Nedavno sam se uselila u svoj sedmi stan u Zagrebu. Sedmi stan unutar 15 godina. Što, ako se prosječno uzme, ispada da sam skoro svake dvije godine trpala svoje stvari u kutije i ulazila u novi dom. Možda zvuči puno, ali ja sam čak blaži primjerak. Nažalost, ako nemaš iza sebe novčanu potporu roditelja, neko bijesno nasljeđe ili masnu plaću, teško da ćeš tako lako kupiti stan. Stoga si primoren na podstanarstvo, što u Hrvatskoj znači da si automatski građanin drugog reda. Jer s nekim tko nema nekretninu, sigurno nešto gadno ne štima.

Da s nama nešto gadno ne štima poručuju nam država, zakoni, stanodavci i susjedi. Primjerice, u svojih 15 godina života u Zagrebu, bila sam prijavljena u samo jednom stanu. Sve ostale godine lovim žive i nežive da me prijave. Zakon pak nalaže da nakon dvije godine prijave boravišta, moraš mijenjati i svoje prebivalište. S obzirom da sam se svake dvije godine selila s jedne adrese na drugu, znači da sam svaki put trebala mijenjati svoje dokumente? I to, ako idemo s opcijom da su me gazde prijavile. Većini stanodavaca se jednostavno jednom godišnje ne da ići na MUP i stajati 15 minuta u redu. Drugi pak ne žele plaćati porez na mene. Ali vole ubirati stanarinu koju im svaki mjesec na vrijeme uplaćujem. I onda te još nazovu kako bi ti saopćili da rođak Stipe, tamo čini se četvrto koljeno, dolazi u Zagreb i da moraš izaći iz stana. Jučer po mogućnosti. Mi podstanari se smatramo pravim sretnicima ako dobijemo normalnog gazdu, onog kojeg niti vidiš, niti čuješ i koji ti eventualni izlazak iz stana najavi na vrijeme.

U posljednjih 15 godina stanarine su brutalno narasle, toliko da osoba ako živi sama, rupu od 40 kvadrata si jedva može financirati. Mislim može, ali radit će samo za stan i režije. A nekako si baš 30-e ne vidim u tom điru. Posljednjih 15 godina su stanarine narasle, s recimo 200 eura na 350-400 eura. Za isti stan, istu lokaciju i isti namještaj. Nešto što je nekoć bilo 400 eura sad se kreće oko 500 do 600 eura. Pri tome ne pričam o 400 eura za veliki stan, pričam o garsonjerama. A unutar tih 400 eura vjerojatno nisi prijavljen, gazde ti dolaze po stanarinu, a susjedi ti svaki malo kvocaju. Jer ipak nisi ti vlasnik stana nego si građanin drugog reda.

U svojoj 15-godišnjoj karijeri zagrebačkog podstanara doživjela sam štošta toga. Kad sam tek stigla na fakultet, živjela sam u jednoj kući koju su moji roditelji sredili preko neke veze. Kao uštedjeti ćemo. Bilo je potrebno da plaćam režije (koje su bile toliko velike da sam mogla slobodno plaćati stan) i održavam staru kuću. Prvu godinu grijanje nije radilo te sam većinu zime provela na podu kupaonice priljubljena uz radijator koji je jedini donekle grijao. Majstor dotičnih gazda dolazio je često popravljati stvari u toj staroj kući. Dok mene nije bilo. Usput bi uvijek pobrstio pola hladnjaka. Poznato je inače da studenti imaju hrane na pretek. Spavala sam u svojevrsnom nastavku dnevnog boravka. Nisam imala ormar. Povremeno bi gazde, koje su živjele izvan Hrvatske, dolazile u Zagreb i spavale bi u svojoj sobi u dotičnoj kući. Tada sam često bila svedena na sluškinju. A često su ujutro bez kucanja upadali u moju sobu da provjere jesam li tu. Da čiste u sedam ujutro. Da, eto… Jer mogu.

Idući stan je bio idealan, gazdarica živi u Splitu i apsolutno ne dolazi u Zagreb. Po tom pitanju smo cimerica i ja bile sretnice. Nismo bile sretnice što se tiče oronulih roleta koje su u mojoj sobi svaki malo ispadale. Kad bih imala novaca, pozvala bih majstora. A nekad sam znala tjednima biti u mraku. Susjeda stan ispod nije nas podnosila. Prigovarala je što hodamo navečer po stanu. Što se tuširamo iza 22h. Jednom je čak pozvala i policiju koja je došla u dva ujutro kako bi nas zatekla nad knjigama uoči ispitnih rokova. Znala je govoriti kako bi trebali biti manji od makovog zrna. Jer to ipak nije naš stan. Moja soba je bila dnevni boravak, i pogađaš, nisam imala pošten ormar.

U trećem stanu sam napokon dočekala poštenu prijavu. Gazdaricu smo rijetko viđali, mi smo redovno sve plaćali, svi sretni. Doduše tek prvu večer smo shvatili da stan nije čišćen godinama, a i dan danas imam noćne more zbog scene paljenja svjetla u kuhinji i zvuka horde žohara koji bježe na sve strane. Živjela sam u dnevnom boravku. Pogađaš, nisam imala ormar. Proglasila sam se ekspertom za čišćenje kad sam uspjela osposobiti balkon koji je bio prekriven govnima golubova.

U četvrti stan sam se uselila s bivšim dečkom. Dobra lokacija, teška rupčaga, ali jeftina stanarina. Bolji namještaj je imao moj djed u 60-ima nego ja 2000. i neke. Ali nekako sam na stari namještaj navikla, skoro svaki stan je sklepan od onih dijelova koje nitko ne želi. Kad sam u Berlinu vidjela da se osam eura naplaćuje ulaz u stan/muzej, razmišljala sam da pokrenem biznis. Stari smrdljivi kredenci kao stvoreni za novi nastanak Annabelle, bili su sve samo ne onaj dugo priželjkivani ormar. Gazde ne samo da nas nisu prijavili, nego su svaki mjesec dolazili u paru po stanarinu i usput bi provjerili račune. Nikad neću zaboraviti gazdaričine poglede koji prolaze po dnevnom boravku i valjda traže rupu u zidu ili odrezane udove kako vire iz prastarog kredenca. Redovno su nastavili dolaziti naredne četiri godine.

Peti stan je bio kratkog vijeka, privremena adresa nakon prekida dok nisam našla donekle stalnu adresu. Šesti stan je bio moj prvi samostalni stan, onaj bez cimerice ili partnera. Slatki mali stančić, naravno bez prijave, ali s fantastičnim gazdom. Naravno, i tu me je pratila stara stolarija zbog kojeg zimi pola ručnika koristiš da spriječiš ulazak hladnog zraka i zadržiš toplinu. Mali stan, toliko mali da u spavaćoj sobi, pogađaš, nisam imala pošten ormar. 

Svi stanovi su imali jedno zajedničko – prastari namještaj zbog kojeg prostor miriše vječno na ustajali zrak, stolariju toliko staru da prozore nisi nikad mogao oprati, a da usput pola boje ne obrišeš, požutjelu boju na zidovima (nikad me nije dočekao svježe obojan stan), parket s rupama, pločice starije od mene, rolete za čije podizanje ti treba nadljudska snaga… Sve to si pošteno plaćao, održavao, čistio, uređivao. I uvijek, ali uvijek, se od nekud pojavi izgubljeni član obitelji zbog kojeg iz jedne rupe ideš u drugu rupu i tako u krug. A tu negdje trebaš razmišljati gdje ti je boravište. I biti pristojan prema susjedima. Slučajno se ne tuširati izvan normalnog vremena tuširanja. Jer ipak to nije tvoj stan.

Završila sam fakultet, radim od druge godine faksa, plaćam poreze, štedim, a i dalje ispod niti jednog krova kojeg plaćam nisam sigurna. Jer sve dok ne budem kreditno sposobna neću imati prebivalište u Zagrebu. Niti pošten ormar. Uvijek ću biti građanin drugog reda.

Foto: Unsplash

Zanima te još koji blog post?

1. Mišljenje je kao šupak, svatko ga ima
2. Nekulturna kultura ili kako je postalo važnije fotkati se ispred nečega nego znati što zapravo fotkaš

3. Zašto je tako teško pitati “Kako ti je tata?”

Leave a Comment

Your email address will not be published.