Nekoć je bilo jednostavnije, nekoć je bilo nevinije, nekoć smo živjeli u svom i rijetko kada bi imali izravan doticaj s nekim drugim svijetom. Ne kaže se bez razloga s kim si, takav si. Družimo se s ljudima koji imaju slične životne stavove i želje, pa čak i kad se u mišljenjima ne slažemo, ne vrijeđamo se. Jer smo si dobri, jer se raspravljamo u četiri oka, jer si ne želimo ništa nažao. Argumentirano smo zauzeli strane i na kraju se složili da se ne slažemo. I to je ok.
Isto tako smo i nekoć znali da je mišljenje poput šupka i da ga svatko ima. Ali nekako nismo imali doticaj sa svim tim šupcima koji razmišljaju dijametralno suprotno od nas. Svaka skupina je bila okružena svojim doneklim istomišljenicima. Nekad bi na televiziji i u novinama čuli sva ta šupačka mišljenja, ali bazno smo bili zaštićeni u tom našem svakodnevnom životu. I onda se dogodio internet koji je omogućio da svaki šupak ima svoju platformu. Ili šupčić. Većinom su šupčići u pitanju. I u tom trenutku je došlo do digitalnog rata različitih svjetova koji pokazuje koliko malo tolerancije, empatije i poštovanja imamo jedni prema drugom. Čak želimo da se netko nije ni rodio, samo zato jer s nama ne dijeli isto mišljenje.
Da, ne govori se bez razloga da je mišljenje poput šupka i da ga svatko ima. Svi mi imamo stavove i mišljenje o pojedinim stvarima, o svijetu koji nas okružuje, o trenutnoj političkoj i društvenoj situaciji, o prošlosti, o budućnosti, o majkama, nemajkama, o ljubiteljima kućnih ljubimaca, o braku, o razvodu, o odgoju, o abortusu, o mesu, o gayjevima, o usvajanju … Ma o svemu. Svatko ima mišljenje i svatko ima mišljenje o svemu.
Koja je razlika između zdravorazumskog i šupačkog mišljenja?
No, postoji jedna krucijalna razlika kad je mišljenje u pitanju. Postoji zdravorazumsko argumentirano promišljanje koje nadilazi naše osobne emocije i koje uključuje da gledamo malo dalje od vlastitog šupka, a to često nije nimalo lako. Najteže je razviti ovu vrstu razmišljanja.
S druge pak strane postoji šupačko mišljenje. Tu vrstu je najlakše razviti jer se kreće samo unutar granica našeg malog svijeta. Ne uključuje promišljanje, empatiju i toleranciju. Na prvu možda djeluje posve bezazleno, tek nerazgovjetno kokodakanje na koje ne trebamo trošiti puno energije. Ali upravo ta vrsta razmišljanja je posve pod utjecajem emocija, to je ono razmišljanje koje čuva samo naše vlastito dupe, a želi ograničiti kretanje nečijeg tuđeg. Takva vrsta razmišljanja, ona koje se ne tiče vlasnika tog razmišljanja, nego se odnosi na nekog drugog, onog koji nije pripadnik našeg svijeta, izravno utječu na slobodnu određenog pojedinca ili skupine. Takva vrsta razmišljanja želi ograničiti nečiji život, nečiju slobodu i nečiju sadašnjost i budućnost. Takva vrsta razmišljanja je opasna. Imamo prošlost kao dokaz koliko štetnih posljedica takva vrsta mišljenja može izazvati. Može uništiti cijeli jedan narod.
Poštujem nečiji životni odabir, ali smatram to bolešću
Posljednjih dana se digla prašina oko članka novinarke Ines Madunić za portal 100posto u kojem se, između ostalog, osvrnula na upravo opasna razmišljanja mlade YouTuberice Doris Stanković koja je na svom Instagram profilu na Storyjima odgovarala svojim pratiteljima o svom mišljenju o ateistima, abortusu i trans osobama. Pretpostavljaš, odgovori na ta pitanja nisu tolerantna, kroz njih se ne osjeća empatija i ona propagiraju oduzimanje slobode izbora onim pojedincima koji se u način života mlade Doris ne uklapaju. Za nju “pravi ateisti ne postoje”, ona je protiv abortusa te transrodne osobe poštuje, ali smatra to bolešću. Doris na svom profilu otvoreno priča o svojoj vjeri i ljubavi prema Bogu. Doris nikad ne bi pobacila svoje dijete. Doris “poštuje” transrodne osobe, ali ujedno ih proglašava bolesnicima. Doris se s njima ne mora družiti niti ih treba razumjeti. Ali poštovati nekoga i njegov način života nikako ne ide u istu rečenicu s “bolešću”. Doris ima potpuno pravo da javno priča o svojoj vjeri jer je odabrala da vjeruje. Doris ima potpuno pravo da kaže da nikad ne bi pobacila jer je to njen izbor. Doris ima potpuno pravo da kaže da je heteroseksualna žena jer je to njen izbor. Ali Doris nema pravo širiti opasno mišljenje o tome kako određenim pojedincima treba oduzeti pravo na nešto jer se njihov život odvija izvan Dorisinog svijeta.
Ines je u svom članku naglasila opasnost takve vrste razmišljanja. Nije ona jedina koja je odlučila stati na stranu svih nas, nebitno u kojem svijetu živimo i kojoj skupini pripadamo, i zalagati se za slobodu izbora. Marko Gregurić je na svom Instagram profilu naglasio kako je iznošenje takvog načina razmišljanja opasno. Oboje su propagirali slobodu odabira svakog pojedinca, slobodu da budemo vjernik ili ateist, hetero ili homo, ono što uistinu jesmo i da pri tome ne ugrožavamo život i slobodu onog drugog. Tolerancija, empatija i sloboda izbora.
No, kako to biva, njihov apel nije prošao samo u pozitivnom svjetlu. Ines i Marko su dobili brojne uvredljive poruke i izravne napade upravo od onih koji su sve, samo nisu za slobodu izbora. Oni to žele oduzeti svima onima koji ne razmišljaju poput njih i koji ne vode život prema njihovim pravila. Ali tko je točno posložilo ta pravila i rekao da je nešto prirodno, normalno i prihvatljivo, a nešto drugo devijantno, dijabolično i nenormalno? Tko točno smatra da ima pravo uskratiti nečiju slobodu? Vjernik ateistu ili ateist vjerniku? Hetero osoba homo osobi ili homo osoba hetero osobi? Ljubitelj mesa veganu ili vegan ljubitelju mesa?
Problem ne leži u tome jesmo li vjernici ili ateisti. Jesmo li hetero ili homo. Jesmo li muško, žensko ili transrodna osoba. Jesmo li majka ili ne. Jesmo li vegan ili ne. Problem leži kada, zbog vlastitog opasnog mišljenja, želimo ograničiti nečiju slobodu i pravo izbora. I pri tome je posve nebitno u kojem svijetu živimo i kojoj skupini pripadamo.
U suštini problem je isti, nebitno u kojem zatvorenom svijetu živimo. Kad ti jednom netko, zbog svog mišljenja da je tvoj način života neispravan, nenormalan i neprirodan, ograniči slobodu izbora, postaje jasno koliko je takva vrsta razmišljanja opasna. Jednako je opasno da vjernik želi ograničiti i promijeniti način života nevjernika, kao da nevjernik želi da se vjernik odrekne svoje vjere. Jednako je opasno da se razvlači i napada ženu koja ne želi djecu, kao i da se to isto čini ženi koja želi imati mnogočlanu obitelj. Svako razmišljanje koje vodi za sobom izravno ograničavanje nečije slobode je opasno. I tu nema rasprave.
Nažalost, mnogi dalje od svog šupka ne vide jer najteže je nadići vlastiti život i svoja unutarnja ograničenja. Kad to nismo sposobni učiniti, smatramo da je svatko izvan našeg svijeta neprirodan, nenormalan, izrod, sramota, netko koga se može vrijeđati na najniži način, netko komu se može prijetiti izravnim oduzimanjem njegove slobode. Takvu osobu možemo razvlačiti samo na temelju je li muško, žensko ili transrodna osoba. Razvlačimo samo na temelju je li hetero ili homo. Ima li djecu ili nema. Jedini kriterij je da ne živi život poput našeg. Što ujedno znači da živi nenormalno, dijabolično, neprirodno… I zbog toga mu se treba ograničiti sloboda. Takvu osobu treba vrijeđati, željeti joj da se nikad nije rodila, izravno joj prijetiti.
Ali hajmo okrenuti malo ploču. Svatko tko ima šupačku vrstu razmišljanja, neka samo promisli kako bi bilo kad bi netko izravno napadao njegov životni odabir i htio mu ga trajno oduzeti. Vjernik se mora doživotno odreći svoje vjere ili ateist mora početi prakticirati vjeru? Zakon nalaže da su svi heterospolni brakovi nevažeći? Homoseksualne osobe nikad ne smiju nikoga voljeti? Žena koja ne želi djecu mora roditi barem jedno? Ili majka, koja želi imati više djece, ima zakonsku zabranu i smije imati samo dvoje? Žena koja želi abortirati, to ne smije učiniti? Žena, koja rađa peto dijete, mora abortirati? Točno tomu može voditi izravno ograničavanje slobode odabira. Ali kad imamo slobodu odabira možemo biti vjernik, ateist, muško, žensko, transrodna osoba, možemo željeli djecu ili ne, možemo biti vegan ili ne, možemo voljeti koga god želimo i biti što god želimo.
Željeti nekome tu slobodu odabira, znači da vidimo dalje od vlastitog šupka. Znači da smo svjesni našeg vlastitog odabira i želimo štiti slobodu tog odabira. Jer kad se jednom krene ograničavati ta sloboda, pitanje je kad će i nama samima biti oduzeta. Bez obzira u kojem svijetu živjeli. I koja uvjerenja imali.
Foto: Unsplash, Privatno
Zanima te još koji blog post?:
1. Nekulturna kultura ili kako je postalo važnije fotkati se ispred nečega nego znati što zapravo fotkaš
2. Zašto je tako teško pitati “Kako ti je tata?”
3. Za sve guzice, bile one prpošne i čvrste ili male i mlitave
