Tko god živi u Rijeci zna kako je skoro pa nemoguća misija u gradu naći komadić prirode bez betona i stepenica. Za svaki izlet u prirodu potrebno je sjesti u auto. Srećom, predivne lokacije nisu daleko, no ponekad poželiš uživati u prirodi bez vožnje. Kao što rekoh, misija nije nemoguća jer postoji šetnja uz Rječinu koja ima sve ono što je potrebno za savršen izlet – stazu koja je zanimljiva i raznolika, zaboravljene objekte bogate povijesti i mjesta stvorena za piknik.
Ova staza je prikladna kako za planinare tako i za obitelji s djecom bez pretjeranog planinarskog iskustva. Naime, sama staza nije teška, markacije su izvrsne, a i put je toliko utaban da se uistinu ne možeš izgubiti. Ona u isto vrijeme može biti kratki izlet koji će zadovoljiti znatiželju klinaca ili staza za nabijanje kondicije.
Staza “Šetnica uz Rječinu”
Postoji mnogo opcija kako se priključiti ovoj stazi, a sve zapravo ovisi o tome koliko si raspoložen za šetnju. Najpoznatija startna pozicija je ona na Trsatu od Frankopanskog trga, no stazi se možeš priključiti i kod Hartere. Upravo to smo učinili mi. Ako dolaziš s autom, prije ulaska u kompleks Hartere imaš parking gdje možeš ostaviti auto. I jedna i druga startna pozicija su izvrstan odabir jer se upoznaješ s poviješću Rijeke – s jedne strane tu je predivan Trsat, s druge devastirana Hartera. Obje lokacije su veoma bitne za riječku povijest. Zapravo kada izađeš iz kompleksa Hartere stižeš do točke gdje su stepenice do Trsata, što je ujedno križanje staza.
Stazi se također možeš priključiti i s ceste, točnije kod autobusne stanice Orehovica pa odatle sići u Žakalj. Od Hartere do ulaska u šumu potrebno je oko 20-ak minuta hodanja.
Nakon što su se spojile sve tri staze u jednu, spuštamo se do same Rječine gdje ćeš naletjeti na par kućica. Stižemo do mjesta gdje je nekoć bio most te tu prelazimo na drugu stranu. Mosta više nema, stoga svakako vodi računa koliko je eventualno kiše napadalo prethodnih dana jer to može poprilično otežati prelazak.
Rijeka je nekoć bila centar mlinske manufakture, a dokaz tomu je mlin Žakalj
Stižemo do po meni najzanimljivijeg dijela staze – ulazimo u kompleks ruševnog i zaboravljenog industrijskog mlina Žakalj koji potječe iz 1839. godine.
Ovaj dio staze je fascinantan, ne samo za djecu nego i za odrasle. Imaš osjećaj kao da se nalaziš u nekom avanturističkom filmu u potrazi za izgubljenim gradom i njegovim blagom. Sama staza prolazi kroz zaboravljeni kompleks mlina kojeg je u međuvremenu obuzela priroda. Čak i obrastao bršljanom mlin Žakalj je i dalje impresivan.
Rijeka je nekoć bila centar mlinske manufakture, a krajem 19. stoljeća se mogla pohvaliti s čak 27 mlinova koji su bili smješteni uz Rječinu, a često se uz mlinove odvijala i proizvodnja tjestenine.
Mlin Žakalj je bio najveći industrijski mlin za žitarice, a nakon požara 1862. dolazi do njegove obnove i slobodno mogu reći i vrhunca. Dobiva čak šest etaža, a znao je zapošljavati 300 radnika koji su godišnje proizvodili 250 tisuća vagona brašna. Nažalost, mlin 1894. pada u stečaj, a kupuje ga vlasnik tvornice torpeda Whitehead. Nakon njegove smrti se mlin poklanja gradu Rijeci koji je tamo trebao otvoriti sirotište, no od tih se planova odustaje i zgrada se daje u najam. 1918. novi vlasnik postaje Ugarsko pivarsko društvo iz Budimpešte koje je trebalo otvoriti tvornicu piva, no zbog posljedica rata u vidu pomicanja granica prilaznih cesta mlin se nalazi rascijepljen u dvije države. Planovi, pogađaš, nisu realizirani i tako počinje njegova propast.
Danas je mlin Žakalj u posve devastiranom stanju, doslovno se može reći kako izranja iz prirode koja je preuzela primat. Naravno, to daje posebnu čar ovoj stazi koja prolazi kroz njegove nekadašnje prostorije. Ali čovjek ne može da ne osjeti tugu u činjenici da se ovako zanimljiva povijest prepušta zubu vremena.
Staza nastavlja do još jednog mlina gdje možemo prijeći na drugu stranu Rječine. U pitanju je Matešićev mlin koji je manji, ali isto tako zove u istraživanje. Smatra se kako je izgrađen četrdesetih godina 19. stoljeća te je i njega 1863. zadesio požar. On pak nikad nije obnovljen te desetljećima propada. Zanimljiv je zato što su i danas sačuvani tuneli za vodu putem kojih se crpila Rječina. Na ovom dijelu, ako vrijeme dopušta, doslovno možeš piknik napraviti u samom koritu rijeke.
Markacije postoje i na desnoj strani Rječine kod samog mlina, no mi smo svoj put nastavili s lijeve strane gdje se uz blagi uspun penjemo i stižemo do križanja staze prema Velom vrhu. Mi smo svoj put nastavili sve do mosta kod Pašca (gdje također možeš ostaviti auto) te se istim putem vratili natrag do Hartere.
Cijela staza “Šetnica uz Rječinu” traje u jednom smjeru oko 5 sati, no kao što sam naglasila ona može biti kratki izlet i pravi kondicijski izazov. Dobra vijest je što samom izvoru Rječine, gdje zapravo završava staza, možeš pristupiti iz brojnih naselja uz kanjon, a najbliže je iz Kukljana otkuda do izvora treba oko pola sata hodanja. Naš izlet uz duge pauze je trajao par sati, započeo je kod Hartere, a završio kod Pašca.
Šetnjica uz Rječinu je predivna i zanimljiva staza koju svakako treba istražiti jer nudi mnogo toga. Velika je šteta što ogroman turistički potencijal nije prepoznat u zaboravljenom kompleksu mlina Žakalj čija povijest krije toliko zanimljivosti, a koliko je bio bitan i impresivan jasno je čak i danas.
Tražiš zanimljive i lijepe staze blizu Rijeke?
