Na nedavno održanim Danima komunikacija imala sam priliku na jednom mjestu sresti gomilu nekadašnjih kolega, poznanika, bivših klijenata, suradnika… Cijela hrpa ljudi, od kojih se neki i dalje bave istim poslom, dok su drugi u međuvremenu promijenili već par radnih mjesta. Razne firme, velike, srednje i male, brojna zanimanja, različiti klijenti, radno vrijeme, radno okruženje, ali jedno im je većinom zajedničko – konstantna zauzetost praćena vidnim nezadovoljstvom. I kao šlag na kraju – za to svi moraju znati.
No, ovaj sindrom konstantne zauzetosti nije uočen samo na Danima komunikacija. On je prisutan na svakom koraku – u tramvaju, za susjednim stolom u kafiću, u teretani, na godišnjem odmoru par tisuća kilometara dalje od doma… Svi toliko puno radimo, da i kad ne radimo, pričamo o tome koliko puno radimo jer ako to ne činimo sigurno ne radimo toliko koliko pričamo da radimo. Jer samo ako se požalimo na to koliko radimo, drugi ljudi će postati svjesni našeg truda i zalaganja. Konstantna zauzetost poželjna je osobina novog potencijalnog zaposlenika, a opće prihvaćena je nakon svega tjedan dana na novom radnom mjestu.
Nedavno sam u garderobi teretane načula jedan zanimljiv razgovor između dvije žene u svojim ranim 30-ima koje su, naravno, pričale o poslu jer o čemu drugom bi se dalo pričati iza 18h sati.
“Znaš koliko imam još dana godišnjeg odmora? 37! 37 dana! I meni šefica kaže da uzmem slobodne dane jer bi bilo vrijeme. A ja se mislim pa kako ću otić’, tko će odraditi moj posao, sve će propasti?”, jada se jedna, dok druga uzvraća jadikovku: “Sve mi je jasno. Ja sam prošle godine bila na godišnjem svega pet dana. Stvarno ne znam kako bi odjel mogao to sve ishendlati bez mene?”
Naravno, nisam namjerno prisluškivala razgovor, ali tako to dođe, sami ste u garderobi, one se jadaju, ja se pored njih skidam i glumim da ništa ne čujem. Ali u trenutku kad sam čula tu šokantnu informaciju s brojem 37 sam se htjela okrenuti i reći “Vi stvarno niste normalne! Možda da mi prebacite pokoji dan godišnjeg odmora jer se meni čini kao da mi uvijek manjka dana za sve ono što bih htjela napraviti izvan svog radnog vremena i za sve one destinacije koje bih htjela posjetiti.” Sindrom konstantne zauzetosti obuzeo je i Instagram te se proširio i na fleksibilno radno vrijeme bez vrhovnog zločestog šefa, čitaj koliko su zaposleni počeli su dokumentirati na svojim društvenim mrežama i razni influenceri.
Sindrom konstantne zauzetosti
“Jedan sastanak, dva sastanka, tri sastanka, snimanje, jurim s jednog mjesta na drugo, nisam jela, nisam spavala, nemam života” state of mind širi se zabrinjavajućom brzinom. Jer ne želimo da itko slučajno pomisli kako ništa ne radimo. A ako se nismo požalili, zabilježili svaki odlazak na sastanak, svaku poslovnu kavu, svaki dogovor, svaki neiskorišteni dan godišnjeg odmora, nismo ni radili.
Jednadžba za rangiranje pojedinačnog oblika sindroma konstantne zauzetosti dobiva se veoma jednostavno. Potrebno je samo redovito, svaki dan i u svakoj prilici, nabrajati sve zadatke, poslove i sastanke koje si obavio, pomnožiti to sa satima nespavanja, a možeš dodati i sve radne vikende pojačane sa svim neiskorištenim danima godišnjeg odmora. Jedna stavka u dotičnoj jednadžbi ni pod kojim uvjetima ne smije izostati – osim što si prokleto zauzet, uz to moraš biti i vidno nezadovoljan. Jer samo tako sindrom konstantne zauzetosti dobiva svoj smisao.
Tijekom jednog nedavno vođenog razgovora, koji se svodio na nabrajanje svih zadataka koje je dotična (recimo da je modna influencerica za ovu priču) tijekom tog dana morala obaviti i pri tome je bila vidno uzrujana, u onoj mjeri koja je dovoljna da ja shvatim “koliko ona radi i koliko je zbog toga nezadovoljna” (slučajno ne smiješ biti zadovoljan sa svojim poslom, to je tako passé), ja sam se samo nasmiješila. Ja se zauzvrat nisam požalila. Jer pripadnik pokreta onih koji su konstantno zauzeti očekuju s tvoje strane potpuno razumijevanje. Ja sam rekla da radim normalno radno vrijeme i trudim se uživati nakon posla. Zamisli, uživati u svom slobodnom vremenu. I, zamisli, pri tome sam još i sretna. A ako i radim prekovremeno, trudim se to sa smiješkom obaviti. Uostalom za to ne mora svatko ni znati.
“Probaj i ti, nije tako teško” – na to sam samo dobila kolutanje očiju i onaj “Da, da… Blago tebi kad imaš toliko vremena” odgovor.
Često dobijem pitanje “Kako sve to stižeš?”, misleći se pri tome na mnogobrojne izlete, treninge, putovanja i druge izvanradničke aktivnosti. Kako? Koristim svoje slobodno vrijeme. Bez grižnje savjesti. Koristim svoj godišnji odmor. Bez grižnje savjesti. Davno sam odustala od zlokobne pomisli koja je misao vodilja poklonika sindroma konstantne zauzetosti – “Kako će oni bez mene? Posao se ne može završiti bez mene! Firma će propasti bez mene!”. I onda negdje putem se odvažiš i daš otkaz i zaključiš da ništa nije propalo bez tebe. Jedina činjenica jest da je svatko zamjenjiv, na ovaj ili onaj način. Ti sam sebi nisi zamjenjiv. Niti život i uspomene koje putem stvaraš. A kad osvijestiš tu činjenicu, sve ostalo dođe samo do sebe.
Svi smo mi zauzeti, svi mi radimo. Većina nas nema luksuz da se može ne baviti stresnim poslom, da potpuno može isključiti pametne telefone ili da može uzeti godinu dana neplaćenog godišnjeg i otići negdje na drugi kraj svijeta. Samo što nemamo svi potrebu naglašavati svaki pojedinačni korak svog posla. I pri tome nećemo uvijek duboko uzdahnuti kako bi naglasili težinu tog istog posla.
Ne moraš se nikom dokazivati. Niti pravdati. Pogotovo ne ljudima koje u prolazu sretneš u gradu, na kavi, eventu, konferenciji… I pogotovo ne onima koji te prate na društvenim mrežama. Pusti rezultate da govore svoje. Druga priča je ako iza tebe ne stoje rezultati. Ali u tom slučaju ionako ne radiš toliko koliko tvrdiš da radiš. Uživaj u svom slobodnom vremenu. Iskoristi svoje slobodne dane. Jer druge nećeš dobiti. A možda, samo možda, se tada nezadovoljstvo pretvori u široki osmijeh i počneš uživati u svom životu. Kako na poslu, tako i na godišnjem odmoru.
Foto: Pexels.com
Za one koji žele znati više, a znam da vas ima 😉 :
1. Na Instagramu sve ima cijenu…osim stvarnog života
2. Kada ti reklama za kredite sjedne s naplatom
