Koje su tvoje prve asocijacije kada se spomene Toskana? Vjerojatno pomisliš na crno vino, ukusnu paštu, renesansnu Firencu, srednjovjekovne gradove, zelene livade, polje makova i pšenice… Sigurno ne pomisliš na duboke ceste i drevne špilje utkane u vulkanske stijene. Nisi jedini. Toskana ima brojna lica, a često su ona zanimljiva nešto skrivenija. Na jugu Toskane nalazi se pravo carstvo arheoloških lokaliteta drevnog naroda Etruščana.
Kada sam u vodiču u posebnoj kućici pročitala “via cave”, odnosno “potonule ceste drevnih Etruščana”, oko mjesta Pitigliano, Sovana i Sorano odmah sam išla gledati možemo li tijekom našeg road tripa otići i do juga. Upravo tim neobičnim atrakcijama sam se posebno veselila i nestrpljivo sam čekala kada ćemo se spustiti na jug.
Brojne priče kruže oko ovih fascinantnih potonulih cesta. Jedne govore kako su korištene za ceremonijalne svrhe prijevoza preminulih do nekropola. Druge pak govore da su napravljene prvenstveno u obrambene svrhe. Treće pak da su korištene za prijevoz namirnica i stoke. Istina se vjerojatno nalazi negdje između.
Ono što se sigurno zna jest činjenica da iza njih stoje Etruščani koji su ih uklesali u vulkanske stijene prije dolaska Rimljana oko 100. godine prije Krista kada etruščanska naselja postaju dio Rimskog carstva.
S razlogom se ceste zovu potonule. Na prvu se čini kao da se zemlja urušila i prirodno stvorila prolaze, no istina se ipak skriva u vrijednim etruščanskim rukama.
Ovaj dio Toskane obiluje vulkanskim stijenama koje se lako moduliraju. Tako su Etruščani stvarali špilje u kojima su živjeli, a po istom principu su izradili i ceste koje su prosječno duboke čak 20 metara, a široke oko tri metra. Da one nisu korištene samo u ceremonijalne svrhe, govori činjenica što se na njihovom putu nalaze i brojne špilje, a povjesničari vjeruju kako su služile kao ugostiteljski objekti uz prometnice.
Gdje pronaći potonule ceste drevnih Etruščana?
Sustav “via cave” nalazi se na jugu Toskane, a pretežito su ceste rasprostranjene oko Pitigliana gdje ih ima najviše, ali i mjesta Sovana i Sorano.
Via Cava dei Fratenuti i Via Cava di San Guiseppe se nalaze 500 metara zapadno od Pitigliana na cesti za Sovanu. Fratenuti put je poznat po svojim izuzeto visokim zidovima i natpisima, dok San Guiseppe cesta prolazi pored Fontana dell’Olmo, odnosno fontane uklesane u stijenu. Možeš se otisnuti i na osam kilometara dugu cestu koja povezuje Pitigliano i Sovano na čijem potezu se prolazi i Via Cave sustav.
Via Cave di San Rocco u Soranu
Mi smo se odlučili proći cestu Via Cave di San Rocco koja se nalazi podno gradića Sorano, a smatra se najljepšim primjerkom potonule ceste na tom području. Ceste je duga dva kilometra u jednom smjeru, što znači četiri kilometra jer je potrebno vratiti se i natrag.
Do Via Cave di San Rocco se pristupa iz grada Sorano. S glavne ceste podno zidina potrebno je malim uličicama spustiti se ispod samog grada, prijeći stari kameni most, a tu ćeš odmah vidjeti i natpise.
Šetnja je uistinu posebno iskustvo. Iza sebe ostavljaš žubor potoka i šumu, a čim zakoračiš u prolaz kao da si zakoračio u svijet bajki, legendi i mitova.
Kako su ceste ukopane 20 metara u zemlju, do njih ne dopiru sunčeve zrake, svijetlo je prigušeno, a temperatura znatno hladnija. Cijelo vrijeme dodatno hladi vjetrić koji vijori niz cestu. A dojam da si zakoračio negdje uistinu posebno, dodatno pojačava činjenica da drevnim putem koračaš posve sam. Tijekom našeg skoro dvosatnog izleta na cesti nismo sreli nikoga. Na samom kraju ceste nalazi se crkvica San Rocco, a iza nje se proteže nezaboravan pogled na Sorano.
Vrijeme je učinilo svoje. Povjesničari smatraju kako ceste nisu prvotno bile baš toliko duboke nego je voda utjecala na njihovo “propadanje”. Smatra se kako je i rupa koja se proteže po sredini ceste nastala upravo zbog vode.
No, bazno se prava namjena, kao i prvotni izgled ovih cesta, točno ne znaju. Jesu li bile ceremonijalne ceste ili za Etruščane posve obična pojava, nećemo nikad točno doznati.
Dok koračaš ovom cestom, to na koncu nije ni važno. Ono što je važno je osjećaj divljenja prema nekadašnjim stanovnicima, ali i osjećaj strahopoštovanja prema bogatoj povijesti ovog kraja. A tu je i činjenica da vrijeme suludo brzo ističe.
Ne mogu, a da se ne upitam koliko ljudi je tijekom stoljeća prešlo ove potonule ceste kako bi stigli do svog krajnjeg cilja… Netko kako bi prevezao svoju stoku, netko kako bi stigao do svog posljednjeg počivališta, a netko kako bi se divio svim onima koji su tu kročili prije njega…
Otkrij još zanimljivih priča iz Italije:
