Koliko smo mi žene sposobne prozivati se međusobno zbog fizičkih (ne) atributa i čak pretvoriti nešto što je zgodno i lijepo u nakaradno, uvijek me iznova zaprepasti. Toliko smo maestralne u tome da to graniči čak s umjetnošću. Ej, naša moć je toliko jaka da je dovela do toga da smo je pretvorili u pravo stanje, dobile smo dijagnozu i mnoge od nas su ponosne na to – body shaming kao nikad do sada nije bio toliko izražen, prakticiran i praćen. A mi smo se pretvorile u prave stručnjakinje kojima nitko nije ravan.
Body shaming nije nešto što se pojavilo s jačanjem društvenih mreža, samo je dobilo novu, vidljiviju platformu. Svatko od nas se sjeća trenutka kad on počinje polagano, ali sigurno bujati u nama. Ulaskom u pubertet, kada naša dječja tijela počinju dobivati ženska obilježja, kada se stvaraju ti (ne)atributi, ujedno raste i naša želja da prozovemo Ivanu iz 7B kojoj su preko ljeta narasle cice i izražavamo gađenje prema njenim novim atributima za kojima su dečki čak i iz našeg razreda poludjeli. “Fuj, odvratno izgleda”, “Kao krava muzara je”, “Jesi joj vidjela sise i kako ih pokazuje, užasno nešto”… A zapravo je veliki dio nas svaku večer stajao ispred ogledala u kupaonici i nadao se da će se na tom području i kod nas uskoro početi nešto događati. Kod nekih narastu cice, kod nekih drugih samo jezik.
Ah ti tinejdžerski dani, kada smo izgubljeni u vlastitim kompleksima koje si ne želimo priznati. Lakše je bez posljedica i razmišljanja uz kavu sa šlagom blatiti onu tamo drolju Kristinu iz 3A koja ima novog dečka i kojeg je dobila samo zbog svog nakaradno velikog dupeta.
Negdje izlaskom iz srednje škole, polaganim susretom sa stvarnim životom u kojem stvarno nije bitno je li nam dupe ravno ili prpošno, jesu li nam cice velike ili ne, nego je bitno jesmo li položili ispit, možemo li naći posao, možemo li platiti stan i režije, fizički (ne)atributi padaju u drugi plan. Počinjemo raditi na sebi, želimo rasti, ali ne u fizičkom smislu jer sve što je prirodno trebalo narasti je naraslo. Želimo rasti u onom psihičkom. Želimo biti snalažljiviji, tolerantniji, sposobniji, nježniji, manje sitničavi… To je proces, težak proces. Mnogo teži nego odlazak u teretanu, plastična operacija ili posjet kozmetičarki. Rasti karakterno traži od nas da prihvatimo sve svoje dobre i loše strane, traži da povučemo crtu i počnemo djelovati. Ali, mnogi ostaju sitni, utopljeni u svojim kompleksima i frustracijama koje, ako se na njima ne radi, bujaju ekvivalentno s godinama. Bujaju i bujaju i postaju mnogo veći od one nakaradno ogromne guzičetine s Instagrama.
Zašto nam toliko smetaju guzice i sise? Zašto nas toliko iritiraju polugola ženska tijela da im posvećujemo statuse koji se danima razvlače i kroz rasprave samo pokazuju koliko smo mi žene u suštini zajedljive, netolerantne i plitke? Rasprave koje pokazuju da nismo se baš puno mentalno razvile od statusa “krava muzara” iz osnovne škole?
S jedne strane imamo one žene i njihove profile koji su savršeni. Bože, gledaš u ta tijela i potajice se nadaš da je to sve samo Fotošop. “Mora biti Fotošop jer nitko ne izgleda tako savršeno”, “Kako je jadna, sigurno je iskompleksirana i traži pažnju” izgovaraš dok jedeš još jedan komad torte, kilometrima daleko od teretane koju si planirala upisati negdje tamo u prvom mjesecu. Sjediš na kavi s prijateljicama i skrolaš po profilu dotične Boginje savršenstva i tragaš za bilo kakvih dokazima da su cice umjetne i da je povećala dupe u nekoj od aplikacija.
S druge pak strane imamo one žene i njihove profile koju su, kako bi mnogi rekli, više real life. Tamo ćeš naći pokoji šlauf, celulit, prosječno tijelo koje je možda vidjelo teretane, a možda i nije. “Daj vidi je, kako može objaviti to očajno dupe?”, “Kako je jadna, sigurno je iskompleksirana i traži pažnju!” izgovaraš dok jedva možeš hodati nakon još jednog napornog treninga u teretani. Sjediš na kavi s prijateljicama i skrolaš po profilu dotične Boginje celulita i bacaš zajedljive komentare na račun njenog konfekcijskog broja.
Kako god ga okreneš, bile u pitanju velike ili male cice, prćasto ili spušteno dupe, nekako uvijek ispada da su dotične žene iskompleksirane. Jadne. Nakaradne. “Kako ih nije sram” žene. A mi? Šta mi, pa mi nemamo komplekse, zašto bi nas trebalo biti sram?
Zašto nam smetaju tuđa tijela, guzice i sise? Zbog čega razni oblici, savršenstva, ali podjednako i nesavršenstva bude u nama zajedljivost i ponovno rađaju želju za body shamingom kojeg smo započeli u osnovnoj školi? Žena koja ima to savršeno dupe, možda više puta tjedno vježba i pazi na prehranu. Ta žena sa savršenim dupetom je možda ponosna na svoj trud, rad i odricanje. Ponosna je na sebe. I zašto to ne bi pokazala? Žena koja ima ravno dupe, možda se godinama borila s vlastitim kompleksima. Ta žena s ravnim dupetom je možda ponosna na svaku unutarnju borbu koju je vodila s najgorim neprijateljem. Ponosna je na sebe. I zašto to ne bi pokazala? Njihovi životi, njihovo tijelo, njihovi (ne)atributi i njihovi profili. U današnje doba gdje je ponuda uistinu raznolika, tako je lako stisnuti unfollow i ignorirati (ne)savršeno dupe. I stisnuti follow na onu guzicu koja je po našim mjerilima.
Body shaming ima brojna lica, ali nažalost to često ne vidimo. Body shaming je prozivati nekoga zbog savršenog dupeta i manjka masnih naslaga, isto tako je body shaming upirati u prste na nečiji celulit. Body shaming je zalagati se za takozvane stvarne i realne proporcije, jer stvarno i realno je samo ono što mi smatramo da je. Body shaming je prozivanje bilo koga na temelju njegovog izgleda, bio taj izgled ispod, taman ili iznad prosjeka. Prozivanje je prozivanje. Tračanje iza škole ili uz kavu sa šlagom je i dalje samo tračanje.
Vrijeme je da odradiš ono što si davno trebala odraditi – stati ispred ogledala i popričati sa sobom. Priznati si da nemaš sise poput Ivane iz 7B i da nikad nećeš imati. Barem ne prirodno. Prihvati i zavoli svoje cice. Ili ih sredi. Priznaj si da čvrsto dupe koje ima Kristina iz 3A zahtijeva puno truda. Prihvati i zavoli svoje dupe. Ili se napokon digni s njega i kreni vježbati. Vrijeme je da izađeš iz puberteta i shvatiš da svatko od nas ima svoje vlastite (ne)atribute. Razlika leži jedino u tome što su ih neki prihvatili i zavoljeli, dok drugi se i dalje guše u vlastitim kompleksima i liječe ih skrolanjem po nečijem feedu. Vrijeme je da napokon odrasteš.
Foto: Unsplash
Sad kad si mudriji, vrijeme je da pročitaš i sljedeće tekstove:
1. Nitko ne zaslužuje tvoj nadrkitis. Pa čak ni ti.
2. Trenutak kad si priznaš da si bila mrtva seljanka
3. Na Instagramu sve ima cijenu… osim stvarnog života
