Ako se nešto naziva Mali princ, što ti je prva asocijacija? Nešto bajkovito, lijepo, pomalo nestvarno, nešto što će ti se urezati u pamćenje, nešto što svakako želiš vidjeti i doživjeti? Ako si spreman za pravu bajku u prirodi, onda se trebaš zaputiti na Velebit i proći stazu Mali princ. Ne zovu je bez razloga jednom od najljepših i najbajkovitijih staza u Hrvatskoj.
“Tko bude kročio ovim putem neka nam javi je li počeo vjerovati u čuda kao što smo i mi koji i dalje otkrivamo uvijek iznova nešto do sada neviđeno”, napisao je Slavko Tomerlin, poznatiji među planinarima kao Tatek, u časopisu Hrvatski planinar 2003. povodom predstavljanja nove staze koju je uz pomoć svog prijatelja planinara Zdenka Morovića otkrio, markirao i osigurao za sve buduće generacije zaljubljenika Velebita.
Upravo to ćeš osjetiti kad kročiš na stazu Mali princ. Nakon samo par koraka posve je jasno zašto su ovu stazu Tatek i Zdenko nazvali Mali princ, jer svaki malo ispred tebe osvanu nova čuda koja je kreirala priroda, a često imaš osjećaj kao da si stupio u neki posve novi svijet, gdje doslovno možeš vjerovati u bajke.
Kako je Slavko Tomerlin Tatek postavio stazu Mali princ?
Legenda među planinarima, vilenjak Velebita kako su ga često nazivali, Slavko Tomerlin Tatek cijeli život je planinario, a njegova velika ljubav je bio i ostao Velebit. Upravo on je zaslužan za otkrivanje najslikovitijih kutaka Crnopca.
“Crnopac mi je oduvijek bio zagonetka. Ne znam ni sam koliko sam puta bio na njegovom vrhu i uvijek postavljao isto pitanje: što se nalazi dolje između Gačešinih pleća i Glavnog grebena. Izgledalo mi je kao neka šumovita visoravan iz koje strše kao zubi bijele i šiljate stijene. Pitao sam se zašto netko ne pokuša i tuda planinariti. Danas mi je to posve jasno, jer sam se osobno uvjerio nakon brojnih obilazaka i avantura da je ovaj teren samo za odabrane”, svoje doživljaje je prenio Tatek u časopisu Hrvatski planinar.
Tatek nakon brojnih avantura nije htio taj dio Velebita ostaviti skriven nego je odlučio da će kreirati stazu kako bi i drugi ljubitelji planinarenja mogli otkriti to čudo koje danas nazivamo stazom Malog princa. U pothvat se uputio 19. lipnja 2003. u društvu Zdenka Morovića, a osim markacija, sajli, klinova i ljestvi, upravo Tateku možemo zahvaliti na jednom od najljepših skloništa – sklonište Crnopac, odnosno Tatekova koliba, bajka je za sebe ukrašena drvenim skulpturama koje je izradio sam Tatek.
Kod imenovanja određenih dijelova staze Tatek i Zdenko su pustili da ih inspirira sama priroda – Dvori, Konoba, Dvorska vrata, Zdenkova jama, Tisni klanac, Krivi klanac, Kičma i Nebeska vrata samo su neke od atrakcija na ovoj stazi.
Među najljepše i najupečatljivije dijelove staze ubraja se upravo Zdenkova jama, koja je, kao što pretpostavljaš dobila ime po Zdenku. Samo za osiguravanje prolaza, odnosno spuštanja do jame Tatek i Zdenko su nosili 80 kg tereta te su u šest dana po osam sati dnevno postavljali sajle i klinove te ljestve s kojima su omogućili spuštanje u slikoviti i fascinantni drugi svijet koji je mene asocirao na knjigu Putovanje u središte zemlje.
Upute za prelazak staze Mali princ
Staza Mali princ započinje kod planinarskog skloništa Crnopac do kojeg se dolazi iz Prezida gdje se ujedno parkira i automobil. Staza vodi kroz šumu sve do križanja gdje se ravno ide lakšom stazom do vrha Veliki Crnopac, a lijevo se skreće prema skloništu do kojeg je potrebno oko dva sata ovisno o kondiciji jer na dijelu puta treba proći strmije uspone. Na mnogim mjestima sam pročitala informaciju da je do skloništa potrebno 40-ak minuta, što je posve kriva informacija, stoga prilikom organiziranja svog izleta to imaj na umu. Na jednom dijelu stazu, netom prije samog skloništa, doći ćeš na križanje. Svoj put nastavi stijenama, nemoj se spuštati stazom koja nastavlja put kroz šumu.
Mi smo napravili dužu pauzu upravo kod planinarskog skloništa Crnopac. U to bajkovito mjesto odmah ćeš se zaljubiti i poželjet ćeš se vratiti ako ništa samo kako bi prenoćio u njemu. Ljepše, urednije i slikovitije sklonište do sada nisam vidjela. Nakon laganog ručka, krenuli smo prema stazi Mali princ. Potrebno je vratiti se malo natrag i spustiti se niz drvene stepenice. Slijedi markaciju za Bili kuk koja vodi najprije u vrtaču nakon koje počinje uspon i dolazi se do križanja. Na tom križanju trebaš nastaviti ravno, a ne skrenuti lijevo prema Bilom kuku. Kako je u pitanju kružna staza, do njega ćeš doći na samom kraju staze koja okvirno traje oko tri sata. Ali budimo realni – tako divni prizori jednostavno zovu da zastaneš, udahneš, uživaš i uslikaš sto i jednu fotografiju. Stoga je trajanje od četiri sata ipak realnija informacija.
Kad se priključiš na stazu, najprije dolaziš do Dvora, Konobe i Niskih vrata nakon čega skrećeš lijevo kroz Dvorska vrata i uskoro stiže to famozne Zdenkove jame. U nju se obavezno moraš spustiti. Na prvu spuštanje djeluje pomalo zastrašujuće jer se metalne ljestve provlače kroz uski procjep. No, dovoljno je biti oprezan i smiren kako bi se sigurno spustio i na koncu popeo natrag.
Spuštamo se do Šušnjevca, slijedi Slipi i Tisni klanac, Podkuk, Papratnjak, Krivi klanac te na koncu dolaziš do Tonkinih i Stankinih vrata. Slijedi uspon na Kičmu. Iskreno, gledajući video isječke na Youtube i fotografije, ovog dijela staze me bilo najviše strah. Ne zove se bez razloga Kičma – u pitanju su nanizane uske stijene koje su osigurane sajlom i preko kojih, poput divokoze, trebaš prošetati. Oni koji se boje visine, bolje da ne gledaju prema dolje. Ali kad napokon sigurno prođeš Kičmu, okreni se iza sebe, pogled je nevjerojatan. Još uvijek ga se tako slikovito sjećam. Moram priznati da mi je upravo taj prizor najviše ostao u sjećanju.
Nakon Kičme, staza vodi kroz Nebeska vrata, kroz lagan put kroz šumu putem kojeg se dolazi podno vrha Bili kuk. Prilikom penjanja do vrha, savjetujem da višak stvari ostaviš u ruksaku i popneš se neopterećen gore. Naravno s mobitelom jer ćeš htjeti zabilježiti pogled iz svakog kuta. Nakon Bilog kuka vraćamo se na početnu točku, gore spomenuto križanje te nas put vodi natrag do Tatekovog skloništa.
Za koga je prikladna planinarska staza Mali princ?
Staza Mali princ nije za planinare početnike, ona zahtijeva određenu fizičku kondiciju i spretnost jer veliki dio se prelazi uz i niz stijene koje su osigurane sajlama i klinovima. No, isto tako te ne treba biti strah, potrebna ti je samo malo veća doza opreznosti. Za razliku od Samarskih stijena, koje na tek par mjesta imaju klinove, Mali princ je na svakom težem dijelu osiguran. Meni osobno je Mali princ mnogo lakša staza nego Južna skupina Samarskih stijena. Isto tako mislim da je upravo Mali princ idealna staza za prvi susret s ovom vrstom terena, gdje su nam potrebno i ruke i noge, pomoć klinova i sajli. Mada se unutar par sati prođe svega 2,5 km, staza je fizički zahtjevna, posebice jer se kasnije, ako ne spavaš u skloništu, moraš vratiti istim putem natrag. Imaj na umu da ne postoji izvor vode (mada sklonište ima cisternu, ali vode nije bilo kad smo mi bili) niti hrane, stoga sve što ti je potrebno nosi sa sobom u ruksaku. I nemoj zaboraviti ponijeti kremu za sunčanje, kapu i rukavice za sajle.
Tatek je bio posve u pravu, na stazi Mali princ otkrit će prava čuda prirode. Urezat će ti se u sjećanje. Ali ne samo zbog onoga što te okružuje nego zbog atmosfere koja tamo vlada. Mada je staza zahtjevna i traži puno koncentracije i opreza, ipak sam se na njoj u svakom trenutku osjećala smireno i opušteno, bez ikakvog grča, straha i nelagode. Možda je do samog kreatora staze, Slavka Tomerlina Tateka, koji je vjerovao u planinarska čuda. I koji je sam stvorio jedno – stazu Mali princ.
Želiš istraživati i druge dijelove Hrvatske? E, onda provjeri sljedeće postove:
