On je fizičar, CRM data science expert (naravno), fotograf i ogroman ljubitelj čokolade koji u slobodno vrijeme izrađuje torte koje oduzimaju dah. A uz sve to, još je i strastveni ljubitelj putovanja i jedan od pravih kraljeva CouchSurfinga koji je nerijetko autostopom dolazio do željenih destinacija. Jedan od onih ljudi koji u pet popodne shvati da ima par dana slobodno i u to isto popodne kupi tri avionske karte za tri različite lokacije. U tri dana. Dame i gospodo, on je Marko Šolić i nama je otkrio kako, zašto i gdje putuje. Jeste li spremni?

Putovanja su za mene…

Luksuz bez kojeg bi se i moglo, ali kad ga već imaš treba ga iskoristiti što je više moguće. Pritom „luksuz“ ne znači nužno i „skupo“.

marko_solic

Prvo putovanje ikad vs. najdraže putovanje

Ako se dobro sjećam s roditeljima sam išao u Bovec kad sam imao tri godine, ali ne sjećam se baš detalja. 😀 Ili možda s izviđačima na logor u Gorski kotar sa šest godina?

Za putovanje se spremam štreberski ili kampanjski?

U zadnje vrijeme rijetko znam jako unaprijed gdje putujem pa se spremam u zadnji čas, ali to u zadnji čas redovito postane štreberski. Volim se izgubiti u novom gradu, ali volim i istražiti barem osnovne najvažnije stvari na Tripadvisoru. Traženje jeftinog prijevoza i slično je tek posebna vrsta štrebanja.

Novo putovanje biram tako da…

…nađem neko slobodno vrijeme i odlučim da negdje moram ići. Otkad imamo Ryanair u Zagrebu to se svodi na opciju pretrage „anywhere“ za datume koji mi odgovaraju, pa možda kombiniranje s konekcijama za dalje. Ako mi se ništa ne sviđa eventualno odem na Skyscanner ili odem vidjeti gdje leti Wizz iz Budimpešte tih dana.

Solo vs. putovanje u društvu?

Potpuno različiti načini putovanja, i jedno i drugo mi je super. Solo putovanje dopušta neki svoj ritam bez kompromisa oko bilo čega i to obožavam, ali baš da bi solo išao npr. u Berghain… Neke stvari su ipak za društvo.

Moj najdraži suputnik je…

Budući da sam mamu za šezdeseti rođendan vodio u Škotsku moram ovdje staviti nju kao odgovor. 😀 Zapravo kad malo razmislim, uskoro će joj i šezdesetpeti… Hm… Možda je vrijeme da počnem tražiti nešto.

Aktivan vs. pasivan odmor?

Pokušao sam s pasivnim odmorima – ne ide, nije moj stil. Pasivni odmori na kraju opet postanu aktivni. Volim vidjeti što više toga u toliko vremena koliko imam, a na zadnjem putovanju sam u tri dana propješačio oko sedamdeset kilometara.

Smještaj biram prema…

Tisuću kriterija. Dobra strana iseljavanja Hrvata je što svuda po Europi imam nekog kod koga se može prespavati. Ako nemam onda je tu Couchsurfing, hosteli (ali s privatnim sobama), Airbnb i slično. Kad je za prošlo putovanje bilo last minute samo sam otišao na Booking i našao hotele s najvećim popustima.

Turistička agencija vs. vlastiti aranžman

Za sva privatna putovanja samo vlastiti aranžman. Znam neke super ljude iz nekih super agencija, ali u moj stil putovanja se to jednostavno ne uklapa.

Uspomena (dobra, a može i loša) koju nikad, ali stvarno nikad neću zaboraviti je…

Joj, gdje početi? 😀 Pada mi na pamet jedna istovremeno i dobra i loša… Bio sam u Kairu s frendicom i njenim dečkom Egipćaninom, išli smo jedan dan na izlet iz Aleksandrije, nedugo nakon revolucije pa je stanje još uvijek bilo blago rečeno nesigurno. Jedini normalan način putovanja bio je vlakom prve klase jer je to nešto kao stari HŽ vagoni, a sve ostalo ne želiš ni vidjeti. Preživjeli Kairo, vraćamo se nazad, karte za vlak rasprodane. Egipćanin već šizi jer je grad jako nesiguran, a alternativa nekim kombijima cestom znači 50:50 šansu za prometnu nesreću ili nešto drugo na putu. Na kraju se skupilo dvadesetak ljudi i s ukupnih dvjestotinjak kuna (naravno u egipatskim funtama) smo potplatili ne znam koliko ljudi da dodaju još jedan vagon prve klase na vlak. Ludo iskustvo, ali nevjerojatno u kakvom su stanju živjeli svi ljudi koji tamo rade kad se nešto takvo napravi za toliko novca.

Luksuzni smještaj vs. “onaj da što manje platim” smještaj?

U pravilu mi je niža cijena jedini kriterij, nije mi problem spavati gdje god i kako god. Ali u zadnje vrijeme se sve češće volim i počastiti. Pred koju godinu mi je bilo normalno doći u Budimpeštu Flixbusom navečer pa do jutarnjeg leta spavati na klupi na aerodromu pokraj tko zna koga iz tko zna koje države. S druge strane sam se nedavno pitao kako sam samo mogao čekati avione na normalnoj aerodromskoj klupi, umjesto u fotelji u loungeu. Ne znam dolazi li snobizam automatski s godinama, ali mi se sviđa. 😀

Na putu sam ranoranioc/uspavani ljepotan…

Uvijek ranoranioc. Imaš ograničeno vrijeme na putovanju, što više spavaš to više propuštaš.

Mobitel je na putovanju za mene…

Nešto što je potpuno promijenilo stil putovanja, pogotovo u kombinaciji s internetom u stranim državama. Nekad sam imao printane Google Maps karte ili one knjižica-karte gradova, ne znam ni sjeća li ih se itko? Danas u svakom trenutku možeš vidjeti gdje si, kako najbliže do mjesta gdje ideš, koji brojevi kojeg tipa javnog prijevoza voze do tamo, naručiti Uber, prebaciti novac na Revolut i svugdje plaćati satom, kupiti ulaznice online i sve ih zajedno sa svim potvrdama imati samo u digitalnom obliku, instalirati aplikaciju lokalnog javnog prijevoza, pogledati recenzije restorana u blizini ili gdje je najbliži supermarket, kakva je vremenska prognoza, postoji li neki zanimljiv koncert, što je na rasporedu u lokalnoj operi… I sve to radiš besplatno unutar EU ili s nekom jeftinom SIM karticom van EU. Potpuno iz temelja promijenjen način putovanja. Na bolje.

Stvari bez kojih nikad ne putujem su…

Fotoaparat, battery bank, putovnica, neki minimum odjeće / čarapa / donjeg rublja, osnovne higijenske potrepštine (četkica za zube i slično) i ne baš puno drugih stvari. Otkad postoji „Ryanair ruksak“ na kraća putovanja više ne nosim niti druge hlače. Ako se nešto dogodi onima u kojima putujem sigurno tamo gdje idem postoje dućani, sve se da riješiti.

Kofer vs. backpack?

Kofer postoji zbog službenih putovanja i selidbi. Za sve ostalo tu je ruksak. Ponekad i minijaturan.

Pakiram se u zadnji tren ili sustavno planiram danima unaprijed svoju prtljagu?

Par sati prije putovanja, znam što mi treba. Dan prije samo provjerim da su sve baterije u punjačima i da je sve čisto i spremno za pakiranje.

Moja tajna/trik za pakiranja stvari je…

Nauči da ti većina stvari zapravo ne treba i možeš bez njih. Ako je još uvijek knap – fotoaparat uopće ne mora ići u ruksak, dok god se osjećaš donekle sigurno tamo gdje ideš.

Destinacija koja me šokirala/promijenila poglede na svijet je…

Egipat i Dubai u kombinaciji jedan nakon drugog. Volio bih jednog dana otići i „turistički“ do Hurghade pa na neke izletiće, ali doživjeti „pravi“ Egipat je nešto potpuno drukčije. Gomile smeća na smrdljivim ulicama, štakori i žohari kao nešto normalno, betonskim zidovima odvojeni dijelovi grada za bogataše, zatvorena naselja s privatnim plažama, kružni taksiji koji „za kunu“ voze koliko god ideš na njihovoj ruti… A onda u cijeloj toj ludnici i gužvi naletiš na mjesto koje se zove Nutellopia i gdje na svu tradicionalnu hranu stavljaju Nutellu. I onda nakon svega toga odeš u Dubai koji je potpuno, ali potpuno suprotno mjesto na svaki mogući način.

Destinacija koja me neočekivano ugodno iznenadila je…

Libanon. Otišao sam s osnovnoškolskim klincima kojima sam bio učitelj i koji su prošli na svjetsko prvenstvo u robotici, ali nisam imao pojma kakva je država zapravo ni gdje ih vodim. Na kraju sam doživio najbolju kuhinju ikad, iako inače nisam fan arapskog stila kuhanja. Libanonski je u originalnoj formi nešto potpuno drukčije. Država je predivna i sigurna, a na kraju sam s istim tim osnovnoškolcima bez ikakvog straha šetao gradom usred noći dok smo lutali u potrazi za nekim dućanom, da bi dan kasnije jeli ručak u restoranu par kilometara od granice sa Sirijom taman nakon rata. Ni u jednom trenutku se nisam osjećao nesigurno, a država je bila potpuno oduševljenje.

Destinacija koja me potpuno razočarala je…

Možda Berlin u smislu samog izgleda grada, iako ga stvari izvlače druge stvari (restorani, noćni život…). Bruxelles mi nije bio ništa posebno, ali od njega nisam ni imao neka velika očekivanja. Budimpešta mi je s iznimkom tvrđave nekako siva i sumorna.

Mjesto gdje je ostao dio mog putoholičarskog srca je…

Moher. Bio sam kratko u turističkoj turi iz Dublina, trčao sam (glupo) uz rub litica da stignem što više fotkati, ali bio sam jako prekratko. Kad-tad se vraćam. I na drukčiji način London. Nije mi nikad bio „napet“ jer obično tamo putuju ljudi koji nikad ne putuju nigdje, pa je djelovao nekako naporno. Ali onda mi se namjestilo da putujem u London više puta zbog Erasmus projekata, pa se dogodilo da najbolji prijatelj s Couchsurfinga živi u Londonu, pa su još neki dragi ljudi odselili tamo… Na kraju sam bio barem desetak puta i sigurno ću se još mnogo puta vratiti jer je postao „drugo doma“.

Svi znamo da nisu sva putovanja savršena. Moja šokantna/jeziva/opasna anegdota je sljedeća…

Ne pada mi na pamet ništa vezano uz stopiranje ili Couchsurfing, s tim nikad nikakvih problema. Ali npr. na jednom „autostoperskom“ putovanju sam na Hitchwikiju gledao gdje spavati, a mjesto preporučeno za stavljanje šatora kod Venecije bio je neki parkić kod kolodvora Mestre. Na kraju se pokazalo da je to „narkić-parkić“ u koji smo prijateljica i ja došli po noći, pa smo prvo pola sata mobitelima svijetlili po podu gdje smo mislili postaviti šator da znamo da je sve „čisto“. Onda smo usred noći čuli da se par metara od nas na parkiralištu neki lokalci svađaju tako da smo samo gledali koji će prvi potegnuti oružje i gdje ćemo se sakriti, iako smo u crvenom šatoru bili daleko od neprimjetnog. Dan kasnije u Veneciji shvatimo da ljudi najnormalnije ostaju spavati u parkovima u samom gradu i da je to sigurno, a par tjedana nakon putovanja naletim  na članak „Top 10 mjesta s najviše kriminala u Europi“. Kolodvor Mestre je bio broj 3.

Moj smještaj iz noćne more bio je…

Ništa na kraju nije baš noćna mora. Ni taj šator u Mestreu ni žohari u Aleksandriji ni klupice na aerodromima ni bilo što. Vjerojatno sam najmanje spavao u vrećama za spavanje uz more. Jer koliko god je to samo po sebi super iskustvo, neki evolucijski instinkt se u prirodi brine da ti svaki najsitniji zvuk djeluje kao neka ogromna opasnost.

Najbolje/najneobičnije piće ikad

Nedavno vruća čokolada kod Cedrica Groleta u Parizu. I od nečeg tako jednostavnog uspio je napraviti piće s gomilom okusa koji se isprepliću u nešto predivno.

Najbolja/najneobičnija hrana ikad

Paralelno s malo ozbiljnijom opsesijom slastičarstvom slučajno se počelo namještati da putujem baš tamo gdje su neki od slastičara koji su mi apsolutni idoli. Od nekog osobnog „top 10“ bio sam kod njih osam, i baš svi su ispunili očekivanja. Najviše „fensi“ su bili Coda restoran Renéa Franka u Berlinu (koja je kasnije dobila prvo jednu, pa i drugu Michelin zvjezdicu) te Cakes & Bubbles Alberta Adrie u Londonu. A ni Cedric Grolet kod opere u Parizu nije daleko. Svejedno mi je najdraži slastičar Jordi Roca kod kojeg sam jeo samo sladoled na ulici u Barceloni sad nedavno, ali nadam se da ću jednom doći i do njegovih „pravih“ kolača u restoranu. S druge strane spektra mi je sve što sam jeo u Libanonu. Ne znam uopće gdje početi, baš sve je bilo fantastično.  

Top tri destinacije koje svatko mora posjetiti

Od mjesta na kojima sam bio…. Sva. Ali radije razmišljam o onima koje još nisam posjetio. Npr. Novi Zeland, Japan i Island. Nisam još bio na niti jednoj od ove tri lokacije pa tko god ovo čita – možemo nešto dogovoriti. 😀

Top tri destinacije koje možeš i preskočiti

Bruxelles, Budimpešta i svi mali dosadni gradovi u Poljskoj.

Zaklopi oči i sjeti se destinacije na kojoj si bio najviše sretan. To je…

Moher mi je prvi pao na pamet. Ok, dakle moram se tamo vratiti *hitno*.

Let, autobus, brod ili road trip?

Sve! I još ste zaboravili vlakove! 😀 Baš sve može, samo da se putuje. Dosta načina prijevoza mi je još uvijek „na listi“. Npr. otići na krstarenje na Antarktiku, ili prijeći Atlantik na Queen Mary 2 ili nekom sličnom pravom prekooceanskom brodu (ne kruzeru!). Ili skupiti toliko milja da ih sve mogu potrošiti na jedan let prvom klasom koji si nikad ne bih mogao priuštiti, nešto u stilu „suite class“ kod Emiratesa, Singaporea ili Qatara. Ili vlakom transsibirskom željeznicom ili po švicarskim Alpama… Nekad sam htio i autostopom proći Europu. Isprike mojim roditeljima ako ovo čitaju – ali još uvijek nisam odustao od te ideje.  

Kad imam putne noćne more sanjam…

Da sam zaboravio punjač za mobitel.

Na putovanjima uvijek kupim…

Prilikom neke selidbe sam pobacao u smeće većinu bezvrijednih suvenira, shvatio sam da mi zapravo ne znače puno. Imam fotke. Jedna lijepa ideja je na povratku kupiti bocu vode koju ću u Hrvatskoj koristiti idućih par tjedana, a nema je u našim dućanima. Lagani suptilni snobizam.

Najvažnija stvar koju sam naučio na putovanjima je…

Kulture su drukčije, ali ljudi su svuda ljudi. Gdje god odeš većina ljudi je potpuno normalna. Putovanja paradoksalno istovremeno ruše predrasude i učvršćuju stereotipe.

Još sjajnih putnih spomenara pronađi ovdje:

  1. take_you_to_sandra_petrac
  2. Vanna_Bojovic
  3. vinko_paic_putni_spomenar1

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *