Moj odnos s Bosnom i Hercegovinom mogu opisati kao “kompliciran”. Poput onog ljubavni status “‘it’s complicated” na Facebooku. BiH sam posjetila mnogo puta tijekom svog života. Toliko puta sam bila u Mostaru da ne mogu ni nabrojati, sarajevskim ulicama sam hodala više puta, bila sam u Doboju, Usori, Banja Luci… Nekako sam kod svakog posjeta bila posve indiferentna. To apsolutno nije imalo nikad veze s pojedinim gradom, to tek sada shvaćam. Problem sam oduvijek bila samo ja. A najzanimljivije u ovom kompliciranom odnosu jest činjenica što sam rođena upravo u Bosni i Hercegovini, točnije u Bugojnu. Bilo mi je potrebno 30 godina da otvorim srce i zaljubim se u svoju rodnu državu.
Moja priča nije nimalo drugačija od priča mnogobrojnih izbjegličkih obitelji iz Bosne i Hercegovine. Prije rata živjeli smo u svojoj kući, vodili jedan posve prosječan i, kako bi mnogi rekli, normalan život. Šesti rođendan samo proslavila pod našim krovom okružena svim prijateljima, da bih ubrzo nakon toga ostavila taj život iza sebe. Ostale su samo fotografije kao iščezli podsjetnik kako je nekoć sve bilo tako jednostavno.
Moje djetinjstvo se spakiralo u samo jedan mali kofer, a ja sam se s mamom i tatom uputila u dugogodišnje seljakanje. Bosnu sam ostavila iza sebe, na neki način je pospremila u zaključanu ladicu.
Ne, nisam se nikad sramila svojih korijena i uvijek sam isticala gdje sam rođena. Dapače, te prve godine života su tako živo urezane u moje sjećanje da u svakom trenutku mogu prizvati prizore bugojanskih ulica, mog kreveta u vrtiću, mogu osjetiti okus naših trešanja iz vrta kao i hladnoću bosanske zime na obrazima. Bosnu i Hercegovinu sam odložila u neki poseban pretinac uspomena i nastavila sa svojim životom.
Tata je oduvijek bio ponosni Bosanac, no rat je promijenio i njegov odnos prema rodnom mjestu. Trebalo je godina i godina da ga ponovno posjeti. I dok je on još s mamom znao otići u Bugojno, ja sam svoj rodni grad posjetila samo jednom od rata – i to zbog babinog pogreba.
Nije tata nikad pokazivao interes da mi otkrije BiH. Bosna je uvijek bila pristuna u našim životima, bila je tu, ali smo je nekako izolirali od sadašnjosti. Ona je postojala u našoj prošlosti i u budućnosti kada ćemo je kao obitelj ponovno otkriti. Možda. Nekad. Ako i tada.
I onda je tati dijagnosticiran rak. Kada nalazi više nisu ulijevali nikakvu nadu, a on počeo osjećati da odlazi, konstatno je iz kreveta govorio kako ćemo kada ozdravi napokon posjetiti tu Bosnu i Hercegovinu. Kako će mi pokazati sva mjesta zbog kojih toliko voli tu državu. Kako će me upravo on odvesti u Sarajevo gdje je upoznao i zavolio moju mamu.
To se nije dogodilo. Iz kreveta se više nije podigao, a Bosna i Hercegovina je ostala tek dio njegove i moje prošlosti.
Nešto nakon tatine prve godišnjice smrti odlučila sam ipak ostvariti njegovu želju i upoznati Bosnu i Hercegovinu, onako kako je on želio da je doživim. Složila sam iscrpan plan puta te smo se uputili na sedmodnevni road trip tijekom kojeg smo posjetili brojna mjesta, od Parka prirode Blidinje, Ramskog jezera, Konjica, Sarajeva i okolice, Lukomira, Mostara… Uvrstila sam i pojedine destinacije koje je tata toliko puta spominjao, poput Vrela Bosne gdje je htio da popijemo kavu.
Bosnu i Hercegovinu sam tek nakon punih 30 godina posjetila otvorenog srca, vođena željom da osjetim sve ono što je tata htio da osjetim.
Unatoč tomu što sam i prije znala za njenu bogatu, ali i krvavu povijest, bez obzira što sam znala za neopisivo lijepu prirodu, ukusnu hranu i srdačne i srčane stanovnike, po prvi put sam zapravo dopustila da to sve osjetim i proživim. I u tom trenutku sam se posve zaljubila u Bosnu i Hercegovinu.
A kada sam s vrha Idovac shvatila da vidim Bugojno, na neki čudan način sam nakon punih 30 godina osjetila da je dio mene uvijek tu pripadao.
Tati sam na grob položila kamen upravo s tog vrha. Da i u sadašnjosti s njim bude dio njegove Bosne i Hercegovine.
