Haludovo je luksuzni kompleks na otoku Krku u Malinskoj te je dan danas znan kao jedno od najelitnijih i najraskošnijih turističkih objekata nekadašnje države. Unatoč desetljeća njegove devastacije i dalje se prenose brojne, moglo bi se reći čak i nevjerojatne, priče o ovoj zvijezdi jugoslavenskog turizma. One se danas miješaju s još nevjerojatnijim činjenicama njegovog laganog, ali sigurnog propadanja. Nekadašnja perjanica luksuznog turizma je nakon nešto manje od 50 godina od svog otvaranja postala kompleks duhova zaboravljenog vremena i ruglo privatizacije.
Haludovo sam posjetila na jedan kišni jesenski dan. Već sama vožnja do ovog kompleksa dočarava njegovu nekadašnju raskoš. Trenutak kad staneš ispred ovog hotelskog diva je poput vremeplova. Unatoč tome što je danas potpuno devastiran, ukrašen mnogobrojnim grafitima i šaljivim natpisima, prepun stakla koji se nalazi na doslovno na svakom koraku, i dalje možeš osjetiti njegovu nekadašnju blistavost.
Na samom ulazu dočekao me kontroverzan natpis “Zabranjen ulaz – Ulaz na vlastitu odgovornost”, odbačen sa strane da trune poput cijelog kompleksa. Ali unatoč tome što je priroda preuzela svoju dominaciju i što su ljudske ruke oštetile čak i same temelje, prilikom ulaska u glavni hotel Palace, točno vidiš raskoš arhitekture, čuješ užurbane korake turista i mnogobrojnih zaposlenika, kuckanje čaša ispunjenih alkoholnim pićima, udaranje kugli u nekadašnjoj kuglani i zvukove izgubljenog vremena koje je bilo ispunjeno uživanjem, lješkarenjem uz bazene i dugonoćnim kockanjem uz zvukove glazbe.
Zlatna godina Haludova – kilogrami jastoga i kavijara, potoci šampanjca i kockanje
Fama oko kompleksa Haludovo nastala je u davnim 70-ima kada ga je vodio poznati playboy i vlasnik časopisa “Penthouse” Bob Guccione koji je nakon jednog boravka na Krku odlučio upravo tu sagraditi luksuzni resort. Mnogi govore kako je presudila ljubav prema našoj obali, no istina je ipak manje romantična.
Početkom 70-ih godina u Sjedinjenim Američkim Državama su zabranjene kockarnice te je Bob odlučio upravo u blizini Malinske otvoriti elitno mjesto za ljetovanje za sve one koji imaju viška dolara u svom džepu. Haludovo pod vodstvom poznatog arhitekta Borisa Maguša, autora splitskog Poljuda, otvara svoja vrata 1972., a to otvaranje je popraćeno od strane svih medija. Sami Bob je u ovaj kompleks uložio 45 milijuna dolara, a čak 500.000 dolara je uloženo u njegovo oglašavanje. Kako je Jugoslavija bila socijalistička zemlja, Bob nije bio službeni vlasnik Haludova nego Brodokomerc koji je dobio titulu službenog nositelja projekta.
Projekt je bio pravo arhitektonsko čudo što se veoma lako doživi i danas kada je ogoljeno do svoje srži i stopljeno s prirodom. Pomno smišljen projekt do u detalje je posjetitelja uvlačio u neki drugi svijet u kojem vlada raskoš, uživanje i bezbrižno bivstvo daleko od politike Hladnog rata.
Sastojao se od dva hotela, Palace i Tamaris (koji je u međuvremenu srušen, no ostao je tek jedan njegov dio), luksuznih vila i Ribarskog naselja koje jedino radi. Kompleks je imao 1800 ležaja, jedan vanjski i jedan unutarnji bazen, prostor wellnessa i liječničke skrbi, 17 teniskih terena, teren za minigolf, kuglanu, kockarnicu, beach bar… Danas skoro sve te komplekse možeš vidjeti, ali ti je potrebna velika količina mašte kako bi oživio njihov nekadašnji izgled.
Upravo one najsočnije priče potječu iz tog zlatnog raskalašenog razdoblja koje je trajalo samo godinu dana, točnije do 1973. kada se Bob povlači. U tih prvih godinu dana Haludovog postojanja navodno su bogati gosti iz cijelog svijeta konzumirali oko 100 kg jastoga i 50 kg kavijara po jednoj večeri, a čak se šuška da je jednom prilikom bazen bio napunjen šampanjcem. Jedan od najpoznatijih gostiju je bio Saddam Hussein koji je navodno ostavio napojnicu od 2.000 dolara. A njegov sin pištolj ispod jastuka.
Bob i njegove zgodne Penthouse hostese se povlače iz Haludova zbog neodrživih troškova i navodne nemogućnosti da svojim stranim gostima pruže sve ono na što su navikli, a nije se moglo u bivšoj državi nabaviti.
Haludovo nastavlja sa svojim, kako brojni nekadašnji zaposlenici govore, uspješnim radom. Nešto starije generacije prisjećaju se tog doba jer unatoč tomu što je u pitanju bio luksuzni resort, svi su ga mogli posjetiti, popiti piće, igrati se u kuglani, ići na svirke ili se samo kupati na otvorenoj plaži.
Haludovo kao dokaz katastrofalne privatizacije i potpunog nemara
Padom države kreće i propast Haludova. Početkom 90-ih u njemu su smještene izbjeglice Domovinskog rata, a proces privatizacije zadaje Haludovu onaj finalni udarac. Prije 20-ak godina vlasništvo preuzima Rus armenskih korijena Ara Abramyan koji je imao velike planove za ovaj kompleks. Htio je sagraditi luksuzni hotel od 5 zvjezdica, ali pod jednim uvjetom – da Haludovo bude resort zatvorenog tipa, a to se trebalo odnositi i na predivnu plažu po kojoj je i dobilo svoje ime. Lokalne vlasti na to ne pristaju, naglašavajući kako i u zlatno doba ovog hotela to nikad nije bio slučaj.
U dokumentarcu “Betonski spavači” izvrsno je prikazan taj proces. Ara na aukciji daje sav koristan inventar hotela kojeg kupuje lokalno stanovništvo za svoje apartmane. Svakim prodanim komadom Haludovo gubi i ono malo šansi za ponovni povratak na turističko tržište.
Godinu za godinom, desetljećem za desetljećem, Haludovo se pretvara u jednu posve drugačiju vrstu turističke atrakcije – onu jezivu, zaboravljenu i devastiranu u kojoj se osjećaš kao u horor filmu. Ako ništa barem u horor filmu visoke produkcije.
Šetam njegovim hodnicima na čijim dijelovima i dalje se nalazi tepih. Taj dan je bio natopljen kišom koja se slijevala s gornjih katova. Dokaz koliko je Haludovo postalo opasno.
Umjesto nekadašnjih zvukova glazbe i žamora posjetitelja, čuje se kapanje vode i šuštanje vjetra kroz mnogobrojne rupe u zidovima. Staklo je na svakom koraku, a ono malo pločica što ljudi nisu uspjeli iščupati dočarava nekadašnji pomni osjećaj za detalje. Mnogobrojni natpisi koji ukazuju gdje su nekoć bile saune, recepcija i informacije ,miješaju se s ironičnim grafitima, a u posve ogoljenim sobama teško je zamisliti njihov nekadašnji izgled.
Nekoć raskošno Haludovo danas je u srcima ljudi tek sjetna uspomena pomiješana s osjećajem ogorčenosti. Šetajući njegovom plažom bacam posljednji pogled na nekadašnjeg turističkog giganta koji je uništen ljudskom pohlepom. Kiša počinje sve jače padati, a Haludovo tužno ostaje iza mene propadati. Čak i ako smo shvatili kakvu grešku smo napravili, vrijeme za kajanje je odavno prošlo. Jesmo li barem nešto naučili? Nekako sumnjam u to.
Želiš čitati još priča s otoka Krka? Onda su sljedeći blog postovi za tebe:
