Postoje oni profili na društvenim mrežama koji inspiriraju. Zbog njih ćeš se otisnuti u nove avanture i upoznati neke krajeve za koje do tada nisi ni znao. Upravo to za mene je Instagram profil Sonder Couple iza kojeg stoje Džejlana i Amel Selimović, bračni par iz Zenice čije planinarske avanture na najljepši mogući način promoviraju sve ljepote Bosne i Hercegovine. Upravo zbog njihovih objava smo se po prvi put otisnuli u BiH na planinarenje, a to sigurno nije bio i posljednji. Ovaj simpatičan par sebe opisuje kao “osvajače beskorisnog, putnike u zaboravljene predjele Bosne i Hercegovine” koji će se rado odazvati na tvoj poziv u avanture. “S putovanja donosimo priče, slike i lijepa sjećanja kao dijelimo svima koji nas trpe na Instagramu i Facebooku. Najdraže nam je koračati stazama koje su skrivene od onih što su karte crtale i pisati o ljudima i planinama na brdovitom Balkanu”. Dragi planinari, doznajte kako i zašto i planinare Džejlana i Amel…
Planinarenje za mene predstavlja…
Džejlana: Ne bih da zvučim previše „filozofski“, ali zaista planina za mene predstavlja način kako svakodnevno živjeti. U planinama se učim strpljenju i upornosti, a kada sam u nižim nadmorskim visinama, to maksimalno pokušavam primijeniti u svakodnevici.
Amel: Prvenstveno upoznavanje sebe pa onda ostvarivanje osobnih i planinarskih ciljeva koji mi pomažu u poslovnom i privatnom putu kreirajući sebe u što boljem izdanju.
U planine sam se zaljubila/zaljubio…
Džejlana: S ove točke gledišta, mogu reći od kako sam svjesna sebe, zaljubljena sam u planine i prirodu. S tim da u toj ljubavi prema planinama imam priliku uživati posljednjih 4-5 godina, otkako sam upoznala i sada već mog supruga. Apsolutna ljubav!
Amel: Nekad početkom 2011. godine prvi put sam planinario. Posjeta planinarskom društvu PSD Poštar iz Zenice i njihovom planinarskom domu bila je avantura koja mi je pružila potpuno drugi pogled na planinu i prirodu. Od tog dana počeli su se nizati izleti, avanture i posjete mnogim planinama širom BiH i dalje.
Moj prvi izlet/uspon bio je:
Džejlana: Na Hajdučka vrata, planinarska staza: Diva Grabovica-Žlijeb-Hajdučka vrata, planina Čvrsnica. Godina 2018., prvi put ikada u gojzericama broj manjima, tura cca 20 km i 1.800 m visinske razlike. Nakon ove ture čovjek može reći ili isključivo da ili ne planini. Moj odgovor je bio veliko daaa. 😊
Amel: Posjeta planinarskom društvu PSD Poštar i njihovom planinarskom domu Jedinci koji se nalazi iznad sela Sopotnica, na maloj planini koja se zove Hum. Postao sam odmah i član planinarskog društva preko kojeg smo kreirali druga planinarska druženja i posjetili mnoge druge planine u BiH.
Večer prije izleta uvijek…
Džejlana: Detaljno se pripremam za turu, što više istražujem o istoj i to s različitih aspekata (planinarska iskustva, prirodno-geografske karakteristike, neke specifičnosti, npr. endemske vrste i slično), potom istražujem o samoj stazi, eventualnim poteškoćama. Svakako, bacim pogled i o samom putu do staze. Volim znati kuda idem i što je to sve što mogu vidjeti i biti “svjesna“ kraj kakve vrijednosti imam priliku biti. Tu je, naravno, obavezno gledanje slika koje drugi planinari objavljuju putem društvenih mreža.
Amel: Pratim Džejlanu i trudim se da ništa ne zaboravim jer znam da će me zezati tijekom planinarenja ako što zaboravim. 😀
Za izlet se spremam štreberski ili kampanjski?
Džejlana: Apsolutno štreberski, i na najkraći izlet pripremam spisak potrebnih stvari koji detaljno prelazim.
Amel: Uvijek pomislim kako mi je pakiranje rutina pa se nešto previše unaprijed ni ne spremam, nego tek pred sam izlet. U spremanju je Džejlana puno bolja i vještija od mene pa pokušavam se popraviti. :D.
Moj trik/tajna za pakiranje ruksaka je…
Džejlana: Na dnu ruksaka uvijek priprema za „ne daj Bože situacije“, odjeća i nešto za prizalogajiti. Ostatak ruksaka je standard, od dna ide odjeća, prema vrhu hrana i voda, a na samom vrhu dodatna planinarska oprema ako je potrebna na određenim turama. Amel je zadužen za prvu pomoć, koja se nalazi odmah pri ruci u njegovom ruksaku.
Amel: Pa, osnova mi je da stvari koje su mi backup (za svaki slučaj) stavim na dno ruksaka i onda ostalo sve što će mi trebati. Previše imam iskustva zbog dugogodišnjeg planinarenja pa ponesem puno opreme koja je tu za svaki slučaj, ali najvećim dijelom mi ni ne treba. Opet, iz godine u godinu nikad ništa nisam izbacio nego pokušavam samo vremenom kupiti sve isto što nosim, ali s manjom kilažom. Sve mi to treba 😀 i ako nešto ne ponesem, nije mi to to 😀 .
Ujutro proklinjem onog tko me nagovorio na izlet ili se budim prije samog alarma?
Džejlana: Uvijek prije alarma ako je to neka posebno draga tura, a ako ne, definitivno na prvi zvuk alarma.
Amel: Isti sam i kao Džejlana. Kad je planina i avantura u pitanju, nikad mi nije mrsko ustati. Ma ne moram ni spavati. 😀 .
Kad stignem na vrh uvijek…
Džejlana: Ukradem nekoliko minuta za sebe, uživam u pogledu i beskrajno sam zahvalna što i ja imam priliku biti tu. Potom slijedi presvlačenje, kratkih predah uz čaj i sendvič i, naravno, obavezno slikanje. Svakako, ako je vedro, gledamo gdje sve nismo bili i već tu planiramo kako treba ići tamo na neki vrh koji vidimo na horizontu ili tu odmah preko puta.
Amel: Sjednem i jedem, trudim se da sve ne pojedem, hahaha. Naravno, uživam maksimalno i u trenutku zajedno s Džejlanom, gledamo gdje nismo bili i gdje želimo ići.
Najdraži vrh
Džejlana: Zelena Glava, Prenj i sve što sam do sada vidjela na Prenju.
Amel: Treskavica definitivno sa svim svojim vrhovima. Mala Ćaba je number one i to ne samo zbog samog vrha nego zbog čitave planine koja je prekrasna i slojevita. Nudi nam različite planinarske staze (šumski dio, niži vegetacijski slojevi, šarolikost u svako godišnje doba, bogatstvo izvora i, da ne zaboravim, vrhove koji su jedinstveni i zahtjevni za posjetiti, ali pružaju predivne poglede).
Najteži uspon
Džejlana: Najteži uspon je ujedno i moj prvi uspon. Vratila sam se s ozljedama koje sam liječila gotovo godinu, ali od tada je sve počelo.
Amel: Memorijalni uspon na Lupoglav u veljači, planina Prenj.
Novi vrh/izlet biram tako da…
Džejlana: Nemam neku metodu po kojoj biram gdje ići. Uglavnom ili vidimo nešto na netu što nam se učini super idejom, ili idemo po preporuci prijatelja planinara. Najvažnije je da se ide, jer na kraju zaista svako mjesto, vrh, tura, nudi nešto što karakterizira upravo samo njega, nije kliše.
Amel: Biram po tome jesam li bio ili ne te možemo to Džejlana i ja sami ili je pak bolje da idemo s grupom. Najbolja nam je avantura kada idemo sami.
Planinarenje u malom broju ili većeg društvu?
Džejlana: Definitivno u malom broju ljudi. Tako mogu apsolutno uživati u prirodi, danu, istraživati i povezati se s okruženjem. Mada, s vremena na vrijeme, ne bježim ni od većeg društva. To ipak pruža neku sasvim drugu energiju.
Amel: Zavisi od raspoloženja. Volim i grupno planinarenje, upoznavanje novih planinara. Pogotovo uživam i u pričama o planinama i doživljajima s planine, bilo to moje priče ili nekoga koga sam tek upoznao. Godi mi i jedno i drugo.
Najdraži suplaninar mi je…
Džejlana: Uvijek i zauvijek moj šećer, Amel.
Amel: Džejlana, af skroz.
Uspomena (dobra, a može i loša) koju nikad, ali stvarno nikad neću zaboraviti je…
Džejlana: Na moju sreću još uvijek nemam neku uspomenu za koju mogu reći da je bila loša. Postoje one koje su zahtijevale mnogo više opreza i borbu za svaki sljedeći korak, kao što je nedavno upadanje u smetove na Vlašiću, ali na kraju je sve dobro završilo. Svaki odlazak na neku novu turu, novi vrh ili povratak na neki ranije je jednostavno dobra uspomena, tu izuzetka nema. U tom kontekstu mogu jedino izdvojiti draže, kao što su spavanje na Trnovačkom ili Orlovačkom jezeru nakon uspona na najviši vrh Bosne i Hercegovine, Maglića, odnosno najviši vrh Zelengore.
Amel: Prvo planinarenje s Džejlanom. Suze, znoj, sreća kada smo stigli nazad na polaznu točku. Džejlana je promijenila minimalno 10 raspoloženja do Hajdučkih vrata, a 100 u povratku. Sve u svemu, 110 nijansi Džejlane i ja s osmijehom 😀 .
Na vrhu tako dobro sjedne:
Džejlana: Sendvič, unaprijed dobro pripremljen kući ili neka voćka, a po povratku, dobra bosanska kahva uz slatko.
Amel: Sve što je Džejlana ponijela!
Najdraži planinarski obrok
Džejlana: Je onaj nakon planinarenja, dobra pita, burek ili krompiruša s jogurtom. 😛
Amel: Salata od povrća na vrhu i juha koju smo napravili u kuhalu.
Od hrane u ruksaku uvijek imam…
Džejlana: Voće, riba i slatko. PS: u ruksaku je obavezan prostor za džezvu, jer kahva je sve nakon povratka s nekog vrha, u dolini i miru. Ćejf!
Amel: Jabuke definitivno. Nisu mi teške, a uvijek mi pruže energiju tijekom uspona. Na vrhu se uvijek prejedem pa u povratku samo vodu pijem i kukam što sam jeo previše 😀 .
Najdraže godišnje doba za planinarenje:
Džejlana: Najveća ljepota bosanskohercegovačkih planina je ta što se zapravo u svakom godišnjem dobu javljaju u novom obliku i pružaju ti sasvim neko novo iskustvo. Međutim, ako moram birati najdraže doba, onda je to definitivno ljeto (zbog dužine dana) i onaj period između ljeta i jeseni.
Amel: Jesen i proljeće.
Destinacija koja me neočekivano ugodno iznenadila je…
Džejlana: S obzirom na to da dolazimo iz Zenice, na području koje i nema vrhova, tj. planina koje su posjećene kao one u Istočnoj Bosni (Maglić, Zelengora, Volujak..) ili Hercegovini (Prenj, Čvrsnica, Vran, Čabulja…), definitivno me neočekivano ugodno iznenadila tura Sebuje-Pepelari-Tvrtkovac. Kada bi nekog morala upoznati a ovim krajem BiH, odvela bih ga na Tvrtkovac.
Amel: Planina Kamešnica s vrhom Konj me ostavila bez daha. Nestrpljivo čekam da se vratim na Kamešnicu.
Destinacija koja me potpuno razočarala je…
Džejlana: Zaista nije kliše, ali niti za jednu destinaciju ne mogu reći da me razočarala. Priroda me ne može razočarati, imaju samo neki predjeli manje draži.
Amel: Veliki sam zaljubljenik prirode tako da mi se svaki izlet sviđa, ma gdje išao. Ne postoji loša destinacija.
Mjesto gdje je ostao dio svog planinarskog srca je…
Džejlana: Dolina Tisovice, Prenj. Ukoliko odlučim napustiti „civilizaciju“, pronaći ćete me tu.
Amel: Dolina Tisovice također. Čarobno, jedinstveno, prelijepo.
Svi znamo da nisu svi usponi savršeni. Moja šokantna/jeziva/opasna anegdota je sljedeća…
Džejlana: Kada sam počela planinariti, kraj sebe sam imala već iskusnog planinara što je rezultiralo da u ovih nekoliko godina mog planinarenja, nemam takvih iskustava.
Amel: Ih, ima ih više, ali mi je jedna definitivno urezana u kosti. Alpinistički kamp na Veležu gdje smo penjali alpinistički smjer visok 350 metara, a ja nisam imao sa sobom jaknu ili nešto da obučem na majicu kratkih rukava. Uspon je trajao 12 h, a ja sam se od tih 12 sati smrzavao točno 9 h i to nikad neću zaboraviti.
Top tri destinacije koje svaki planinar treba pohoditi
Džejlana: Maglić, Prenj i Zelengora. Kojom god stazom ove tri planine krenete, nećete imati prostora za razočarenje.
Amel: Kamešnica, Prenj i Treskavica.
Zaklopi oči i sjeti se izleta na kojem si bila/bio najviše sretan. To je…
Džejlana: Ljeto 2021., nas dvoje, na Prenju s prenoćištem na kući Jezerce.
Amel: Upravo izlet koji je Džejlana navela. Vikend za pamćenje. Spavanje u kući na Jezercetu i uspon na Zelenu Glavu i Otiš je nešto što se ne zaboravlja.
Najdraži planinarski dom/sklonište
Džejlana: Definitivno, zbog izuzetne uređenosti i čistoće planinarski dom Treskavica na Visočici, ili je to možda zato što je upravo to bio prvi dom koji sam posjetila.
Amel: Dom na Čvrsnici od Planinarskog društva PD Vilinac. Ja ga zovem bajadera jer liči na bajaderu. Jutarnja kafa ispred doba je nešto što morate doživjeti.
Od divljih životinja tijekom svojih pohoda naletjela/naletio sam na…
Džejlana: Samo na lisicu, na planini Bjelašnica, iako je prilično djelovala „pitomo“ i nedavno, na putu ka Liscu (najviši vrh ZE-DO kantona) prvi put sam vidjela šape mede.
Amel: Stvarno planinarim dugo i nikad nisam vidio vuka, vepra ili medu. Par puta sam iznenadio jelena, košutu, vjevericu i to je to. Bježe od mene kao da sam medo, ali valjda to treba tako 😀 .
Najvažnije stvari koju me planinarenje naučilo je…
Džejlana: Strpljenje, upornost i skromnost. A kada sve to počneš primjenjivati u svakodnevnom životu, onda shvatiš zbog čega trebaš stalno biti zahvalan što si otkrio planine i odlazak u njih i da zaista za sreću ne treba mnogo.
Amel: Da volim zemlju u kojoj živim i da mi je svrha života da pokušam upoznati što više ljudi na planinama Bosne i Hercegovine, kao i na drugim mjestima. Ujedno je i to razlog zbog kojeg smo pokrenuli blog Sonder Couple gdje pišemo naše avanture i doživljaje pa se nadamo da će nekome biti naše priče zanimljive i da će ga uputiti u planine i ovaj način života koji ne samo da je lijep i avanturistički, nego i jako zdrav.
Otkrij još zanimljivh planinara u Planinarskom spomenaru:
