Petak navečer, puževim koracima ulazimo na hitni prijam u splitsku bolnicu. Uvijek nekako u hitnu ulaziš s panikom, onim iziritiranim osjećam u trbuhu, sa strahom koji se munjevitom brzinom penje niz kralježnicu i počinje izazivati hladni znoj. Ruke i noge su ti ledene, treseš se, poput muhe bez glave tražiš gdje je prijam bolesnika, htio bi svoj slučaj ugurati što prije. Ali ne ide to tako na hitnoj, nismo u američkoj seriji. Uvijek čekaš, a taj petak smo čekali preko tri sata zbog operacije koja se odužila. Pomisliš, kamo sreće pa tvoj tata nije na toj hitnoj operaciji. 

Nakon par minuta u hitnoj, kada padne onaj početni luđački adrenalin, splasne borba za preživljavanje, počinješ uočavati i druge ljude oko sebe. Neki su u punom boljem stanju od osobe zbog koje si ti tu. Pitaš se zašto su uopće došli u ovaj očaj. Ali onda pomisliš da svatko tko petak navečer provodi na hitnoj za to ima sigurno dobar razlog. Onda uočiš one koji su u puno lošijem stanju. Pa se nekako s tim razmišljanjima i utješiš. Smiriš. Hitne me smire jer uvijek postoji netko tko je u gorem stanju. Ili je barem dobro dok još uvijek nisam osjetila kako je to kada si ti ili netko tvoj taj s kojim se svi oko tebe tješe. 

Uskoro u sobu gdje su na bolnički krevet smjestili mog tatu, sestra uvodi djevojku mojih godina koja je u izrazito lošem stanju. Uz nju je muž i pretpostavljam roditelji. Sestra nas moli da izađemo iz te sobe i čekamo vani na hodniku. Čekamo mi, roditelji dotične djevojka čija majka cijelo vrijeme plače, i pratnja dviju bakica. U jednom trenutku se vrata sobe otvaraju i muž jadne djevojke me poziva da tata želi ići na WC. Pomaže nam sa štakom, pita je li treba fizički ga dići. “Ne treba”, govorim gledajući u njegove oči u čijoj tuzi i strahu se možeš utopiti. 

Vrijeme sporo prolazi. Ideš po kavu. Pa ideš po nešto slatko. Pa po neki sok. Namjerno svaki put hodaš prema automatu sve sporije, tupo gledaš u upute, samo da ubiješ vrijeme. Na kraju hodaš po crti na podu, hodaš malo ravno, pa hodaš krivo, pa skačeš, pa se vraćaš natrag i svaki put pogledaš u sobu ambulantne čija se vrata ne otvaraju. Niz dugi hodnik koji povezuje hitnu s ostatkom bolnice nitko ne prolazi. Operacija još traje, a svjetla na hitnoj trepere sve jače i jače. 

empatija_rak

Ulazi stariji muškarac koji se pri hodanju pomaže štakom. Uz njega je sin jedno desetak godina stariji od mene. Ili je samo prerano ostario. Oboje sređeni, bolesnik nosi nalaze sa sobom, sjeda na stolicu. 

U jednom trenutku nastaje komešanje, svima su oči uprte u istom smjeru, a to znači samo jedno – doktor se pojavio, mesija se spustio među bolesni puk i naše čekanje će uskoro imati kraj. Stariji muškarac sa štakom odmah se želi dići, no ne uspijeva se podići iz stolice. Sin mu je izašao van. Hitam do njega, nudim mu svoju ruku da ga podignem, uskače još jedna žena i uspješno ga podignemo. Laganim, ali sigurnim koracima muškarac ide prema vratima ambulantne. 

Prvo je primljena jedna od bakica. Ima visoku temperaturu. Boje se da nema upalu pluća, šalju je na slikanje. Izlazi sestra iz ordinacije i umirujućim glasom govori da uvedem svog oca. Napokon, sve će biti dobro, ponavljam si. Hitamo u sobu koja se nalazi točno pored vrata urološke ambulantne. Stariji muškarac sa štakom i njegov sin točno su čuli sestru i vidjeli nas troje kako pokušavamo dići mog tatu s kreveta da ga uvedemo doktoru. U sobi i dalje leži ona djevojka. Njeni opet nude pomoć. 

Dok smo mi tatu podigli i izveli, vrata ambulantne su se zatvorila. Pokucala sam skrušeno, onako kako samo kucamo doktorima na vrata i šokirano shvatim kako je ušao onaj isti stariji muškarac kojem sam pomogla da se digne sa stolice. Bez pardona, bez razmišljanja, bez emocije, samo je ušao unutra, unatoč tome što je vlastitim očima vidio komu je ukrao red. Tata pak nije u stanju stajati, jurimo i tražimo negdje stolicu, a nije baš da može i sjediti. A nije baš da je pametno ga opet vraćati na krevet. Misli Mija, misli.

Sin dotičnog “gospodina” izlazi iz ambulantne i samo nas je hladno pogledao. Bez isprike, bez ikakvog osjećaja empatije stajao je pored nas i čekao da njegov otac izađe. Koji se za doktora lijepo obukao, koji sam hoda i stoji na vlastitim nogama. Pokušavala sam uhvatiti njegov pogled, no u njemu nije bilo empatije, on nije vidio druge ljude oko sebe, on je vidio samo sebe i svog bližnjeg. Na koncu kad smo ušli u ambulantnu isprike sam dobila od samog liječnika, jedine osobe koja se u toj situaciji ne treba ispričati. Sestra je u međuvremenu otišla po snimak pluća jadne bakice, a dotični “gospodin” se samo ušetao. Ispriku od liječnika je dobio i moj tata. Ispriku koja je trebala doći iz usta nekoga posve drugog.

empatija_rak

Pomislila sam kako sam pola sata prije “gospodinu” dala svoju ruku i pomogla mu da što prije dođe do vrata ambulantne. A taj isti “gospodin” je bez treptaja vidio samo sebe. Bi li mu opet pomogla? Naravno da bi. Jer empatiju ili imaš u sebi ili nemaš. I protiv nje se nikad ne smiješ boriti, jedino što trebaš je poslušati ju. To je ono što čini razliku između dobre i loše osobe. 

Sve drugo je varka, finese ne postoje, sve ostalo su laži s kojima želimo zakamuflirati vlastitu zlobu i egocentričnost. Empatija se nalazi u srži dobrog čovjeka i ta empatija ne nestaje ni kada se nalazimo u hitnoj i strahujemo za voljenu osobu. Dobri ljudi će ti pružiti ruku i ponuditi svoju pomoć. Loši ljudi će besramno ukrasti tvoj red jer dalje od vlastite patnje i boli ne vide. Nažalost, empatije je sve manje, a to znači da je loših ljudi sve više. Zato u isto vrijeme pruži ruku drugom čovjeku, ali dobro čuvaj svoja leđa i svoj red.

Foto: Unsplash

Pročitaj i druge blog postove:

—> Zašto je tako teško pitati “Kako ti je tata?”

—> OK je fotkati u Černobilu i Auschwitzu, ali…

—> Trenutak kad si priznaš da si bila mrtva seljanka

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *