Postoje ljudi i postoje nadljudi. To je ona rijetka sorta koju život nije mazio, no koja od sebe ne radi žrtvu nego svoju sudbinu prihvaća na najrealniji mogući način – prilagodi se i krene dalje. To su ljudi koji ne stoje na mjestu i čekaju da im netko pruži rješenje ili ključ za drugi život, to su borci koji žive na najbolji mogući način. Oni su inspiracija, motivacija, pokretač i ona snaga koja svakoga tko stoji na mjestu potiče da malo razmisli o vlastitom životu. Oni su nadljudi jer svojim primjerom mijenjaju živote drugih. Upravo to je Dejan Đuran, strastveni planinar, alpinist i osnivač popularne Facebook grupe “Planinarenje sa psima” kojem je dijagnosticirana Parkinsonova bolest. Što je Dejan odlučio? Na biciklu proći Via Adriatica Bike, punih 1.143 kilometra od Prevlake do Istre. 

Zdravlje je ona stavka u životu bez koje ništa drugo ne postoji. Svoje tijelo nerijetko uzimamo zdravo za gotovo, mislimo da se bolesti događaju uvijek nekom drugom, često životarimo i čekamo da ostvarimo svoje dugogodišnje želje. Često si pri tome govorimo “Ima vremena!”, no jednom kada bolest zavlada, vrijeme postaje najvrjednija valuta koja tako lako klizi niz prste. 

Dejan je oduvijek vodio aktivan život, svoje slobodno vrijeme je provodio u prirodi u društvu svoje žene i njihovih četveronožnih čupavih suplaninara. Strastveni je ljubitelj planina, čak je i pomogao u trasiranju dijela dionica Via Adriatica Traila. Velika želja mu je bila jednom prohodati tih famoznih 1.100 kilometara. 

dejan_duran

No, onda se dogodio život. Dejanu je dijagnosticirana Parkinsonova bolest. Svoju priču započinje riječima da sama spoznaja dotične bolesti nije došla preko noći. 

Prvi simptomi koji su se pojavili bili su grčevi i ukočenost mišića te tremor ruku. Tim prvim simptomima nisam pridavao pažnju, moj posao bio je vezan uz obiteljsku građevinsku firmu i fizički zamor mi nije bio stran. Uz to, svaki sam slobodan trenutak redovito provodio aktivno u prirodi i te ture nisu bile ni kratke ni lake, usprkos kondiciji tijelo reagira. Naposljetku, nisam više bio ni mlad. Ne možemo očekivati da svojevrsne promjene nećemo osjetiti u nabrojanom kontekstu.”

Tri godine je čekao dijagnozu, a onda je osjetio olakšanje

Da nešto ipak nije u redu, Dejan je počeo sumnjati prije pet godina kada je imao 45 i kada su se simptomi počeli naglo pogoršavati. 

“Odjednom, a u tom je trenutku to izgledalo kao da je došlo preko noći, nisam se više mogao potpisati, velike ture koje sam običavao imati svele su se na povremene isprekidane šetnje od kilometar ili dva, na kraju je i posao počeo trpjeti jer sam postao previše usporen i trebao sam češće odmore.”

dejan_duran

No, Dejan nije odmah dobio dijagnozu. Pune tri godine je trajala njegova potraga. Tijekom tih godina je obišao sve državne i privatne specijaliste koji su mu pali na pamet ili koje mu je netko preporučio. Odgovor na pitanje “Što je krivo sa mnom?” nitko nije ponudio. Sve se promijenilo kada ga je neurolog poslao na DATscan pretragu koja je pokazala da boluje od Parkinsonove bolesti. 

“Prva reakcija koju sam osjetio bilo je olakšanje. Tri godine je zaista dug period u kojem vam simptomi koje imate ometaju svakodnevne navike, a ne znate što je u pitanju. Unutar tri godine, tijekom kojih su me analizirali uzduž i poprijeko da bi me na kraju uvijek ispratili s riječima ‘Sve je u redu, nije vam ništa’, već počinjete sumnjati da ste ludi ili vi ili ovaj svijet. Prva je dakle reakcija bilo olakšanje. No, to nije dugo trajalo. Blagodat i prokletstvo suvremenog doba je dostupnost informacija. Jedan klik mišem i znate više o sebi i svojoj budućnosti od onoga što biste ikad poželjeli.”

U Hrvatskoj se malo priča o Parkinsonovoj bolesti. Zato Dejan i kreće u avanturu

Dejan objašnjava kako je Parkinsonova bolest poremećaj živčanog sistema koji je izazvan degenerativnim promjenama u dijelu mozga zaduženom za proizvodnju dopamina – kemijske tvari koja omogućava normalno kretanje. 

“Osim primarnih simptoma koje sam već spomenuo, javlja se i niz sekundarnih. Uz to je još i neizlječiva i progresivna. Drugim riječima, jedan vrlo zahtjevan suputnik.”

Kada se suočio s dijagnozom, shvatio je da se u Hrvatskoj uopće ne priča o Parkinsonovoj bolest. Jedini izuzetak je Dan Parkinsonove bolesti. Ističe kako postoje udruge poput “Parkinson i mi” i “Buđenje” koje su velika potpora oboljelima ove bolesti te im nastoje maksimalno olakšati suočavanje i prilagodbu na novonastalu životu situaciju. 

U Hrvatskoj postoji oko 15.000 oboljelih osoba. To nije veliki broj, no kad tom broju pribrojite i članove naših obitelji koji se svakodnevno suočavaju s promjenama koje ova bolest donosi u naše živote, nikako nije zanemariv. Ne bi trebao biti zanemariv ni da se radi o jednom jedinom čovjeku. A promjene itekako osjete i članovi obitelji, sve što se dešava vama, odražava se i u obitelji. Tu sad govorim o lakšim stadijima bolesti. Bolest je progresivna i simptomi vremenom postaju sve teži i jači. Doći će dan kada možda neću biti u stanju ni žlicu prinijeti rukama bez da svu juhu prolijem po sebi, kada se neću moći ustati iz kreveta niti popeti se stepenicama na kat. S dolaskom ove bolesti, sve se mijenja, ne samo za nas nego i za našu obitelj. U cijeloj toj priči najveći je izazov ne početi očajavati. Nije dobro, ali tako je kako je, iz vlastite kože ne možeš. Dakle, idemo dalje”, objašnjava Dejan. 

dejan_duran

Nemogućnost odlaska u nekadašnje planinske avanture je Dejanova bolna točka. Kako i ne bi kada je svoje slobodno vrijeme provodio u prirodi. 

Nikad mi nije palo na pamet da ću ikada morati prestati sa svojim avanturama u prirodi. Planinariti, penjati se, voziti bicikl – to je bilo to. Svi starimo i bilo je za očekivati da će se intenzitet s godinama smanjivati, no nisam se mogao zamisliti, a niti naći razlog zašto bih ikada završio kao statična, pasivna osoba. Moja supruga, naša dva psa i ja posljednjih smo desetak godina prehodali većinu vrhova po Velebitu i Alpama u svim vremenskim uvjetima i godišnjim dobima. Zbog mojih simptoma naše ture bile su sve kraće i sve rjeđe. Olakotna okolnost je da su nam i pasice sada već starije pa se tješimo da je i za njih bolje prošetati po šumi iza kuće kilometar dva nego ih iscrpljivati usponima preko 1.000 metara i kilometrima staza. Opcija da idemo bez njih ionako nikad nije postojala. Drugim riječima, za nas takav način kretanja po prirodi na kakav smo navikli više ne postoji”, nastavlja priču Dejan. 

Dejan je pokrenuo projekt “Živimo s Parkinsonom – biciklirajući”

Svatko tko se susreo u životu s teškom dijagnozom, zna koliko se iz temelja mijenja način života, ne samo tebe nego i cijele tvoje obitelji. Narušeno zdravlje, nažalost, ima samo dva ishoda – predaja ili borba. 

Dejan je odlučio boriti se i živjeti svoj život na najbolji mogući način. I tu dolazimo do projekta “Živimo s Parkinsonovom – biciklirajući”.

dejan_duran

Od trenutka kada je Srećko Vukov, idejni začetnik i ambasador Via Adriatice, osmislio i postavio stazu, ogromna želja mi je bila prohodati je. Ali znate kako to obično ide – sutra, kada žena ovo, kada psi ono… I onda se desi što se već desi. Nisam si previše dozvolio razmišljati na način što bi bilo da nije bilo. Prihvatio sam što je, i to je bila najbolja odluka jer me na kraju dovela do ovoga. Srećka poznajem osobno jer sam u manjem dijelu i sam sudjelovao u pomoći oko trasiranja Via Adriatica staze. Nedugo je trasirana i biciklistička varijanta staze. Nju je trasirao Hrvoje Jurić. I njega poznajem i nekoliko smo puta razgovarali protresajući njegove avanture. Jednom takvom prilikom ponudio mi je da probam voziti njegov električni bicikl. Trenutak kad sam okrenuo prvi puta pedalu na električnom biciklu je bio trenutak otkrivenja – ako ne mogu hodati, mogu li voziti? Ideja se rodila u meni, a od ideje do projekta bio je samo korak. Našao sam se sa Srećkom i ispričao mu što bih pokušao napraviti. Taj veliki čovjek nije samo čovjek od velikih riječi već i od velikih djela, spojio me s Martinom Drezgom, vlasnicom tvrtke ‘Pile i vile’ koja nam je pribavila bicikle i sve potrebno za prolazak staze. Da nije bilo Hrvoja ne bi u tom trenutku bilo biciklističke staze, da nije bilo Srećka ne bi bilo Martine, da nije bilo Martine ne bi bilo ovog projekta. To je početak i kraj cijele priče”, uzbuđeno priča Dejan. 

Dobiveni bajkovi nisu tek bajkovi. Dejan ih opisuje kao “zmajeve na dva kotača umjesto krila”. Kada je po prvi put posjetio sjedište tvrtke Pile i vile i gledao potencijalne bajkove, pomislio je “Jao, baš je lijep!”

“Sad kada znam više o biciklu kojeg ću voziti, mislim da je pridjev lijep nešto najlošije što sam o njemu mogao pomisliti. To je čudo od bicikla! Husqvarna, čiji je zastupnik u Hrvatskoj tvrtka ‘Pile i vile’, proizvođač je električnih bicikala visoke klase s fokusom na komfor i performanse. Cross tourer FS model je model koji svojom geometrijom i amortizirajućim zadnjim ovjesom pruža veliki komfor u vožnji po zahtjevnijim terenima i omogućuje duge vožnje bez potrebe za odmorom. To je hibrid cross i touring tipa bicikla i savršen je izbor za avanturu na kakvu se spremam. Zahvaljujući jačoj bateriji od 630 Wh ima veliki domet i ne zahtijeva česta punjenja. Asistenciju na ovom modelu pruža provjereni Shimano motor”, detaljno opisuje Dejan svog budućeg suputnika na Via Adriatici. 

dejan_duran

Na svoj pohod Dejan kreće 11. travnja, a taj datum nije odabran slučajno – tada se obilježava Dan Parkinsonove bolesti. Ekipa kreće s juga, točnije rta Oštro, prema Istri, odnosno Kamenjaku, kada bi trebali stići 11. svibnja. 

Planirati put biciklom od mjesec dana zahtjeva zaista dobru i detaljnu organizaciju, od opreme koju trebate imati sa sobom poput rezervne baterije za bicikl koja samo po sebi nije ni mala ni laka, preko odjeće i hrane pogotovo na dijelu Velebita kada nećemo biti blizu ‘civilizacije’ pa do noćenja. Jer najgori dio ove bolesti koja putuje sa mnom je ukočenost mišića, što će s e dodatno potencirati sa svakim noćenjem vani kojeg ćemo imati. Zato planiramo noćiti unutra gdje god ćemo biti u mogućnosti. O ostaloj fizičkoj pripremi pomaže mi Luka Marinić svojim savjetima i planom treninga.”

“Bolest nije prepreka već izazov!”

Najveća podršku u životu, pa tako i u ovoj avanturi, Dejanu pruža njegova obitelj bez koje mnogo toga ne bi bilo moguće. Žena Ana čvrsto drži sva četiri zida kuće, dok će stariji sin Luka ocu pružiti podršku na samom terenu. 

“Moja žena je ljubomorna, i ona bi s nama. No, zbog svog posla ne može, a i treba nam logistička potpora. Ako je itko u stanju držati sve konce u rukama oko ovog projekta – to je ona. Na svu sreću, okružen sam osobama koje na ovakvu ideju projekta prvenstveno reagiraju sa `ajme i ja bi!´ Na stazi će me pratiti moj stariji sin Luka. Osim što će mu to biti iskustvo života, pratnja mi je, zbog prirode bolesti, potrebna. Podrška moje obitelji je nešto najvrjednije u mom životu, ona je sve”, ponosno ističe Dejan. 

Glavna i vodeća Dejanova želja je projektom “Živimo s Parkinsonovom – biciklirajući” potaknuti ljude da osvijeste da ništa ne treba ostavljati za sutra, bez obzira kakav život vodimo. 

Kretanje je najvažniji način prevencije psihofizičkog zdravlja i usporavanja progresije bolesti, želim da svojim primjerima pokažemo da bolest nije prepreka već izazov i da je život tu da ga živimo. Ekipa iz ‘Pile i vile’ krenut će prvu dionicu s nama, već se spremaju i ekipa iz Aktiv nature koji su trasirali Via Adriatica trail da nam se pridruže dio puta, javljaju mi je pojedinci koji bi isto vozili pojedine dionice s nama. I to nas iznimno veseli jer to nam je i bila želja – da nam se pridruži tko god želi i može, tko god nas podržava. Složili smo hodogram puta, a iako će on biti podložan sitnim promjenama ovisno o uvjetima na stazi i mojoj bolesti, planiramo redovito korigirati i objavljivati hodogram da bi potaknuli ljude da nam se pridruže ili nas na kraju pojedine dionice bar dočekaju. Podrška u obliku opskrbe i mjesta za noćenje na putu također je uvijek dobrodošla. Voljeli bismo još nabaviti dron, GoPro i neki manji, ali bolji fotoaparat da bismo što kvalitetnije cijelu priču mogli približiti ljudima. Sve što planiramo kao i sve popratne aktivnosti moći ćete redovito saznati putem naše Facebook stranice ‘Živjeti s Parkinsonom – biciklirajući’. Također smo i na Twitteru i Instagramu, no oni pružaju malo manje mogućnosti. Imat ćemo i mrežnu stranicu na kojoj trenutno radi Slobodna domena”, objašnjava Dejan. 

dejan_duran

Život često uzimamo zdravo za gotovo. Vjerujemo kako je stroj zvan naš organizam tu da nam besprijekorno služi. Rijetko kada u vrtlogu života zastanemo, upitamo se je li to uistinu život kojeg želimo voditi, jesmo li sretni, je li i dalje nešto čekamo… Često si ta pitanja postavljamo kada nam je vrijeme već počelo kliziti niz prste. 

Na koncu što osobu čini nadčovjekom? Njegova moć da svoje najteže životne trenutke pretvori u tuđu motivaciju i poticaj. 

“Krenite, odmah i sada! Ne postoji sutra, danas je ono što imate. Život nema reprizu”, za kraj poručuje superjunak Dejan. 

Nastavi čitati još inspirativnih priča:

  1. via_adriatica_trail
  2. dinara_sinjal_
  3. tatjana_savoric_moja_planina-min

Leave a Comment

Your email address will not be published.