Ako si ljubitelj planina i planinarenja, obožavaš fotografije koje te na prvu uvuku u priču svojom atmosferom, pričom i dušom, onda već sigurno na Instagramu pratiš Petra Dučića. A ako se još nisi odvažio u planine, njegove avanture će te odmah inspirirati da uzmeš ruksak i kreneš istraživati svijet. Puljanin, sa stalnom adresom u Zagrebu, po struci je FER-ovac. No put ga je odveo u “vođenje ljudi”, a trenutno radi u Infobipu i vodi još par meetup communityja, kao što su “Java” i “Leading in Tech”. Kad uspije pobjeći s posla, uzima svoju ženu Annu za ruku i zajedno bježe u prirodu – planinarenje, sportsko penjanje, skijanje… Bitno da je aktivno. Dragi planinari, doznajte kako i zašto planinari Petar Dučić.
Planinarenje za mene predstavlja…
Ajmo malo mudrosti na početku: planinarenje (barem ono višednevno) za mene predstavlja susret s realnošću. Konkretno: loša forma se ne isplati; topli tuš je luksuz; da biraš što ćeš jesti, da ti netko drugi donese, skuha, servira, opere – ultra luksuz; da se slabo planiranje u pravilu ne isplati; da sam ne možeš daleko; da je dan od izlaska do zalaska sunca; da su internet i tehnologija jako fragilni; i da je priroda najkreativniji umjetnik. Današnji život nas je dosta odvojio od nekih bazičnih načela. Svi puno sjedimo, neugroženi smo, sve nam je pri ruci. I to pri ruci odmah kada nam padne na pamet. Dan i noć nemaju neke razlike. Sve i svakog možeš naručiti kroz aplikaciju…
U planine sam se zaljubila/zaljubio…
Mislim da mi je veliki utjecaj imalo uključivanje u izviđače u osnovnoj školi. To je stvarno bilo zakon. Nakon perioda tinejdžerstva i pauze bivanja po prirodi, ta atrofirana ljubav je opet stupila na snagu kada sam se počeo intenzivnije družiti s prijateljicom, potom curom, pa zaručnicom, a sada i suprugom Annom 🙂
Moj prvi izlet/uspon bio je…
Vjerojatno nije baš prvi, ali jedan od prvih koji se upekao u memoriju je trodnevni izlet uspon iz Pazina na Učku. Mislim da je to bio 7. razred 🙂 Bilo je intenzivno, spavali smo po školskim dvoranama, hodali kroz pljusak u nekim etapama, a na vrhu je bio koncert Let3. To je ono što se sjećam. U današnje vrijeme je lagano, sve mogu provjeriti u fotkama ili FB/IG povijesti, ali ono vrijeme je spremljeno samo u glavama i pričama. Pa je i podložno malverzacijama. Lako moguće da je onaj pljusak gore bio samo naoblaka i par kapi 😀
Večer prije izleta uvijek…
Otuširam se jer tko zna koliko neću… krenem se pakirati.
Za izlet se spremam štreberski ili kampanjski?
Izrazito kampanjski 🙂
Moj trik/tajna za pakiranje ruksaka je…
Prvo radim popis. Pa sve na hrpu. Pa sve u vrećice. Pa sve u ruksak. Ako ćete išta korisno pokupiti od mene, onda ovo s vrećicama 🙂 Zauzme manje prostora, a i bolje podnosi kišu.
Ujutro proklinjem onog tko me nagovorio na izlet ili se budim prije samog alarma?
Najčešće je proklinjanje. Ali onda se sjetim da sam ja taj koji me nagovorio na izlet.
Kad stignem na vrh uvijek…
..uvijek nešto drugo. Pivo, sendvič, fotka, samo uživanje u pogledu, spavanje… Sve od ponuđenog…
Najdraži vrh
Triglav. Stvarno su prekrasni pogledi gdje god se čovjek okrene. Ali ima i bitnu ulogu u mom životu. Ljeto 2016., Anna i ja smo kao dva prijatelja (ah ta muško-ženska prijateljstva…) išli na Triglav, s južne strane. Malo pomalo se kuhala napetost, a oluja koja nas je uhvatila u planinarskom domu na Dolicu ima i doslovno i metaforično značenje. Te godine nismo uspjeli popeti vrh, zbog prethodno spomenute trodnevne oluje. Ali smo se godinu dana kasnije vratili. I popeli vrh. I zaprosio sam Annu tamo.
Najteži uspon
Ovo mi je teško odgovoriti, ali recimo da su ova tri ostala u prilično dobrom sjećanju:
Dionica na W-treku od kampa Grey do kampa Frances. Krivo skretanje, puno kilometara, puno kilograma, noć, nepoznat teren, umor, divlje životinje… Neki članovi naše velike ekspedicije (od dva čovjeka) su bili na rubu suza. Za detalje predlažem pročitajte Anninu perspektivu 🙂
Fizički najintenzivniji uspon je vjerojatno bio jedan trening na Sljemenu na kojem sam skidao svoj rekord. Mislim da je to bila Gipsova staza.
I još jedan perspektiva “težine” je bio prvi susret s vertikalnim liticama na Maloj mojstrovki u Sloveniji… To mi je bila prva “via ferrata”. Sajle, oprema itd. A glavni izazov postane – tvoj mozak. S čudnim scenarijima, panikama i komplikacijama.
Novi vrh/izlet biram tako da…
Uh, imamo popis već. Tako da u pravilu biramo po tome koliko vremena imamo na raspolaganju.
Planinarenje u malom broju ili većeg društvu?
Manjem. Moj stav je “Kad počnu problemi, počinje avantura” i ja sam jedan od onih koji traže avanturu (da ne kažem probleme) pa mi za to više paše manja, uhodana i brza grupica. Volim i veće grupe, ali onda najčešće ja budem vodič pa idemo na neke od iskušanih ruta, jer se treba brinut o svemu. Kondicijama, opremljenosti, dužinama, zanimljivostima, potrebama…
Najdraži suplaninar mi je…
Definitivno moja najslađa žena. Uhodani smo, brzi, brijemo na iste stvari, ali opet dovoljno različiti da challengiramo jedan drugog i održavamo u ravnoteži. Npr. ja sam nabrijaniji i da se mene pita ne bi stali do vrha. Ni jest’, ni pit’, ni pogledati prekrasne prizore. I tu me Anna malo vrati u trenutak i uživanje zbog kojeg i jesmo tamo.
Uspomena (dobra, a može i loša) koju nikad, ali stvarno nikad neću zaboraviti je…
Predivni ljudi – nosači u Nepalu. Za naše pojmove izuzetno siromašni, uzbrdo nose trećinu svoje mase, ali su nasmijani i idu naprijed. Jednostavno zrače tom energijom za život.
Na vrhu tako dobro sjedne…
…sjedne Petar Dučić. Imam iznimno udobnu guzicu koju na vrhu koristim za sjedenje 🙂
Najdraži planinarski obrok
One salate s tunom. Ima dobar omjer proteina i ugljikohidrata. Može stajati. Praktično je za nositi. A i ukusno je.
Od hrane u ruksaku uvijek imam…
Snickers. Kad je kriza…
Najdraže godišnje doba za planinarenje
Mrzim sva osim proljeća, ljeta, zime i jeseni.
Destinacija koja me neočekivano ugodno iznenadila je…
Uvijek me najviše ugodno iznenade bliže destinacije. Od njih baš ne očekujem “brda i planine” 🙂 Gorski kotar je skriveni dijamant! Krn u Julijskim Alpama – prekrasno. Sljeme – samo se maknite s Bikčevićeve, imate toliko toga za vidjeti!
Mjesto gdje je ostao dio svog planinarskog srca je…
To bi bio Triglav.
Svi znamo da nisu svi usponi savršeni. Moja šokantna/jeziva/opasna anegdota je sljedeća…
Zanimljivo je bilo na Vihoraškom putu, tu u Gorskom Kotaru. To je po mnogima i najljepša ruta u Hrvatskoj. Mi smo bili u rano proljeće, tako su svi ti vapnenački klanci bili još pokriveni snijegom. Pa smo propadali u snijeg do kukova. Jedan je prijatelj proklizio i klizio pet metara prema litici. Srećom uhvatio se za jedno stablo malo prije litice. Zvuči kao akcijski film, ali stvarno je tako i bilo.
Top tri destinacije koje svaki planinar treba pohoditi
Alpe. Još vazem između Južnog Tirola i poteza oko Zermatta. Himalaja. Kulturološke razlike i netaknuta priroda nešto su što promjeni čovjeka. Patagonija. Ogromna stepska prostranstva, divlje životinje, glečeri, prekrasni granitni špicevi… Nije slučajno jedna od top hike destinacija u svijetu. Meni se najviše svidio NP Los Glaciares u Argentini, jer je tamo puno manji utjecaj čovjeka.
Zaklopi oči i sjeti se izleta na kojem si bila/bio najviše sretan. To je…
Patagonija. To nam je bio medeni mjesec, pa to uz prekrasnu prirodu daje i tu notu.
Najdraži planinarski dom/sklonište
Ako može, radije šator 🙂
Od divljih životinja tijekom svojih pohoda naletjela/naletio sam na…
Stvarno, svega smo doživjeli. Od divljih konja, majmuna, ljama, kondora, puma, srna, veprova, lisica, čagljeva, nosoroga… Najopasnija situacija je bila na Sljemenu kad nas je napalo 20-ak krava. S nama je bio bull terrier od prijatelja koji se zaletio na njih. I onda su na one u spartanskoj formaciji izgurale. Baš je bilo napeto. A sad užasno smiješno 😀
Najvažnije stvari koju me planinarenje naučilo je…
Da je TV kućni pritvor 🙂
Petrove planinarske avanture možeš pratiti na njegovom službenom Instagram profilu.
Ako želiš pratiti i druge planinare, provjeri:
1. Planinarski spomenar: Andrea Brnjić
2. Planinarski spomenar: Zoran Filipović
