Ako voliš fotografije prirode, divljih životinja, nepreglednih vrhova i krošnji mističnih šuma onda vjerojatno već revno pratiš Instagram profil wec_photo. Iza njega se skriva Zagrepčanin Vedran Anšak, koji inače radi u jednoj građevinskoj firmi, no svaki svoj slobodan trenutak provodi u planinama u koje ne ide bez fotoaparata. Nasmijan, vedar i pun adrenalina – Vedran je uvijek spreman za novu avanturu. Dragi planinari, doznajte kako i zašto planinari Vedran Anšak…

Planinarenje za mene predstavlja… 

Prvenstveno način života, bijeg od civilizacije, odmor i punjenje baterija. 

vedran_ansak

U planine sam se zaljubio… 

Kada sam prvi puta otišao u Austriju, tada je zapravo sve krenulo, taj krajolik me jednostavno ostavio bez teksta! Želja za time se dogodila tek tamo, iako sam bio na neki planinama u Lijepoj našoj ranije, ali me to nije toliko tada fasciniralo. Jednostavno me više privlače veće, više planine, a Hrvatska nije zemlja visokih planina… I sami oblik i sastav tih drugačijih sivih, tamnih, oštrih vrhova. To je bio okidač da se upustim u tu priču, a danas se ne mogu više zamisliti bez toga. 

vedran_ansak

Moj prvi izlet/uspon bio je… 

A vjerojatno kao i svima ovdje koji žive u Zagrebu – Medvednica… Zapravo je ne smatram kao pod prvu, tamo smo se valjda svi išli sanjkati. (A i ja je ne uzimam pod planinu, meni je to brdo, koje se s par metara više provuklo pod planinu). Moj prvi uspon je bio na Velebitu na Tulove Grede, po meni najljepši vrh u Hrvatskoj! 

vedran_ansak

Večer prije izleta uvijek… 

Otvaram kartu i tražim neke skrivenije spotove gdje bi možda bio neki dobar kadar, nešto što nije predaleko za otići, ali je svakako van staze. I pakiram većinom neke grickalice i prijenosne baterije. 

Za izlet se spremam štreberski ili kampanjski? 

Definitivno štreberski, perfekcionist sam, uvijek istražim sve solucije prije puta, gdje, što, kako, kada negdje dođem prvi puta, kao sam već bio tamo. I odmah znam što ću uzeti sa sobom. Uglavnom ne prepuštam da me nešto iznenadi u lošem smislu. Dobri, neplanirani pogledi, to može 😀

vedran_ansak

Moj trik/tajna za pakiranje ruksaka je… 

Ovisno o putu, mjestu ili godišnjem dobu, oprema se mijenja u nekoliko segmenata, ali ono što je uvijek isto je to da je fotografska oprema uvijek sa mnom, bez toga ne idem nikamo i najvažnije mi je kako je pakiram. To je uvijek na isti način – teške stvari uvijek držim bliže leđima, što je po meni najispravnije ako želim sačuvati kralježnicu. Meni je to važno jer uvijek imam 15, ponekad i 20 kg samo opreme, a gdje je još sve ostalo. I još jedna od važnijih stvari je da prvu pomoć imam negdje pri vrhu ruksaka i označeno na ruksaku tako da bilo tko u nekoj situaciji zna gdje se nalazi. 

Ujutro proklinjem onog tko me nagovorio na izlet ili se budim prije samog alarma? 

Haha, tjeram se spavati, ali teško kad znam da idem negdje outdoor, budan sam prije alarma, a i tijekom noći na pola spavam, samo da svane što prije.

vedran_ansak

Kad stignem na vrh uvijek… 

Prvo dođem do zraka. Onda sjesti i uživati u pogledu, pronaći dobre kadrove i, naravno, neka pivica ili kava nisu na odmet… 

Najdraži vrh 

Uh, teško pitanje, na ovo pitanje sam se vratio više puta i na kraju zadnje odgovaram. Imam više favorita u Sloveniji i Italiji, ali mislim da još nisam bio na najdražem, to me pitaj ponovo za par godina. Ali da dam barem neki najdraži vrh, iz Hrvatske onda je to Veliki Risnjak

vedran_ansak

Najteži uspon 

Definitivno na Klek, to mi još i danas smiješno zvuči. Nakon puno ozbiljnijih planina i dužih staza i hajkanja od nekoliko dana, ali da ja i Klek nismo na ti, nismo nikako. 1. veljače 2021. snijega je bilo skoro do koljena, još neutabana staza (moji koraci su bili prvi) na -12°C krenuo sam iz Vučjeg sela. Trebalo mi je 4,5 sata da dođem na livadu ispred Bjelskog i još se nije ni vidio od magle koja ga je sakrila (a nisam baš puno stajao ili fotkao, duboki snijeg ne da brže). Od Bjelskog, od kuda inače u normalnim uvjetima ima 1,30/45 h do vrha, meni je tada trebalo minimalno još 2,5 sata, ako ne i 3h. Tu sam odustao jer je bilo negdje oko 14.30, a i dan je bio oblačan, maglovit, hladan, a ja gotov. Još mi je trebalo do dolje nekih 2,5 sata istim putem i mislio sam da neću ni sići zbog boli u preponama, nogama… U tom trenu me stvarno zabrinulo… Ali dovukao sam se do dolje, jedva. Drugi pokušaj je bio ovo ljeto 8. kolovoza – Ogulin, Kneja, planinarski dom Klek i vrh, zaletio se brzo nakon posla i ne znam zašto sam opet odabrao jednu od srednjih staza kad sam mogao iz Bjelskog, valjda da poravnamo račune. Tada sam ga napokon osvojio, ali spuštao sam se po mraku, komarci su me super sredili i poklonio mi je 5×5 cm žuljeve na obje pete. Taj vrh je iza mene i tako će i ostati. 

vedran_ansak
vedran_ansak

Novi vrh/izlet biram tako da… 

Pa već imam popise, najviše ovisi o slobodnom vremenu, kad znam koliko sam free, onda planiram prvo od najzahtjevnijeg prema lakšem. I to je u zadnje vrijeme preko granice, a mislim da će se tako i nastaviti… 

Planinarenje u malom broju ili većeg društvu? 

Definitivno manje grupe, ako manja grupa još broji jednu do maksimalno dvije osobe (možda!). Većinom sam sam, razlog tome je što mi daje više vremena za razmišljanje i da još više iskusim prirodu i okruženje u kojem se nalazim. A i zbog tišine, u nadi da će u kadar doći neka divlja životinja. I to što volim odzujati van staze ili u nekom totalnom trećem smjeru od planiranog… Prespavati pod zvijezdama…

vedran_ansak

Najdraži suplaninar mi je… 

Moj brat po fotiću Kile ili Švabo (Kristijan) koji prvi sam sebe ne bi nazvao planinarom i često mu moram govoriti “Ma staza je lagana, nema puno, niš’ strašnoga, ne jedemo rano…” ☺ Zbog toga ponekad čujem “Ajd’ u k… Vec!”, i neko mrmljanje iza sebe na stazi. Nije baš fan visina, gondola i visećih mostova, ali polako se prilagođava, sve manje ga diraju te stvari. Kasnije kad vidi da mu je kartica s fotića i drona puna epic scena, na sve to lagano zažmiri. Iako je taj njegov strah ponekad dobar. Jer ja sam onaj koji voli stajati na rubu litica, trčati na opasnim dijelovima i slično (još me nisu iznevjerili moja ravnoteža i spretnost), ali kao što sam rekao, dobro da je ponekad tu da se i ja sjetim da nisam superman. Sve u svemu, pošto nas razdvaja udaljenost od 700 i nešto kilometara nismo često zajedno u nekim pohodima. Ali kada jesmo, onda smo sigurno na nekoj outdoor avanturi, u lovu na neke scene.

Uspomena (dobra, a može i loša) koju nikad, ali stvarno nikad neću zaboraviti je… 

To bi bilo s Dolomita kad sam tražio kartušu dobra dva sata u kombiju dok je vani pljuštala kiša kao luda, a ja sam želio pojesti nešto toplo. Na kraju sam odustao, “kao” idem spavati, kaj sad, izgubio sam je negdje… Ali znam da nisam i nakon vađenja tonu stvari jedno treći puta po redu, dignem se ponovo, sve isprevrtim, izlazim oko kombija, zalijeva me kao iz tuša, al’ reko, sad ću te naći… Na kraju je bila ispod madraca u rupi između spuštenih siceva, mjesto kao napravljeno za nju. Kad i kako je upala tu ne znam, ali znam da je taj rentani kombi teški kleptoman jer sam cijelim putem 10 dana tražio kekse kojih nigdje nije bilo. Tek zadnji dan su magično iskrsnuli. Tada sam ih htio baciti u smeće  😀

vedran_ansak

Na vrhu tako dobro sjedne… 

Cigareta i kava. I pogled koji je uvijek najbolja nagrada.

Najdraži planinarski obrok 

Haha, definitivno grah sa špekecom, nema do graha, bilo kuda, konzerva graha sa mnom svuda… To fkt uvijek imam i nikad mi ne dosadi jesti. Meni osobno naj hrana za planinu i nafila mi energiju na 100%.

Od hrane u ruksaku uvijek imam… 

Haha, grah sam već rekao, al uvijek furam i neke kekse, to mora biti… 

Najdraže godišnje doba za planinarenje 

Sve sve osim ljeta, mrzim ljeto, sunjaru i te vrućine, niti je meni dobro, a ni za fotkanje nije baš pogodno, što je meni najvažnije. Proljeće, jesen, a najviše zima, stvarno volim brutalnije uvjete i izazove, a uz to je i planina praznija – najviše volim takve scene kad je sve bijelo, proviruju samo neki vrhovi, a dolina prekrivena oblacima – neopisivo.

vedran_ansak
vedran_ansak

Destinacija koja me neočekivano ugodno iznenadila je… 

Cadini di Misurina, to će mi uvijek ostati u sjećanju, prije toga sam vidio samo fotke. Stati tamo napokon na onom malom stijenskom bloku iznad 2 soma metara i gledati u te divove ispred sebe doslovno sam zanijemio, volio bih kad bi mogao opisati taj osjećaj, ali ne mogu. Nešto stvarno posebno. 

vedran_ansak

Destinacija koja me potpuno razočarala je… 

Kanjon Kamačnik totalno sr*nje, obožavam Gorski kotar i to mi je jedini dio Hrvatske koji stvarno volim uz Liku. Ali ova lokacija razočaranje teško, nabrijao ju je internet i puno više sam očekivao. Taj dan mi je žao što nisam potrošio na nešto bolje tamo. Bezveze sam se nahodao, a osjećao sam se kao da sam u Maksimiru ili na tako nekoj žbrlj lokaciji na kojoj se mene nikad ne bi moglo vidjeti. 

Mjesto gdje je ostao dio svog planinarskog srca je… 

To mi se vjerojatno dogodi na svakoj planini, svaka na mene utječe na neki način ili ostavi neki trag. Ali izdvojio bi općenito Alpe od slovenskog dijela pa do Austrije i Italije, one su mi stvarno nešto posebno i svaki puta me fasciniraju još više, koji god dio da sam bio, nikad me nisu razočarale. 

Svi znamo da nisu svi usponi savršeni. Moja šokantna/jeziva/opasna anegdota je sljedeća… 

Kada sam zujao po nebu, kak’ se kaže, a nisam gledao ispred sebe u jednom kanjonu u Austriji. Na uskoj stazici popiknuo se, odgurnuo od stijene i to me odbacilo, isprevrtao se preko prehodane staze koju sam prošao. Išla je cik-cak uz brdo, a ja po njoj napoprek niz brdo, zaustavila me zadnja ograda, koja mi je zakvačila moj uvijek prenatrpan ruksak. Doslovno me dijelilo par metara od sigurnog pada do dna kanjona, cirka 80 metara. 

vedran_ansak

Top tri destinacije koje svaki planinar treba pohoditi 

Dolomiti, Južni Tirol i općenito sve tamo, što više netko može proći to bolje, nikome neće biti žao, to garantiram. Slovenija – Savinjske Alpe i Kitzlochklamm kanjon u Austriji. 

vedran_ansak

Zaklopi oči i sjeti se izleta na kojem si bio najviše sretan. To je… 

Stvarno ne mogu izdvojiti neki, kad zažmirim, vrti se prije film nego jedno mjesto, svako je posebno i sva mi znače nešto. 

Najdraži planinarski dom/sklonište 

Planinarski dom Kod Mihe u Sloveniji na prijevoju Vršič, pogled na dvije planine i zavojitu cestu do podnožja planine uz vrhunsku hranu, ali stvarno, za planinarski dom neočekivano, ni u boljim restoranima me nisu toliko oduševili. Svakako vam toplo preporučujem – i ambijent samog doma izvana i iznutra top, malen, ali odličan. 

Od divljih životinja tijekom svojih pohoda naletjela/naletio sam na… 

Taj popis bi bio jako dug, pošto osim što fotkam landscape, fotkam i wildlife (divlje životinje) stoga nema te s kojom se nisam susreo jer ih iznimno tražim i puno učim o svakoj pojedinačno. O tome bih mogao pričati satima, kao enciklopedija sam, barem za one na hrvatskom području… Jedino do sada nisam imao sreće s vukom, vidio sam ga jednom na doslovno djelić sekunde i to je sve od našeg susreta. Iznimno ih je zahtjevno naći, njihova osjetila su super nadljudska, ali nadam se da ću jednom ovjekovječiti i taj moment. 

vedran_ansak

Najvažnije stvari koju me planinarenje naučilo je… 

Da nikada ne odustajem u ničemu jer naporan rad će se uvijek na kraju isplatiti. 

Nastavi čitati još zanimljivih Planinarskih spomenara:

  1. anna_soldo
  2. hiking_croatia
  3. thelifeandventure
  4. sonder_couple

Leave a Comment

Your email address will not be published.