Veliki sam obožavatelj muzeja i kad god imam priliku posjetiti neku novu destinaciju, rado ću dio svog vremena odvojiti i posjetiti neki od muzeja. Prilikom svog putovanja u London, nipošto nisam htjela zaobići British museum, jedan od najpoznatijih muzeja na svijetu. I jedan od najposjećenijih. U Velikoj Britaniji upravo ovaj muzej ima najviše posjetitelja, broji negdje oko 6 milijuna u protekloj godini. 

6 milijuna. To je uistinu impresivna brojka. 6 milijuna ljudi je bilo prošle godine zainteresirano za ljudsku povijest, umjetnost i kulturu. 6 milijuna ljudi. Više nego cijela Hrvatska. 6 milijuna ljudi je prošlo kroz samo jednu zgradu. Doduše ta zgrada ima 94 galerija u kojima je izloženo oko 8 milijuna izložbenih predmeta, što ga čini jednim od najvećih muzeja na svijetu. 

Koliko su ljudi zainteresirani za povijest i umjetnost, shvatila sam čim smo stigli ispred samog muzeja. Unutar vanjskog prostora postojala je zmija posjetitelja koja se nastavljala izvan službenog prostora muzeja. Počeli smo hodati do kraja kolone, no ona se protezala niz cijelu ulicu da bi na uglu skrenula čak u novu ulicu. Stali smo u red i naoružali se strpljenjem. Da sam znala što me unutra čeka, naoružala bih se ne samo strpljenjem, nego i tolerancijom naspram ljudskoj gluposti. Koliko su ljudi u suštini zainteresirani za povijest i umjetnost, shvatila sam čim sam unutar muzeja stigla do poznatijih izložaka. 

Sve je krenulo poprilično pitomo. Da, gomila je ljudi i, da, moraš se potruditi kako bi pogledao izložene predmete, ali nekako sam na to već navikla. Pristupiš laganim, skoro pa neprimjetnim koracima do predmeta, staneš, nagneš glavu lijevo, desno ili naprijed, ovisno o gužvi i kutu tvog pristupa, pročitaš pomno što piše o predmetu u koji gledaš i onda se diviš. Ili ne diviš. Možeš i jedno i drugo. Mišljenje je dobro imati. Mislim, dobro ga imati kad znaš u što gledaš. 

Prvi blagi živčani slom doživjela sam kod jednog od najpoznatijeg izložbenog predmeta muzeja. U pitanju je figura Hoa Hakananai’a s Uskršnjih otoka koja se nalazi na početku jedne galerije, centrirana je u i posve dominira cijelim prostorom. Prilikom ulaska u galeriju već si impresioniran i zamišljaš kako izgledaju ostale na Uskršnjim otocima. Znam o čemu je riječ, no ipak želim pročitati što su točno napisali. Nikad ne znaš, možda doznaš nešto novo. Naravno, gužva je ispred. Pristojno čekam svoj red, mama me naučila. No, nakon samo par sekundi shvaćam da ekipa nema nikakvih namjera proučavati kip, čitati o njemu, diviti se onom što stoji ispred njih. Ne, oni se naslikavaju ispred statue. Jedan po jedan. Jer svatko od njih mora imati sliku. Rade smiješne poze – u jednoj stoje ponosno kao da su oni ukrali tu statuu i donijeli je u British muzej. Drugi upiru svojim rukama prema gore. Treći dižu palac. Četvrti samo stoje i smješkaju se. Ali niti jedan od njih nakon fotke nije zastao i proučio ono što je uslikao. Uslikali bi, glasno se nasmijali fotki i nastavili bi dalje.

nekultura3

Tu sam pukla, zaboravila sam mamin odgoj. Progurala sam se i stala pored statue i teksta koji stoji uz nju. Besramno sam stala pored još jedne osobe koja se fotkala. Čula sam u pozadini neku buku na ne znam kojem jeziku. Jer eto upala sam ljudima u fotku. Fotku njih i jadnog Hoa Hakananai’a koji svaki dan mora pozirati pred hordom ljudi koji žeđu za kulturom i umjetnošću. Sramotno je, naime, ljudima u muzejima upadati u sliku. Pa čak i ako želiš raditi ono za što muzeju bazno jesu napravljeni.

Pravi živčani slom sam doživjela na egipatskom odjelu. Wow, zamisli hrpa tamo nekih umotanih mrtvih ljudi, golemih bista, čini mi se da se zovu faraoni, i nekih čudnih mačaka u raznim pozama – candy land za punjene obiteljskog album. Djeca i odrasli koji pružaju high five nekadašnjim vladarima, djeca i odrasli koji rade zastrašene face ispred mrtvih ljudi, djeca i odrasli koji maze sfinge, djeca i odrasli koji se naslikavaju samo ispred onih sarkofaga koji su posebno pozlaćeni. Jer sigurno onda više vrijede. 

U središtu egipatskog odjela stoji kamen iz Rosette, kamen uz pomoć kojeg je dešifrirano egipatsko pismo, odnosno hijeroglifi. Stoji u staklenoj vitrini. Ne možeš ga fulati i da hoćeš – toliko je ljudi oko njega da ga ni ne vidiš. Stanem u red. Mislim si, možda ljudi stvarno znaju u što gledaju. Možda žele proučiti pismo. Možda žele naučiti nešto o hijeroglifima. Ili možda žele samo okinuti fotku i krenuti dalje. Vitrina je cijela umrljana otiscima prstiju. Blicevi flešaju na sve strane. Mobiteli svuda oko tebe, kao da si na koncertu. I većina se zadrži onoliko koliko je potrebno da imaju dokaz da su vidjeli nešto toliko vrijedno. Mislim, mora biti vrijedno jer je u vitrini i oko tog kamena je gomila ljudi. Nisu svi predmeti u vitrinama. 

Doživim ultimativni živčani slom i besramno se probijem kroz tu hordu dokumentarista. Pokušavam pročitati što piše o kamenu, o načinu kako su shvatili kako čitati egipatsko pismo. Pokušavam se diviti ljepoti tog kamena, ali svaki malo me netko lupi u rebro, oko mi fokusira sto i jedan masni otisak prsta, a povremeno, ne samo da mi vidno polje smanji mobitel, nego čak i tablet. 

Da se razumijemo i ja fotkam u muzeju. Pofotkam nešto što mi se izuzetno svidjelo. Nešto što me očaralo. Nešto o čemu sam čitala. Nešto što sam godinama htjela vidjeti uživo. Ali prvo stanem, uživam u ljepoti nečega što je toliko staro da ja ne mogu pojmiti svo vrijeme koje je protekle pored tog predmeta. Divim se bitnosti tog predmeta, tragu kojeg je ostavilo u ljudskoj povijesti i još uvijek ostavlja na ovaj svijet. Treba li mi selfie pored egipatske mumije? Ne, jer u toj priči moja malenkosti nije nimalo bitna. Što želim na fotki sačuvati – uspomenu na mumiju ili uživljenog sebe pored te iste mumije?

nekultura1

Koliko su ljudi u suštini egocentrični manijaci koji dalje od svog vlastitog bivstva ne vide, posve je izloženo u British muzeju. Poput dodatne izložbe. S jedne strane taj muzej predstavlja ljudsku povijest, umjetnost i kulturu od početka civilizacije do danas. S druge pak strane živi izložbeni primjerci te iste ljudske kulture hodaju njegovim galerijama i hodnicima. Oni rijetki se pokušavaju pokloniti ljudskoj povijesti, dok većina živi u sadašnjosti i dalje od svog selfieja ne vidi. I točno tu negdje se postavlja pitanje – učimo li na vlastitoj povijesti ili je ona tek veliki crni kamen čija vitrina je umrljana našim masnim i ljepljivim otiscima koji su prvi u fokusu našeg fotoaparata? 

Kad bi većina od 6 milijuna ljudi koja godišnje posjeti British muzej, shvatila ispred kamena iz Rosette ili skulptura iz Ateninog hrama iz Grčke, koliko su sitni, maleni, nebitni, tek jedan kotač u toj ogromnoj ljudskoj povijesti, ovaj svijet bi bio ljepše mjesto. Možda bih s takvim ljudima htjela imati selfie. Ovako sam nakon skoro pet sati shvatila da ne samo da ne učimo na vlastitoj povijest, nego prema njoj nemamo niti malo poštovanja. Ako nemamo prema njoj, kako možemo imati prema nekom drugom “nebitnom” biću koje se s nama naguravalo da malo bolje prouči zlatni sarkofag? I uslika se pored njega.

Foto: Unsplash

Želiš možda pročitati još koji blog post?:

Zašto je tako teško pitati “Kako ti je tata?”
Za sve guzice, bile one prpošne i čvrste ili male i mlitave
OK je fotkati u Černobilu i Auschwitzu, ali…

Tags

Leave a Comment

Your email address will not be published.