Kada se početkom 2020. planinarka i alpinistica Tatjana Šavorić uputila na svoju zimsku avanturu duž Via Adriatica Trail, vjerojatno nije mislila gdje će je sve taj, za mnoge posve lud, pothvat odvesti. Na Stazi je unutar samo 45 dana doživjela cijeli vrtlog emocija, borila se za preživljavanje pod nanosima snijega na Velebitu, dotakla psihičko dno, ali se još brže uzdigla, pobijedila samu sebi i putem se ponovno pronašla. U toj životnoj avanturi pomogli su joj poznati i nepoznati ljudi diljem cijelog puta koji su ponovno dokazali da su staze ljudi. Sve to i mnogo više iz prvog lica je Tatjana dočarala u svojoj prvoj knjizi “Moja planina”. 

Vjerujem da ne postoji planinar i ljubitelj prirode s ovih prostora koji Tatjanin zimski pohod duž Via Adriatica Traila nije pratio ili barem za njega čuo. Kako i ne bi. 

Tatjana je tek peta osoba koja prohodala cijelu Stazu u dužini od 1.100 kilometara, prva koja ju je prošla u zimskom periodu, prva žena koja je to učinila samostalno – i to sve u samo 45 dana. No, nije Tatjana samo zbog toga dobila nadimak Zmajka. Na tom pohodu je bila u mislima sa svojim mužem i troje djece, slala mailove na fakultet i brinula se hoće li na vrijeme stići na svoje radno mjesto, u jednu bolnicu u Zagrebu gdje radi kao medicinska sestra.

U mislima smo bili uz nju kada je sa svojim 25 kilograma teškim ruksakom sjela na noćni autobus iz Zagreba do Dubrovnika, nemirno smo pratili njen pohod na Biokovo uz jaku buru, a strepili dok se kroz duboki snježni pokrivač probijala kroz Velebit. I pustili smo zajedno s njom suzu radosnicu kada je 09. ožujka 2020. stigla do svog cilja na rt Kamenjak u Istri.

“Moja planina” nije samo dnevnik nego i korisni vodič za Via Adriatica Trail

Jednog dana sam posve slučajno zalutala u jednu riječku knjižaru na čijoj polici sam ugledala knjigu “Moja planina – Kroz gore uz more, od Prevlake do Istre”. Isprva sam uočila prepoznatljiv logo ove naše dugometražne planinarske staze. Kao velika obožavateljica cjelokupnog projekta odmah sam knjigu uzela u ruke. Tek onda sam ugledala ime autora. “Zar je moguće?”, upitala sam samu sebe. Uslijedila su dva dodatna pitanja: “Je li Zmajka napisala knjigu o svojoj VA avanturi?” i “I kako nisam čula za to?”.

“Moja planina” je Tatjanina prva knjiga koju možeš kupiti u knjižarama i online po cijeni od 135 kn

Idući dan sam počela čitati knjigu i nisam je ispustila iz ruku dok nisam stigla do posljednje stranice. 

Moćno. Dirljivo. Izazovno. Strašno. Nadahnjujuće. 

To su riječi koje su mi prolazile kroz glavu dok sam Tatjanu pratila od Prevlake do Istre

“Moja planina” nije samo Tatjanin dnevnik i vodič, to je poziv svima da joj se pridruže u avanturi. Kroz svaku njenu riječ čitatelj hoda uz nju. Ujutro s njom dijelu toplu kašu, navečer nazdravlja uz zasluženo pivo, s njom se probija kroz šumu, pada na dupe, ponovno se uzdiže, proklinje snijeg i uživa u pogledu, često joj poželi pomoći s ruksakom, a navečer preuzeti brigu oko vatre. S njom se smije, očajava, uživa u svakom trenutku, ali i plače. 

Tatjanu nisam nikad upoznala, no kroz njene riječi imala sam osjećaj da smo planinarski prijatelji koji su prošli kroz brojne izazove. I negdje između Premužićeve staze i Risnjaka, odlučila sam kontaktirati Zmajku i čuti njeno viđenje “Moje planine”. I, znaš što se dogodilo? Tatjana je odmah pristala. No, moram priznati da od svoje neznane planinarske prijateljice nisam manje ni očekivala. 

tatjana_savoric

Želja je dugo tinjala. Unatrag nekoliko godina lunjala sam našim planinama u izletima od nekoliko dana. Odlazak u planinu na dan ili dva više nije pružao užitak. Povezala sam se s istomišljenicima iz Aktiv Nature, udruge koja je vizijom Srećka Vukova, osmislila Via Adriatica Trail, te polako istraživala Stazu i aktivno radila na njenom promicanju. U jednoj posve uobičajenoj noćnoj smjeni na poslu, u meni se probudila potreba da na Stazu odem odmah. A zima, kao godišnje doba, je ispala skroz slučajno, jer je to jedino vrijeme u kojem mogu uzeti više dana godišnjeg odmora, a da ne poremetim planove drugim kolegama. I nekako, prigrlila sam tu ideju i rekla zašto ne”, započinje svoju priču Tatjana. 

Istaknula je kako nije imala većih organizacijskih problema. Kako je odlučila na pohod krenuti krajem siječnja, pripreme su tekle u prazničko doba gdje Tatjana kao majka troje djece ionako već ima lud tempo. 

Između proučavanja staza i GPS tragova, izrade plana prehrane, Tatjana je pokušala pronaći i sponzore za svoj pothvat. Planinarska oprema, posebno ona za zimske uvjete, je izuzetno skupa, no, nažalost, sponzori nisu nađeni. 

“Pripremala sam opremu, sebe. Mučila sam se s pronalaskom sponzora, a onda opet prihvatila objeručke činjenicu da ih nisam našla i da ću sve othodati sama, s onime što imam.

Iskreno, u samom početku čitanja knjige, gdje Tatjana opisuje proces organizacije i pripreme svoje avanture, ovo je činjenica koja me šokirala. Niti jedan brend nije htio novčano pomoći niti ustupiti dio opreme. Vjerujem da nitko nije očekivao da će Zmajkina avantura zainteresirati toliki broj ljudi. Da će potaknuti druge da krenu na VA. Da će izdati knjigu. Ali uvijek to tako biva. Iskrena priča uvijek pronađe svog čitatelja i ostavi trag, sa sponzorima ili bez njih. 

tatjana_savoric

Dok sam čitala knjigu, mogla sam zamisliti Tatjanu kako nakon tople večere sjedi i uzima mali dnevnik u ruke i zapisuje sve dogodovštine tog dana. Jer upravo tako je “Moja planina” koncipirana – Zmajku pratimo od prvog do posljednjeg dana. S njom prolazimo svaki kilometar i putem doznajemo korisne informacije o pojedinog trasi, učimo povijesne detalje, ali i uživamo u prirodi. 

“Oduvijek pišem. I oduvijek sam znala da želim napisati planinarski putopis, po uzoru na naše stare planinare, koji su ih prije stalno pisali i objavljivali, i u kojima smo svi mi uživali. Trebalo je samo naći dobru priču, a iskustvo hodanja dugometražnom Stazom Via Adriatica Trail je upravo ono što nadahnjuje”, objašnjava Tatjana. 

Moja romantična vizija Tatjane kako uz vatricu zapisuje svoje misli dana su ipak samo slika osobe koja o VA čita iz udobnosti svoga doma. Ona je vodila zapise tijekom avanture, no to je ipak bilo u manje filmskom izdanju. 

tatjana_savoric_planina

“Upravo je i bila ideja da čitatelji tako dožive knjigu, da putuju sa mnom. Iako sam imala namjeru voditi pravi, smisleni dnevnik tijekom hodanja, umor na kraju dana je većinu vremena presudio. Umjesto dubokoumnih analiza, zapisivala sam samo činjenice. Kod kuće sam još dodatno istražila neke povijesne detalje i polako slagala priču. Začudo, svaki dan hoda mi je u minutu bio urezan u pamćenje, pa s te strane nadahnuća nije nedostajalo”, prisjeća se Zmajka. 

Pisanje knjige je bilo teže nego hodanje Stazom

Možda je Via Adriatica Trail prohodala u samo 45 dana, no knjigu je pisala šest mjeseci (bravo Tatjana, i to je fascinantna brojka!). 

S povratkom kući uletjela sam u pandemiju, koja me prisilila na zgusnute i naporne smjene na poslu, kod kuće je bilo teško ukrasti mir za pisanje. Najčešće se dešavalo, da kad sam imala vremena, nisam imala onu potrebnu motivaciju da upalim laptop. Bilo je dana kada sam prazno buljila u ekran, bilo je dana kada sam znala obrisati cijelo poglavlje, a bilo je i noći u kojima sam sumanuto pisala satima, nesvjesna okoline”, opisuje Zmajka nastanak knjige. 

tatjana_savoric

U samoj knjizi je naglasila kako joj je bilo lakše prohodati stazu od 1.100 kilometra nego napisati knjigu o tome. 

“Oboje je na sebi svojstven način bila borba. Iako mi je i pisanje ljubav, hodanje je bilo lakše, jer sam prebacila um u maštanje i samo hodala. Imala sam rok i morala sam ga slijediti. Pisanje je bilo rokom neograničeno, pa mi je dozvoljavalo periode zabušavanja, koje je neizostavno pratio veliki osjećaj grižnje savjesti. Kad mi je bilo najteže, bježala sam u brda i tamo sam tijekom hodanja znala u glavi slagati određeni pasus”, objašnjava Tatjana proces pisanja. 

“Kod dugometražnog hodanja najbitniji je psihološki aspekt”

Planinari se na veće izazove pripremaju na dvije razine. Tu je ona fizička koja uključuje izlete i rad na kondiciji i izdržljivosti i tu je onaj psihološki aspekt koji često zna biti prepreka i osobama koje su najboljem fizičkom stanju. Psiha je puno jača od mišića. Ili slabija. A tada nastaju problemi, pa čak i na najjednostavnijim stazama. 

“Kod dugometražnog hodanja najbitniji je psihološki aspekt. Fizički moraš biti u kondiciji, ali napreduješ polako i bez onog planinarskog presinga osvajanja vrha. Cilj su kilometri. Kako bi oni bili što ugodniji, moraš imati jaku svijest o sebi i onome što radiš. Ona potreba u tebi da prehodaš cjelinu mora nadvladati sve fizičke izazove. Osobno, uvijek sam imala neku poslasticu za kraj dana. To me je vuklo kraju. Nekad je to bila posebna hrana, nekad pivo. Nekad je to bilo toplo sklonište. Te, naoko sitne stvari, vesele čovjeka i tjeraju ga na jači pogon. Dodatnu motivaciju pružila mi je potreba da dokažem sebi i svojoj djeci što sve čovjek može postići snagom i upornošću. A sama Staza me u tome naveliko nagrađivala. Postalo je normalno, da mi na svaku poteškoću daruje nešto veće. Bolji pogled s planine, sunce i toplinu ili dragog čovjeka putem. Sve su to radosti koje te u samoći hodanja dodatno pokreću.”

“Tamna strana hodača”

Fascinantna je činjenica kako se ljudi u veoma kratkom periodu prilagode novim okolnostima, koliko priroda ima tu moć da ogoli čovjeka i svede ga na njegove osnove. S jedne strane on počinje tražiti sve manje, a zauzvrat dobiva sve više. Značenje koje je poznato svima koji svoje slobodne trenutke provode daleko od civilizacije. 

Tatjana je u prirodi provela 45 dana. Tijekom tih dana se, naravno, spuštala u civilizaciju, spavala u “normalnim” uvjetima i družila se s ljudima. Ipak s druge strane njen ritam je bio pod utjecajem prirode. U knjizi nije skrivala i onu manje romantičnu stranu, a izvrsno ju je opisala kao “tamnu stranu hodača cijepljenog od svakog srama”.  

tatjana_savoric

Tamna strana hodača je u onoj neizostavnoj jednostavnosti. Odcijepljen od svakodnevnih normi, nemaš problem sa sebi svojstvenim mirisima tijela. Svjestan si da nemaš blagodati tuša, da se svo pranje bazira na vlažnim maramicama i povremenom pranju nad malenom posudom u skloništu. Navikneš se na prljave nokte, masnu kosu, jelo koje vjerojatno nikad ne bi pojeo kod kuće. Tek pristojnosti radi, znala sam ljudima koje sam sretala i grlila, ispričavati se zbog svojeg smrada. Većina ga vjerojatno nikad nije ni osjetila. Isto tako, nemaš osjećaj srama prilikom obavljanja fizioloških potreba u prirodi. Postaješ dio nje. Iskustva su to koja te nauče bolje cijeniti svakodnevna bogatstva modernog života, istaknula je Tatjana. 

Zmajka je cijelu svoju kuću nosila na leđima. U jednom ruksaku su stale sve njene potrepštine, od krova, do posuđa preko “kreveta”. 

Moram priznati da mi ništa iz modernog života nije nedostajalo. Jednostavna sam po prirodi i najsretnija sam u brdima. Odsječenost od užurbanog tempa i proučavanje snage prirode, uvijek mi je bilo najdragocjenije. Nedostajala mi je moja obitelj, ali uz svakodnevne pozive bilo je lakše, a njihov ponos zbog svega što prolazim, pogonio me naprijed.”

moja_planina_tatjana

Ono što joj je punilo baterije i za čim je često čeznula je bilo pivo. Svaki planinar zna kako se nakon kilometara i kilometara ovo piće čini kao božanstveni nektar. Često je limenke nalazila i putem, poklon drugih planinara koji su svaki njen korak vjerno pratili. 

“Pivo je nekako i putem društvenih mreža odredilo moje hodanje. Bilo je definitivno najdraža večernja poslastica. Imam svoju najdražu ‘marku’, ali ih ne bih reklamirala. Ionako je to uvijek osobna naklonost svakog pojedinog planinara”, kroz smijeh komentira Tatjana. 

Via Adriatica Traila – Staze su ljudi

Via Adriatica Trail ne bi bio moguć bez razgranate mreže volontera, planinara i ljubitelja prirode koji na razne načine pomažu u širenju priče ovog hvalevrijednog projekta, ali i samim hodačima. 

Od posebnog značaja su takozvani trail angelsi, volonteri koji su hodačima na usluzi duž cijele staze. Ponekad su tu kako bi odgovorili na tehnička i organizacija pitanja, ponekad kako bi donijeli hranu, a često su pravi spasitelji kada priroda pokaže svoju nemilosrdnu stranu. Ne kaže se bez razloga da su staze ljudi. 

Via Adriatica Trail je posebna upravo zbog tog čovjeka. Svaki usputni čovjek ti daruje novo iskustvo i dio sebe. Neizostavno ti nudi pomoć u bilo kojem obliku. Nesebično i s velikim zadovoljstvom. Većina njih su danas sastavni dio naše velike mreže trail angela i pomažu svim hodačima. Staza me naučila da još uvijek postoje ljudi s onim najhumanijim u sebi. Drago mi je što su mi većina njih ostali dragi prijatelji.”

tatjana_savoric

Posebno je dirljiv početni dio knjige u kojoj Tatjana čeka prikladni trenutak i način da svojoj kćeri Klari objasni kako na VA ide bez nje. Naime, majka i kćer su imali plan Via Adriatica Trail proći zajedno. Plan koji će ovaj dvojac možda i ostvariti.

“Klara je sa mnom prošla više od polovice Staze u godinama prije nego što sam krenula u potpunu avanturu. Uvijek smo tijekom tih hodanja planirale kako ćemo proći Stazu zajedno. Ona je najmlađi section hiker Traila i na to sam iznimno ponosna. Malo je djevojaka koje su sa svojih 16, 17 godina prošle skoro 700 km naših najvećih planinskih masiva. Međutim, kao srednjoškolki, teško je bilo odvojiti je od obaveza školovanja na tako dugi period. A tijekom ljetnih praznika, meni je nemoguće uzeti tako dugačak godišnji odmor. Na kraju, mene je potreba nagnala da se otisnem sama, a s njom ću prohodati Stazu, u njoj nekom najpovoljnijem trenutku. Možda će se i ona sama otisnuti u hodanje. Znam da je svakako spremna, pa se veselim svemu što će nam budućnost donijeti”, objašnjava ponosna mama. 

tatjana_savoric

Prošle godine je Tatjana prohodala Via Adriatica Trail, ove godine je izdala knjigu o toj avanturi, a u međuvremenu se priprema i za nove izazove. 

U planu je američka dugometražna staza Pacific Crest Trail, “sveti gral svakog dugometražnog hodača” kako objašnjava Tatjana. Staza je duga nevjerojatnih 4.000 kilometara, a spaja Meksiko i Kanadu. Ako sve bude u redu s pandemijskom situacijom, Zmajka bi se na ovaj pothvat mogla otisnuti već iduće godine. 

Bilo da planinariš te shvaćaš većinu izazova koju je prošla Tatjana na svojoj zimskoj Via Adriatica avanturi ili samo voliš prirodu, knjiga “Moja planina” je štivo koje nećeš tako lako ispustiti iz ruku

“Uspjela sam, zaista sam uspjela. Nestvarno i nemoguće za povjerovati, ali uspjela sam. Odsanjala sam svoj san. Odhodala sam svoje korake. Našla sam sebe, prijatelje i svoju planinu”, napisala je u knjizi kada je stigla napokon do cilja. 

tatjana_savoric

Nemoguće je u tom trenutku, kao njen zamišljeni suplaninar ne pustiti suzu i osjećati ponos. Bez obzira što Tatjanu nisam upoznala, ona ima tu moć da se svojim velikim i toplim srcem svakom čitatelju uvuče pod kožu. Njena skromnost, istinsko uživanje u danom životnom trenutku i jednostavnost bivanja tjera te da odbaciš sve one mrske viškove svakodnevnih briga. I živiš!

Prvenstveno želim da osjete poziv da se otisnu u avanturu. Možda kroz moje priče, a možda i u stvarnom životu. Možda ih ne privlači ovako dugotrajan boravak u prirodi, ali avanturu uvijek mogu pronaći i u svakodnevnom životu. One dragocjene trenutke koji ih ispunjavaju i obogaćuju, čine boljim i sretnijim ljudima. Najbitniji je onaj prvi korak. Prema onome o čemu su do sada samo maštali, poručuje za kraj Zmajka. 

“Moja planina” je iskreno svjedočanstvo osobe koja nije preživljavala nego poštivala i uživala u prirodi. Osoba koja je na svom putu ujedinila brojna srca. Osobe koja nije krenula “osvojiti” vrhove nego pobijediti samu sebe. 

Više o Via Adriatica Trailu:

  1. ranko_daniel_via_adriatica
  2. via_adriatica
  3. via_adriatica_trail

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *