Kako sam svoje tinejdžerske dane provela u Splitu, godinama promatram Kozjak i zamišljam kakav pogled se pruža s vrhova. Tek nakon dugih godina sam po prvi put obukla svoje gojzerice i uputila se otkriti Kozjak iz jedne posve drugačije perspektive. Dobra vijest, planinariti po kaštelanskom dijelu Kozjaka nije teško, no zbog često visokih temperatura i manjka hlada zna biti itekako vruće i sparno.
Za odabir prikladne staze poslužio mi je kao i uvijek “Planinarski vodič po Hrvatskoj” Alana Čaplara, a staze uvijek usporedim s onima na Planinarenje.hru. No, nekako mi se niti jedna predložena staza nije svidjela. Ili je trajala prekratko ili nije prolazila one lokacije koje smo željeli vidjeti. Nakon nešto istraživanja po netu, naletjela sam na prijedlog kružne staze koja je možda trajala malo duže od predviđenog, ali je zato pružila puno iskustvo Kozjaka.
Kružna staza Planinarski dom Malačka – sv. Ivan Biranj – planinarsko sklonište Orlovo gnijezdo – planinarski dom Malačka
Dok Čaplar u svom vodiču predlaže da se sa željezničke postaje u Kaštel Starom započne uspon na Kozjak do vrha sv. Ivan Biranj, osobno preporučujem da svoj izlet startaš kod samog planinarskog doma Malačka. Naime, taj dio staze je posve nezanimljiv, ide se makadamskim putem da bi se na koncu izbilo podno hrpta i išlo asfaltiranom cestom. Puno ljepša opcija jest uštedjeti dio energije i iskoristiti je na samom Kozjaku jer ćeš u toj dijelu posve uživati.
Početna točka jest planinarski dom Malačka do kojeg se stiže cestom iz Kaštel Starog. Na tom prijevoju postoji dovoljno mjesta za parkiranje automobila. Kako smo se zapravo autom popeli do skoro pa krajnje visinske razlike, na ovoj stazi te neće čekati veći usponi stoga je veoma ugodna i pruža dovoljno vremena za uživanje u nezaboravnom pogledu.
Ova kružna staza traje oko pet i pol sati hodanja, pri tome svakako računaj i na potrebne pauze. Mi smo osobno napravili veću pauzu tek kod planinarskog skloništa Orlovo gnijezdo, dok smo ostatak staze bili poprilično aktivni. Unutar, zaokružimo na šest sati hodanja, prođe se nešto više od 15 kilometara. Najljepši dio staze jest njen početni dio, odnosno sve do Orlovog gnijezda nakon kojeg se spuštamo do makadama s kojim idem podno samog hrpta i vraćamo se na asfaltiranu cestu s kojom smo došli do planinarskog doma.
Ostavljamo planinarski dom iza sebe i u samo par minuta stižemo do planinarske kuće Česmina koju prolazimo i nastavljamo stazom koja nas vodi do sv. Ivana Biranja koji je najviši vrh zapadnog dijela Kozjaka, a nalazi se na 631 metara nadmorske visine. Od početke točke do crkvice potrebno je 1.15h ugodne šetnje hrptom Kozjaka. Zapravo je najviša točka malo istočnije od kapelice, do koje nema markiranog puta, no moguće je popeti se, što smo mi i učinili.
Upravo taj dio nas je zbunio jer smo bili uvjereni da se žig nalazi kod najviše točke, no on se nalazi zapravo iza crkve na stijeni. Do samog sv. Ivana Biranja doslovno može doći bilo tko jer staza nije zahtjevna. Pa čak i ako nemaš kondicije ili previše vremena, možeš organizirati kratki izlet te se vratiti do polazne točke istom stazom.
Nakon kapelice staza skreće više u lijevo i odmičemo se od pogleda na Kaštela i Split te nam se otvara onaj prema kopnenoj strani. Na početku kod planinarskog doma je pisalo kako je do skloništa Orlovo gnijezdo potrebno oko dva i pol sata, no imaj na umu da će ti trebati minimalno tri sata.
Staza je cijelim putem izvrsno markirana, no ipak je vidljivo kako se dugo pojedine markacije nisu osvježavale, a mi smo putem do skloništa sreli tek dvije osobe. Nakon što se malo spustimo, izbijamo na makadam, putem prolazimo dva raskrižja, a uz makadam ćemo vidjeti i brojne vojne bunkere.
Meni osobno je staza do samog skloništa izuzetno zanimljivija jer nije u pitanju klasični krš nego putem susrećemo na razno bilje i raslinje koje pruža šarenilo. Cijelim putem smo sreli i mnogo zmija, srećom bezopasnih, stoga imaj uza sebe štapove s kojima ćeš najaviti svoj dolazak.
Planinarsko sklonište Orlovo gnijezdo
U jednom trenutku staza počinje skretati blago desno, što ukazuje da se ponovno približavamo Splitu i Kaštelima. Stižemo do malog raskrižja – dole vodi staza do planinarske kuće Pod Koludrom, a prema gore vodi staza do planinarskog skloništa. Tu smo zbog vrućine i sparine koja je počela rasti čak razmišljali zaobići sklonište, no u zadnji čas smo ipak odlučili držati se prvobitnog plana. I drago mi je da jesmo jer Orlovo gnijezda mi je definitivno jedno od slađih i upečatljivijih skloništa koja sam vidjela.
Orlovo gnijezdo se nalazi na 589 nadmorske visine, a ono što ga čini tako posebnim jest činjenica da je uzidan na rub stijene Koludra, neposredno iznad okomice visoke oko 150 m. Ne samo da se pruža fantastičan pogled na Split i Kaštela nego je i njegova unutrašnjost simpatična. Sklonište su sazidali i uredili planinari Ivo i Ivan Tadin iz Kaštel Kambelovca. Upravo tu smo sreli jedine skupine planinara koji su u zasluženoj pauzi uživali u rashlađenoj unutrašnjosti ove slatke kućice.
Nakon toliko potrebne pauze, bilo je vrijeme za spuštanje. Potrebno je vratiti se istim putem do gore spomenutog raskrižja te se spustiti kroz šumarak do makadamske ceste, odnosno uzdužnog požarnog puta koji zapravo povezuje Malačku s planinarskim kućama Pod Koludrom i Putalj. Naravno, do polazne točke se možeš vratiti istim putem, no mi smo se ipak odlučili za kružnu stazu.
Požarni put prolazi podno hrpta, nije nimalo zahtijevan, no ne pruža nimalo hlada. Dug je oko šest kilometara nakon kojih izbija do asfaltirane ceste koja nas vodi do naše polazne točke. Osobno prezirem hodanje po ikakvom asfaltu tijekom planinarskog izleta. Naravno, to je nekad neizbježno, kao što je bilo u ovom slučaju. Umor, vrućina asfalta i moja mržnja istog rezultirali su posvemašnjim nezadovoljstvom i pauzom doslovno uz samu cestu. Ta zadnja dva kilometra činila su se poput prave vječnosti.
Prije nego se odvažiš na ovu kružnu stazu imaj na umu par stvari – staza sama po sebi nema zahtjevnih dijelova i prikladna je i za djecu, no kako je duga 15 km i većinom ne pruža hlada, zna biti iscrpljujuća. Obavezno sa sobom ponesi minimalno tri litre vode, a stazom pripazi na zmije. Ako želiš izbjeći požarni put, moj prijedlog je, ako je to moguće, na izlet se uputiti s dva automobila – jedan ostaviti kod planinarske kuće Pod Koludrom, a drugu ostaviti kod početne točke, odnosno prijevoja Malačka. Tako se nakon spuštanja od Orlovog gnijezda stiže do automobila s kojim se možete vratiti po drugi kod planinarskog doma Malačka.
Dugo sam nakon izleta prelistavala slike na svom mobitelu. Zbog više stvari me oduševio Kozjak. Zbog pogleda, naravno. Zbog zanimljive staze. Zbog svog bilja koje nisam očekivala. I zbog Orlovog gnijezda. Skloništa koje se veoma brzo popelo na vrh moje liste najljepših skloništa u Hrvatskoj.
Korisne informacije za kružnu stazu na Kozjaku:
- Početna točka staze: Planinarski dom Malačka, Kaštel Stari
- Parking: kod planinarskog doma Malačka
- Dužina i trajanje staze: oko 15 km, trajanje oko pet i pol sati bez pauza —> cijelu rutu na Google mapsima provjeri ovdje
- Za koga je prikladna staza? Staza nije tehnički zahtijevna, no zbog terena i dužine potrebno je imati ipak malo kondicije. Prikladna je i za djecu i pse.
- Postoji li mjesto za hranu i piće? Planinarski dom Malačka
- Oprez! Ova staza nema puno hlada, a putem smo sreli veliki broj zmija.
Provjeri i neke druge staze koje želiš istražiti:
—> Omiška Dinara: Staza do vrha Kula pruža nezaboravno planinarsko iskustvo
—> Viševica – jedan od najljepših vidikovaca Gorskog kotara
—> Zašto se Samarske stijene ubrajaju među najljepša odredišta u Hrvatskoj?
