U Aziji sam se oduvijek osjećala kao doma. Zato sam već drugu godinu zaredom odlučila veći dio hrvatske zime zamijeniti azijskim ljetom. Sredinom siječnja spremila sam kofere i po četvrti put u životu sjela na avion za Tajland. Moj drugi dom u koji se jednog dana želim preseliti.
Prošle godine imala sam jednosmjernu kartu, a ove godine plan je bio vratiti se u Hrvatsku nakon 2,5 mjeseca putovanja.
Znala sam samo da putujem za Tajland, ali koje ću još zemlje osim njega posjetiti, nisam znala točno. Go with the flow je moj putni moto. Možda Filipine? Možda Laos i Kambodžu? Toliko interesantnih opcija.
A možda… Možda je konačno vrijeme za Bali. Divni Bali na koji imam u planu doći još od 2015. pa nikako. Nećkala sam se tako i ovog puta jer je u vrijeme moje možebitne posjete Baliju trebala biti kišna sezona. No, kaj god, ionako odnedavno volim i tropske kiše. Ma, volim sve vezano za trope.
Nakon prekrasnih mjesec dana na Tajlandu, konačno sam odlučila – putujem na Bali gdje ću provesti mjesec dana i upisati školu za učitelja joge, što mi se već dugo vrzmalo po glavi.
Bali je, kao i Tajland, yogi meka, a nazivaju ga i otokom Bogova. Zvučao je kao savršeno mjesto za spiritualnu razvoj kojem uvijek težim, osobito tijekom svojih putovanja.
28. veljače sjedam na avion i iz Tajlanda stižem na Bali, i to u jedan od njegovih najljepših dijelova – Ubud. Prekrasan Ubud okružen nepreglednim palmama i rižinim terasama.
Plan je pohađati školu yoge od 1. – 24. ožujka, a zatim još 4 dana istraživati Bali i uživati u svemu što nudi. Nakon toga se vratiti za Hrvatsku.
Škola joge na Baliju
Kako je izgledalo mojih mjesec dana na Baliju u školi joge?
Odlučila sam se za 200 hours Yoga Teacher Training, po završetku kojeg dobivam certifikat te mogu raditi kao yoga teacher bilo gdje u svijetu. Dani u školi bili su vrlo aktivni. Dizanje u 5.30h, jutarnja pranayama (tehnike disanja), vinyasa flow, zdravi vegetarijanski doručak, sat yoga filozofije, zatim anatomija, pa ručak. Nakon kratkog odmora nastavljali smo sa satom allignmenta te satom Ashtanga yoge. Za kraj dana učili smo razne tehnike meditacije, a nakon toga večerali. Pogađate, već oko 21 h smo bili premoreni i spremni za krpe.
Tako su nam prolazili dani i tjedni u školi, ne ostavljajući mi puno vremena za obilaženje Balija. No, nedjeljom smo bili slobodni te smo ipak mogli malo istraživati. Kroz te tri nedjelje koliko sam provela u školi, išla sam na nekoliko izleta.
Posjetili smo prekrasne rižine terase Tegalalang, mjesto iznimne prirodne ljepote ukrašeno do u najsitnije detalje. Samo pogledajte slike…
Jedino što mi se tu nije svidjelo bila je priča o Luwak kavi, kavi koja mora proći kroz probavni sustav malene životinjice zvane luwak – čineći je zbog toga zatvorenikom u kavezu zbog glupe ljudske pohlepe za zaradom. Luwak coffee je jedan od najpoznatijih jestivih “suvenira” kojeg turisti uglavnom ovdje kupuju. Kajgod.
Osim rižinih polja, obilaska centra Ubuda s pripadajućim hramovima i drugim turističkim lokacijama, imala sam prilike posjetiti i Tirta Empul, sveti vodeni hram u koji Balinežani, ali i turisti, dolaze kako bi se pročistili u njegovim svetima vodenima bazenima.
Imala sam prilike posjetiti i plažu u Canggu na drugoj strani otoka. Sve te divote teško je opisati riječima pa vas prepuštam fotkama.
Bali je zaista raj na zemlji. Dovoljno je svega par koraka napraviti od glavnih bučnih ulica i već ćete se naći u nekom novom rižinom polju. Svaka kućica i dvorište odiše prekrasnom balinežanskom arhitekturom, tako da često zaista niste sigurni jeste li se našli u nečijem dvorištu ili u božanstvenom hramskom kompleksu.
Toliko posvećenosti i ljubavi prema detaljima i prema stvaranju nisam vidjela nigdje, pa čak ni na Tajlandu. Toliko mindfulnessa, toliko talentiranih umjetnika koji slikaju, proizvode remek djela i skulpture od drveta i čega god, you name it – Bali has it. Iako je sve na neki način podređeno turistima jer turizam ipak čini oko 80% zarade Balija, po mom mišljenju je Bali i dalje itekako zadržao svoju originalnu vibru i nije se toliko “pozapadnjačio”.
Da ne počinjem o hrani i o tome kako je Bali zaista raj za ljubitelje vegetarijanske i/ili veganske, ekološki uzgojene i zdrave hrane. Osim toga sve je tako jeftino! Čak i u finim restoranima u kojima ćete se zbog dekora osjećati kao da ste na nekoj drugoj, puno ljepšoj planeti i često imati pogled na rižina polja, proći ćete za relativno male pare.
Meni kao kuharu i food bloggeru/ogromnom ljubitelju zdrave klopice to je bio samo još jedan korak na putu zaljubljivanja u ovaj otok. A zaista se jesam… Zaljubila, jel’. Čak i unatoč tome što još mnoga mjesta nisam ni posjetila.
Nisam bila na famoznom Bali swingu (ogromnoj ljuljačci u rižinim poljima gdje svaka prava instagramuša napravi dobru fotku za IG), ni na Nusa Penidi… Ah toliko toga ostaje još za posjetiti!
Kako sam “zapela” na jednom od najljepših mjesta na svijetu (ah, teško mi palo 🙂 )?
Kao što je svima nažalost poznato, pandemija korone postala je svačija stvarnost, pa tako i moja. 28. ožujka sam trebala letjeti iz Balija kući za Zagreb, no taj let s Emiratesima mi je zbog pandemije otkazan.
U to vrijeme pronalazak drugog leta je već postao noćna mora jer su letovi za Europu dosegli basnoslovnu cifru od 1.500-2.000 eura. S tim na umu, danima sam pokušavala odlučiti što napraviti – potrošiti oko 10.000 kn na let za Hrvatsku ili se za te novce probati primiriti i ostati živjeti par mjeseci ovdje na Baliju, daleko od obitelji i prijatelja u ovim, ne baš tako lakim vremenima.
Iako je zasada još stanje na Baliju bilo mnogo bolje nego u Europi i korona ovdje nije poprimila takve razmjere, nije mi bilo svejedno znajući da je infrastruktura Balija kao i medicinska skrb u slučaju žestokog izbijanja pandemije – zapravo nedostatna. S time na umu, odlučila sam se kupovinu nove karte i drugi pokušaj povratka kući tj. leta za Zagreb.
Kupila sam novu kartu za 10. travnja s Qatar Airwaysom, potrošivši na nju ogromnih (iako, s obzirom na situaciju još i ne tako strašnih) 980 eura. Do tad je škola yoge i smještaj koji sam u sklopu nje imala, već odavno bio gotov, a što je još gore, sve moje divne kolegice iz škole su otišle svojim kućama – ostala sam posljednja. Sva sreća pa su barem moji divni učitelji yoge još tu te sam bar s nekime imala priliku za druženje i toliko potrebno bodrenje u ovim čudnim vremenima.
Iznajmila sam si i preselila se u malu drvenu kućicu u zabačenom kraju Ubuda. Moj novi dom na Baliju činio je savršeno mjesto za samoizolaciju – uz prekrasan mali vrt, terasu i dovoljno mjesta za vježbati yogu te uz kuhinju u kojoj sam konačno nakon 2,5 mjeseca svog putovanja prvi puta mogla kuhati. Dani su mi prolazili u vježbanju joge, kuhanju, pripremanju i fotografiranju jela za moju novu kuharicu, čitanju i radu na sebi.
Par dana prije leta, uslijedio je mail od Qatara i novi šok – i drugi let koji mi je trebao biti 10. travnja je otkazan. Sve što sam dobila od avio kompanije bio je travel voucher, bez neke posebne opcije kako se konkretno vratiti doma. Qatar jer prestao letjeti za Zagreb u potpunosti.
Stanje na Baliju se za to vrijeme podosta promijenilo – unatoč ne tako lošem stanju na otoku, mjere predostrožnosti su se počele poduzimati. 1. travnja Bali je zatvorio granice za sve nove turiste. Kako su turisti odlazili, ulice su postajale sve praznije i praznije, a lokali, restorani, turističke lokacije, ali i plaže su se počeli zatvarati. Ljudima se počela također preporučivati samoizolacija uz tek povremene odlaske u dućan, čega sam se i ja odlučila pridržavati. No, uživala sam u svom komadiću raja i dalje razmišljajući o tome da li da ostanem ovdje do daljnjeg ili da svim silama prionem da nađem kartu.
Odlučila sam pokušati još jednom. U zamjenu za travel voucher i uz nadoplatu od 2.000 kn, uspjela sam iskemijati novu avionsku kartu za 18. travnja.
Budući da Qatar više nije letio za Zagreb, ova karta uključivala mi je let Bali-Doha-Frankfurt, te Frankfurt-Zagreb s Croatia Airlinesom. I to sve AKO se neki od aerodroma ne zatvori, AKO će Qatar još letjeti za Frankfurta, ako ako ako…
Silna neizvjesnost i nesigurnost uzele su maha i mom psihičkom miru, moram priznati. Nadala sam se da ću Uskrs provesti s obitelji, no ta moja želja se pokazala nemogućom misijom. No, kako ja uvijek volim reći kad odmeditiram ili prespavam: “Sve je dobro, dobro je sve”. Korone kao bolesti se ionako ne bojim, ono što mi je najteže padalo u cijeloj toj priči je neizvjesnost o, pa, bilo čemu. Oduzimanje slobode kretanja i odabira kojoj sam uvijek u svakom segmentu života težila.
Ovo pišem večer prije leta zakazanog za 18. travnja. Izgleda da je treća sreća upalila, zasada još nisam dobila mail o otkazivanju leta 🙂 Ako sve prođe po planu, ovaj članak ću na Mijinom blogu čitati iz Hrvatske, iz svoje sobice u Velikoj Gorici i iz “udobnosti” samoizolacije. Držite fige 🙂
Radi svega gore opisanog, moram priznati da mi je Bali užasno prirastao srcu. Bali mi je dao dom u vrijeme pandemije. Bali mi je dao mir u doba panike i prekrasne prizore, čak i kad se činilo da je sve u svijetu crno. Već sam sada sto posto sigurna da ću se, kada ovo sve prođe, vratiti po još jednu dozu Balija i ovoga puta istražiti sve što nisam uspjela zbog pandemije. Oh, tako se veselim tome danu <3
Autor: Nikolina Dianežević (zaprati je na Instagramu, nećeš požaliti)
Ako te zanima Bali, nastavi čitati:
