osmijeh. Zaljubiti se u Makedoniju je tako lako.

Onaj komad mog putoholičarskog srca s početka priče? On je u velikom komadu ostao na zidiću iznad crkve sv. Jovan Kaneo i nadam se da uživa svaku večeru u tom prizoru. Nazdravljajući rakijom u dobrom društvu.

Zanima te još priča iz Makedonije? Onda moraš pročitati i sljedeće postove:

  1. Makedonija putovanje
  2. putovanje Skoplje Makedonija