Gola i surova priroda, prostranstvo ničega, ogoljele stijene i kamenje, pijesak i prašina posvuda – ovaj tip krajolika ili voliš ili ne. Sjećam se prvi put kada sam na putovanju kroz Tunis vidjela pustinju. Zaljubila sam se na prvi pogled. Uslijedio je Jordan i posjet zaboravljenom gradu Petri i kamenoj pustinji Wadi Rum. Ljubav je samo rasla. I onda sam iz aviona ugledala površinu otoka Tenerife. Dok sam bez daha upijala od kratera njegovu izdubljenu površinu, ugledala sam vulkan Teide i njegov velebni vrh El Teide. Kako je moguće da ćemo za par dana ostvariti uspon na najviši vrh ne samo Kanarskog otočja nego i cijele Španjolske?
Nacionalnim parkom Teide dominira planina Teide s kraterom Pico Del Teide koji nalazi na 3.718 metara nadmorske visine što ga čini najvišim vrhom Španjolske. No, to nije jedina titula ovog vulkana. Zbog svoje visine on je zauzeo ponosno treće mjesto najvišeg vulkana na svijetu, a najviši je u cijelom Atlantskom oceanu.
Teide je 8. najposjećeniji park na svijetu
Park se proteže na 190 kilometara kvadratnih, a status nacionalnog parka dobiva 1954. godine. U međuvremenu se ubraja u 12 blaga Španjolske, a od 2007. godine je pod UNESCO-vom zaštitom.
On je najposjećeniji nacionalni park Španjolske, a 2015. je ponosno dobio titulu osmog najposjećenijeg parka na svijetu. Naime, tada je ostvario tri milijuna posjetitelja, a već iduće godine bilježi povijesni rekord od čak četiri milijuna gostiju.
Je li Teide aktivni vulkan?
Gledajući Zemljinu povijest, vulkan Teide nije toliko star – bilježi “samo” 170.000 godina. Zanimljivo je što je baza Teida zapravo smještena u Las Canadas krateru, starom i neaktivnom vulkan. Zbog visine Tenerife je 10. najviši otok na svijetu.
Teide se proteže toliko u visinu da, pazi, stvara najveću sjenu na morskoj površini na cijelom svijetu. Sjena se proteže u daljinu od 40 kilometara, ujutro doseže sve do otoka La Gomera, a navečer do otoka Gran Canaria. Ovaj fenomen je moguće pratiti ako na vrhu dočekaš izlazak/zalazak sunca.
Često se postavlja pitanje je li Teide aktivni vulkan. Da, Teide nije službeno stavljen na listu neaktivnih vulkana. Smatra se kako se zadnja erupcija samog vrha, znači El Teidea, zbila 850. godine. Zadnja aktivnost se na Tenerifima dogodila 1909., a za nju je bio zadužen manji vulkan El Chinyero koji se ubraja pod područje Teida.
Zanimljivo je istaknuti da je Christopher Columbo prilikom svog dolaska na Tenerife 1492. godine zabilježio vatru “na najvišoj planini” otoka. Znanstvenici i povjesničari smatraju kako je sigurno u tom periodu jedan od vulkana imao erupciju.
No, ne daj se zavarati, El Teide ne spava posve mirno. Krater je pod redovitim mjerenjem, a zadržavanje na samom vrhu bi trebalo biti kratko. Naime, najviši vrh Španjolske redovito ispušta sumporov dioksid i sumporovodik zbog čega na krateru toliko smrdi da nećeš ni pomisliti da ostaneš dugo. Uz to su plinovi izuzetno otrovni te će te i prije uspona upozoriti na to.
El Teide u svojoj utrobi skriva samog vraga
Prije nego su Španjolci 1496. kolonizirali Tenerife, domorodački narod Guanches je živio na otoku, a vulkan Teide im je predstavljao svetište, mitska planina, nešto poput Olimpa drvenim Grcima.
Prema legendi vrag naziva Guayota je oteo Mageca, boga svjetlosti i sunca, i zatvorio u utrobu vulkana zbog čega je tama počela vladati svijetom. Guanches narod je zamolio svog vrhovnog boga Achamana za pomoć. On se borio protiv vraga, oslobodio Mageca iz planine, a samog vraga zatočio u krater u kojem on do dan danas obitava.
Kada su se događale erupcije, domorodački narod bi išao na Teide i nosio sa sobom zapaljene baklje kako bi zastrašio Guayota. Vrag je u njihovom vjerovanju prikazan kao crni pas koji je imao svoje demone.
Guanches narod nije jedini koji vjeruje kako u vulkanu žive moćna bića. U havajskoj mitologiji boginja Pele živi u vulkanu Kīlauea koja je kriva za erupcije. Drevni Grci i Rimljani su pak vjerovali da je Etna dimnjak boga vatre Hephaestusa.
Uspon na El Teide iliti kako sam se osjećala poput Froda u prostranstvu Mordora
U trenutku kada smo odlučili provesti zimski godišnji odmor za Tenerifima, odmah sam znala da ćemo kao strastveni planinari pokušati ostvariti uspon na najviši vrh Tenerifa.
Iskreno, u tom trenutku nisam znala da se El Teide ujedno ubraja i u najviši vrh ne samo Kanarskog otočja nego cijele Španjolske. Jedino što sam znala je da će uspon biti zahtjevan jer se krater nalazi na 3.718 metara nadmorske visine. Surova i gola priroda u kombinaciji s velikom visinskom razliku značila je samo jedno – zahtjevan i naporan planinarski uspon. Uvijek je dobro povremeno prelaziti preko vlastitih granica! Rezervirali smo svoju dozvolu za pristup samom krateru (o tome kako i zašto kasnije u tekstu) i nakon pomnog proučavanja odabrali stazu.
Donijeli smo odluku da si uspon nećemo olakšati – odabrali smo najizazovniji, ali i najraznolikiji i najpopularniji uspon na El Teide preko staze Montana Blanca.
Tek nakon što sam sjela pisati ovaj tekst i pomnije počela istraživati neke zanimljivosti vezane za Teide, shvatila sam da smo se zapravo ne samo popeli na najviši vrh Španjolske nego i na najviši vulkan u cijelom Atlantskom oceanu. Neke stvari je bolje doznati tek kasnije.
Večer uoči uspona proživljavala sam pravi miks emocija. U isto vrijeme sam bila uzbuđenja i nisam mogla dočekati jutro. S druge strane me počeo polagano loviti strah. Po stoti put sam provjeravala opremu, vremensku prognozu, stazu, proučavala videe na YouTubeu koje znam napamet… Osjetila sam strahopoštovanje prema planini Teide. Prirodu uvijek treba cijeniti, a sebe podcijeniti. Jedino tako ćemo biti oprezni cijelim putem i umanjiti mogućnost nesreće.
Digli smo se prije zore kako bi krenuli što ranije iz Santa Cruza automobilom do početne točke izleta na parkingu Montana Blanca unutar Nacionalnog parka Teide.
Dok sam vezala gojzerice kroz glavu su mi prolazili prizori Teida koje sam dane prije vidjela – velebni vrh koji je čak iz aviona izgledao moćno i zastrašajuće, a obrisi Teida su nas pratili gdje god bi se uputili na Tenerifima – ovaj vulkan dominira otokom.
Teide u zoru – najljepši izlazak sunca kojeg smo vidjeli
Prema nacionalnom parku smo se vozili prije svitanja jer je plan bio da s usponom krenemo dovoljno rano kako bi imali vremena da se prilagodimo na visinsku razliku i da, naravno, uživamo u svim prizorima bez žurbe. Karte za žičaru smo kupili unaprijed i plan je bio uhvatiti onu posljednju za taj dan jer smo dozvolu za krater dobili za vremenski period od 15 -16 h.
U jednom trenutku je svanula zora, mi smo izašli iz šume i pogled se otvorio na Teide. Vulkan je bio toliko obasjan suncem da je izgledao kao da gori, a njegova toplina isijava i mijenja boju neba. Tako moćan, besprijekoran i prelijep prizor je bio dovoljan da me iz stvarnosti prebaci u svijet fantasyja gdje su avanture stvarne, a ja glavni lik koji će kročiti tamo gdje još nitko nije kročio.
Službenim ulaskom u Nacionalni park Teide iza sebe ostavljaš stvarni svijet i sve brige, ulaziš u vlastitu avanturu života koju nikad nećeš zaboraviti.
I onda smo počeli hodati. Čim s parkinga zakoračiš na planinarsku stazu sva civilizacija se čini tako dalekom. Ispred tebe se prostire žuto prostranstvo koje se čini poput pustinje, a pogledi na male kratere se čine posve nerealni. Pogled na sami vrh te prati cijelim putem, a s ove staze ćeš doživjeti koliko je vulkansko podneblje raznoliko. S jedne strane tu je pijesak, s druge krateri, s treće rijeke osušene lave, a s četvrte gromade kamenja koji se nazivaju “Jaja Teida”.
U pitanju je izbačena lava koja se kotrlja niz strme padine, putem na sebe lijepi još neosušenu lavu da bi u konačnici dobila oblik jajeta. Cijelim putem možeš vidjeti jaja u raznim dimenzijama. Probaj u zrak dići i žućkasto kamenje – ono je toliko šuplje zbog čega je ujedno i lagano. Doslovno ga možeš bacati i hvatati kao da je lopta.
Nakon ugodnog prvog dijela staze uslijedio je strmi uspon kroz vulkanski kamenjar sve podno žičare. Tu uživancija prestaje i počinje muka po usponu. Naime, u svega pet kilometara ostvaruje se 1.500 metara visinske razlike, a prosječan nagib iznosi 60%. Tu sam se pretvorila u Froda.
Svi ljubitelji Gospodara prstenova će me posve razumjeti. Na avanturu sam krenula uzbuđena i sretna, željna izazova i spremna na sve. A onda sam stigla u svijet Mordora. Koraci su postali teški, zraka je ponestajalo, disali smo na škrge, a kraj kao da se nije nadzirao.
Priroda oko nas je samo pojačavala taj dojam. Vulkanske stijene i kamenje su kao preslika Mordora, a suhi zrak i pijesak koji leti na sve strane punio je naše nosnice i grla.
Uspon je izgledao tako da smo svako malo morali stati kako bi došli do zraka. No, nismo jedini. Svako malo bismo pozdravljali iste ljude jer je dinamika uspona bila sljedeća – ekipa prođe tebe, pa stane, pa ti prođeš njih, pa oni tebe i tako sve do vrha.
Kada smo ugledali žičaru, nada se ponovno vratila. Tu smo, stigli smo do civilizacije. Nažalost, od nas četvero, samo nas dvoje je ostvarilo uspon do samog kratera El Teide. Javila se visinska bolest u obliku jake glavobolje i izuzetno ubrzanog rada srca.
Dok sam dolazila k sebi i čekala 15 sati za kada smo imali rezervirani uspon, pomislila sam “Jesam li spremna za odlazak gore?”. Staza je djelovala nemoguće, toliko strmo da mi se činilo da se moraš penjati s rukama. Pogledala sam u dečka, koji je odlučio odustati od uspona, a on je samo rekao “Možeš ti to! Do sada si se dobro držala.”. Pojela sam energetsku pločicu, višak stvari izvadila iz ruksaka i pomalo drhtavih ruku, dala svoju dozvolu ženi na ulazu na stazu 10.
Ona nam se nasmiješila i poručila da hodamo sporo i oprezno te da se na samom krateru zbog isparavanja plinova ne zadržavamo dugo. Riječi koje baš ulijevaju sigurnost.
I onda sam zakoračila. Krenuli smo posve lagano jer sam i ja počela polagano osjećati glavobolju, no poznavajući svoje tijelo, znala sam da to mogu – samo se trebam usredotočiti i izbaciti negativne misli iz glave, a strah preusmjeriti u gojzerice i svakim novim korakom ga razbiti.
U tom trenutku više nisam bila Frodo, postala sam Sam koji će učiniti sve kako bi došao do cilja. Proći će vlastite granice, pobijediti unutarnje strahove i preuzeti sudbinu na svoja pleća.
Dok sam razmišljala kako sam stvarno mogla ponijeti neki prsten sa sobom, osjetila sam užasan smrad od kojeg sam mislila da ću se ugušiti. Stigli smo do kratera.
Pogled se otvorio na sve strane, a tako i vrtlog mojih emocija. Ponos, sreća, uzbuđenje, strahopoštovanje, nelagoda, strah, pa tako u krug. Morala sam sjesti na trenutak kako bih se smirila i ponovno centrirala, fokusirala na trenutak.
“Bravo ja! Ostvarila sam uspon na svoj najviši vrh do sada. Stojim na 3.718 metara. Stigla sam do kraja. U komadu…”
Teško je opisati trenutak kada postaneš posve svjestan tih emocija.
I dok sam se u jednom trenutku malo nagnula nad kraterom, on je ispustio svoj nesnosni “prdež” koji me vratio u stvarnost. Vrijeme je za povratak kako bi stigli do žičare jer energije za povratak pješke nitko od nas nije imao.
Staza Montana Blanca – La Rambleta – El Teide
Ako si u potrazi za avanturom koju ćeš pamtiti cijeli svoj život, vrijeme je da se uputiš na uspon na El Teide, a to možeš učinit slijedeći naše stope.
Staza El Teide via Montana Blanca ubraja se u najpopularniji, najljepši, ali i najteži uspon. No, prizori koje ćeš putem vidjeti, vrijede svakog graška znoja i plitkog uzdaha.
Početna točka staze je kod malog parkinga Montana Blanca koji se nalazi na 2.350 metara nadmorske visine. Potrebno je doći što ranije, što zbog uspona, što zbog slobodnog parking mjesta. Mi smo čak i rano ujutro morali produžiti do idućeg parkinga i dio hodati uz cestu kako bi se vratili do početne točke.
Staza je cijelim putem dobro utabana i bez obzira na manjak markacija ne možeš se izgubiti. Unutar Nacionalnog parka je zabranjeno skretanje sa staza, što zbog zaštite prirode, što zbog sigurnosnih razloga. Tog pravila se strogo pridržavaj.
Isprva staza ide ravno da bi u jednom trenutku skrenula lijevo i tada počinje blagi uspon. Prolazimo pored prvih jaja Teida, a sami vrh nas cijelim putem prati. Uskoro stižemo do raskrižja staza. Mi smo odlučili skrenuti s glavne staze lijevo i uputiti se do vidikovca Montana Blanca odakle se pruža divan pogled na sami vrh. Tu smo napravili pauzu, pojeli drugi doručak, popili nešto za energiju kako bi bili spremni za najteži dio na stazi.
Preporučujem da i sam to učiniš jer je vidikovac udaljen svega par minuta, pruža bijeg od ljudi i odlična je lokacija da posložiš misli i pripremiš se na mukotrpan uspon.
Vraćamo se istim putem natrag do gore spomenutog križanja staza gdje službeno starta uspon. Do tada smo prošli pola staze, oko 5 kilometara. Ovu stazu ujedno mogu proći ljudi bez kondicije i puno planinarskog iskustva. Jednostavno se istom stazom vrati natrag do parkinga Montana Blanca.
Ovaj uspon se zapravo dijeli na tri dijela – prvi do Refuge Altavista koji se nalazi na 3.270 metara nadmorske visine, drugo od skloništa do žičare, odnosno La Ramblete gdje vegetacija prestaje, i treći dio od La Ramblete do Pico del Teide za koji je potrebna gore spomenuta dozvola.
Moj vodeći savjet za ovaj dio staze je – nemoj se žuriti! Korak po korak, polagano, radi pauze, konzumiraj namirnice za energiju i pij dovoljno vode. Uspon se ne smije požuriti kako bi se što bezbolnije prilagodio na visinu.
Osobno mi je prvi dio uspona bio lagan (koliko god je to moguće) i zapravo smo se tjerali da usporimo. Imali smo vremena te smo radili pauze, ne zato što su nam bile potrebne, nego kako bi uživali u pogledima.
Popularno mjesto za pauze je i samo sklonište. Mi smo tu napravili krucijalnu grešku jer smo se ohladili (toliko je pogled bio divan da smo zaboravili na vrijeme) te nam je druga dionica teško pala.
Ja sam iskreno mislila da ću na drugoj dionici umrijeti. Noge su postale žele, pijesak se zavukao u grlo, kisika je počelo ponestajati, a energija je dosegla dno. No, gurali smo. Nikad neću zaboraviti trenutak kada sam ugledala žičaru, takozvanu La Rambletu – čista sreća.
Zadnja dionica je staza broj 10 za čiji pristup moraš pokazati dozvolu. Uspon u jednom smjeru traje 40 minuta, no nama je sve skupa trebalo manje od sat vremena s pauzom za fotkanje na samom krateru.
Što se tiče samih brojki i statistika staze – opisana staza je duga malo više od 12 kilometara, a za nju nam je uz sve pauze bilo potrebno 6.15 sati. Prvi dio staze prolazi pola kilometraže, dok drugi u nešto više od pet kilometara prolazi visinsku razliku od skoro 1.500 metara.
Za povratak se odluči poput nas iskoristiti žičaru čije podnožje je oko 40-minuta udaljeno od parkinga Montana Blanca. Ako si pak spreman, uvijek se možeš istim putem vratiti do početne točke. Osobno bih to preporučila uz spavanje u skloništu. Druga opcija je spuštanje preko drugog kratera Pico Viejo, no računaj da se tada spuštaš još dalje od žičare, što znači i početne točke uspona.
Sve što trebaš znati o usponu na El Teide
Nacionalni park Teide ne naplaćuje ulaznice i pristup je slobodan za svakog posjetitelja.
Za uspon na sami krater, odnosno, Pico Del Teide, potrebno je dobiti dozvolu koju možeš rezervirati online na sljedećem linku.
Dozvola se ne naplaćuje, no kako je dnevno zbog zaštite prirode dopušteno tek 200 posjetitelja, potrebno je osigurati svoje mjesto. Potrebno je odabrati datum i vrijeme kada planiraš ostvariti uspon. Ako planiraš ići našim stopama, najbolje vrijeme je od 15 do 16 sata, stigneš uhvatiti žičaru, a uspon ne moraš požurivati. Zadnja žičara prema dolje vozi u 16.40 h.
Dozvolu rezerviraj što ranije. Mi smo to učinili oko dva mjeseca prije samog uspona.
Nemoj računati na to da će te pustiti na vrh bez dozvole, koliko god sladak pogled ili tužnu priču imao.
Jedini način da odeš na vrh bez dozvole je ako to učiniš uz spavanje u gore spomenutom skloništu u sklopu čije cijene dobiješ i mogućnost uspona koji se mora odvijati do devet ujutro. Nakon toga je potrebna dozvola.
Cijena žičare iznosi 37 eura u oba smjera i 21 euro po smjeru. Svoje karte kupi online kako bi izbjegao gužvu i osigurao svoje mjesto. To možeš učiniti ovdje.
Jedan od problema kod organizacije samostalnog uspona na Teide je prometna povezanost. Naime, ako nemaš automobil, ovisiš o javnom prijevozu koji ima vozni red koji onemogućava ovaj uspon, ukoliko ne planiraš spavati. Busevi startaju iz Puerto de la Cruza (broj busa 348, polazak u 9.30 h, povratak u 16 h, vožnja traje 1.40 h) i Costa Adeje (broj busa 342, polazak u 9.15 h, povratak u 15.15 h, vožnja traje 2.15 h), povratna karta iznosi 11 eura.
Brojne agencije, pa tako i službeni Nacionalni park Teide, nude organizirane uspone raznog tipa unutar kojeg je organiziran i prijevoz. Naravno, za konkretniju turu cijene idu i preko 100 eura po osobi.
Na ovoj stazi ne postoje ugostiteljski objekti, samo se na žičari nalaze dva automata za hranu i napitke koji primaju isključivo kovanice.
Ako planiraš spavati (što je sigurno poseban doživljaj), jedina mogućnost spavanje je u Refuge Altavista u kojem mogu prespavati 54 osobe. Potrebno je online rezervirati svoje mjesto dovoljno rano, a moguće je prespavati samo jednu noć. Nije potrebno nositi vreće za spavanje, no hranu i vodu da. Trenutno je sklonište zatvoreno zbog pandemije koronavirusa.
Uspon na Teide je avantura života. I to ne samo zbog činjenice što je to najviši vrh Španjolske nego što se penješ na vulkan. I to usnuli vulkan. Priroda je uistinu kao s drugog planeta zbog čega imaš osjećaj da si glavni lik u filmu. Ah, i dan danas mi je krivo što nisam ponijela prsten 🙂
Korisne informacije za stazu Pico del Teide via Montana Blanca:
- Početak staze: parking Montana Blanca
- Parking: mali parking Montana Blanca, veći nešto niže (ako dolazite iz smjera Santa Cruza ili La Orotove)
- Naplaćuje li se ulaz?: Ne, ulaz u Nacionalni park Teide se ne naplaćuje, no za pristup samom vrhu potrebno je dobiti dozvolu
- Dužina i trajanje staze: Staza je duga 9,4 km do žičare, odnosno 12,4 km do vrha Pico Del Teide. Do samog vrha je potrebno oko 6.15 sati uz uračunate kraće pauze i fotografiranje. Imaj na umu da je prvi dio staze lagane, no posljednjih pet kilometara se pređe skoro 1.500 metara nadmorske visine, točnije visinska razlika je 1.350 metara. Staza spada pod K2 (umjereno zahtjevno, 5-7 sati hodanja), T2 (umjereno zahtjevno, hodanje i povremena upotreba ruku) i VR5 (vrlo zahtjevno, više od 1.000 metara visinske razlike). Cijelu rutu možeš pogledati ovdje (dečkog trag do žicare) i ovdje (moj trag do vrha).
- Za koga je prikladna staza: Staza je prikladna za iskusne planinare u izvrsnoj kondiciji.
- Postoji li mjesto za hranu i piće?: Kod žičare postoje dva automata s hranom i pićem koji prihvaćaju samo kovanice
- Savjet za kraj: Zbog izrazito visoke nadmorske visine, usponu pristupi sporo i staloženo kako bi se tijelo priviklo. Računaj na manjak kisika te prilagodi svoje disanje. Također provjeri vremensku prognozu jer na Teidama može biti i snijega.
Otkrij još zanimljivih priča s Tenerifa:
