Kad sam kao mala gledala Indiana Jonesa i njegovu avanturu u Petri, vjerovala sam kako je to zapravo izmišljen grad, kulisa stvorena kako bi upotpunila film. Nešto kasnije sam doznala da je to ipak stvaran grad, ali sam vjerovala da se vjerojatno nalazi na drugom kraju svijetu. “Izgubljen grad”, kako Petru često nazivaju, je tijekom mog odrastanja postao ona destinacija koja se čini tako nestvarnom – da će za mene ostati ipak “izgubljena”. No, život često iznenadi. Sve to mi je prolazilo kroz glavu dok sam nakon pređenog kilometra kroz kanjon nevjerojatnih prizora, ugledala ono što je Indy ugledao u svojoj avanturi. Ne mogu ni zamisliti o čemu je sve razmišljao sami Burckhardt koji je kao prvi Zapadnjak kročio u ovaj kameniti grad.
Upravo zbog toga se Petra i naziva izgubljenim gradom. Nakon stoljeća velebne vladavine i zlatnog doba, od križarskih ratova pa sve do 1812. godine Petra je bila zaboravljena. Tek kada je Johanna Ludwiga Burckhardta beduinski vodič uveo u nezaboravni u kamenu uklesan svijet, koji se danas ubraja među sedam novih modernih svjetskih čuda, Petra je ponovno otkrivena svijetu.
Grad Petra – glavna turistička atrakcija Jordana
Mladi Švicarac razvio je veliku ljubav prema arapskom svijetu, a na putu za Kairo, čuo je kako se priča o u stijenama skrivenom antičkom gradu. Odlučio je skrenuti sa svog zacrtanog puta, predstaviti se beduinima kao šeik Ibrahim ibn Abdallah, u Indiji rođen student Kurana, koji hodočasti do Aronovog brda. Njegovoj priči su povjerovali lokalci te su ga kroz Petru odveli do danas također popularnog Aronovog brda. Burckhardt je cijelo vrijeme mora održati svoju krinku, stoga pred prizorom Riznice nije mogao ispuštati uzdahe oduševljenja koji su mene obuzeli kad sam se napokon našla ispred ovog čuda. Cijeli život me prate fotografije i snimke ovog nevjerojatnog grada. I unatoč tome, oni zadnji koraci kroz kanjon, kad se Riznica, postepeno otkriva, je trenutak na koji me nitko nije mogao pripremiti.
Danas se Petra sa svojim vodovodnim sustavom koji je opskrbljivao 30.000 stanovnika, u stijenama isklesanim “građevinama”, s preko 800 grobova raspršenih na području za koje ti je potrebno više dana kako bi ga cijelog prošao, ubraja u najvažnije znamenitosti Bliskog Istoka i definitivno u najpopularniju turističku atrakciju u Jordanu. Stoga se pripremi na veliki broj turista, gužvu i šušur koji će ti oduzeti dio zena. Dobra vijest je što se Petra otvara čak u 6h ujutro, stoga dan ranije u krpe, jer upravo rano jutro je najljepši period za obilazak glavnog grada nekadašnjeg naroda Nabatejaca.
Simbol Petre svakako je preko 40 metara visoka Riznica. Dobila je taj naziv jer se vjerovalo kako je nekoć skrivala veliko blago. Zapravo je u pitanju najvelebnija grobnica od svih. Brojni ukrasi s njene fasade su uništeni i ukradeni, a pomno oko može primijetiti i rupe metaka jer su na njenoj fasadi prema pričama “moderni” stanovnici Petre vježbali pucanje. Malo turista zna da su zapravo većina “građevina” i špilja u Petri grobnice. Vjeruje su kako su Nabatejci živjeli u nastambama koje nisu bile napravljene od trajnijeg materijala.
Svoj prosperitet ovaj preko 2.000 godina star grad može zahvaliti svom geografskom položaju – nalazio se na raskrižju više karavanskih puteva između Egipta, Sirije, južne Arabije i Sredozemlja. Svoju zaštićenost pak kroz povijest može zahvaliti brdima koji ga okružuju, a jedini ulaz u grad prolazi kroz 1,5 km dug kanjon, Bab as-Siq, zbog čega Petra nikad nije osvojena vojnim putem. Ulazak u Petra uspjelo je tek Rimljanima 106. godine i to na veoma mudar način. Oni su uspjeli u Petru prokrijumčariti svog vojnika koji je mjesecima istraživao funkcioniranje grada kako bi otkrio slabu točku. Kada je shvatio kako funkcionira opskrba grada vodom, Petra je pala.
Petra: evo što ne smiješ propustiti
Postoje znamenitosti koje ti na prvu oduzimaju dah. Postoje i one znamenitosti koje ti izbiju dah. I koliko god si dugo stajao tamo i koliko god mnogo slika imaš s te lokacije, i dalje ti sve to djeluje kao jedan nevjerojatan san. Riznica je to bila za mene. A tada nisam ni znala da najljepši dio tek dolazi.
Skreni desno od Riznice i uputi se glavnom ulicom kroz ovaj mističan grad. Sa svih strana ćeš vidjeti nevjerojatno prizore, no posebno zastani kod kazališta koje je također uklesano u stijenu. Smatra se da je moglo primiti čak do 6.000 posjetitelja. U njemu nikad nisu održane gladijatorske igre, bilo je rezervirano samo za umjetničke izvedbe. Hodajući niz glavnu cestu proći ćeš pored jedine građevine koja nije uklesana u stijenu – u pitanju je Qasr al Bint Fir’awn (dvor faraonove kćeri). Ova Petrina znamenitost krivo je dobila ime jer u pitanju nije bio nikakav dvor nego hram.
Kako bi sačuvao energiju i izbjegao gužvu, odmah se uputi prema jednoj od glavnih Petrinih znamenitosti – samostanu El-Deir koji se nalazi na vrh brda do kojeg vodi preko 800 stepenica uklesanih u stijene. U pitanju nije neki tajni samostan drevnog naroda Nabatejaca. I ovdje se radi o grobnici za koju se smatra da su kasnije u njoj obitavali svećenici. Da se ne lažemo, uspon je težak. Opskrbi se s dovoljno litara vode (no, budi bez brige na skoro svakom koraku možeš kupiti osvježenje), kremom visokog zaštitnog faktora, šeširom ili kapom te maramom koja će ti pomoći kad vjetar podigne pijesak. Kako ne bi potpuno izmoren stigao na vrh, predahni u jednom od “kafića” koji se nalaze uz put. Uspon će biti nagrađen prizorom kojeg ni u najljepšim snovima ne bi mogao zamisliti. Ali nemoj tu stati – iznad samostana stoji još jedna stijena koja pruža pogled na cjelokupni kompleks. Brojni natpisi “Best view in the world” će te nasmijati, ali kad se na koncu popneš, definitivno ćeš se složiti s tom tvrdnjom.
Petra skriva i ne toliko lijepu stranu
Sve do samog silaska smo bili opčinjeni Petrom. Naš pogled je većinom bio usmjeren na pink stijene koje, ovisno o položaju sunca, mijenjaju boje. Na brojne špilje. Na ostatke ukrasa koje je vrijeme, vjetar i sol iz obližnjeg Mrtvog mora skoro pa stopio s prirodnim izgledom stijena. No, kada se barem malo navikneš na velebnost nekadašnjeg, prošlog, davno zaboravljenog vremena, vratiš se u realnost. Budi bez brige, mnogobrojni prizori u Petri će te vratiti u sadašnjost. Prizori o kojima nećeš čitati u brojnim putopisima niti ćeš gledati u dokumentarcima koji veličaju Petru.
U Petri je korištenje motornih vozila (osim za potrebne službenika) zabranjeno, no zato ćeš na svakom koraku vidjeti deve, konje i veliki broj magaraca koje turisti koriste kako bi si uspon/silazak do samostana uz i niz 800 stepenica olakšali po cijeni od oko 20 do 50 jordanskih dinara. Ovisno o tome koliko si dobar u cjenkanju. Odjednom postaneš svjestan ogromnog broja, pretežito mlađih i zdravih Zapadnjaka, koji sjede na magarcima koji se penju uz skliske stijene dok ih njihovi vlasnici često udaraju drvenim štapovima i kožnim bičevima. Postaneš svjestan bolesno mršavih pasa unakaženih i zlostavljenih tijela koji slijepo slijede svoje gazda, koji ih bez imalo milosti tuku i naganjaju ispred očiju turista. Budeš svjedok prizora u kojem se magarac tuče štapom po glavi bez ikakvog razloga, osim iživljavanja. Budeš svjestan klinaca koji će ti i fizički spriječiti put do najljepšeg pogleda na Riznicu jer im ne želiš platiti. Budeš svjestan kako će ti isti klinci bez pardona gnjaviti mladu curu koja putuje sama jer im za “stručno vodstvo” niz tri stijene ne želi dati 20 jordanskih dinara. Budeš svjestan uprljane i musave djece koji spavaju uz štandove svojih roditelja na kojima se prodaju “autentični beduinski” suveniri koje si vidio već diljem cijelog Jordana. Budeš svjestan da svaki turizam ima i onu svoju mračnu stranu.
Kasnije sam se raspitala te doznala da u Petri već generacijama živi pleme Bedul. Oni nisu poput ostatka Beduina od kojih potječe narod Jordana. Njihovo ime u prijevodu znači “oni koji su odvojeni”, a postoje dva nagađanja o njihovom porijeklu. Oko 50-ak članova ovog plemena naselilo je prije nešto više od 100-injak godina područje Petre te i dan danas veliki dio njih, koji broji oko 1.000 članova, i dalje živi u špiljama. Neki vjeruju da potječu od jednog židovskog plemena, dok drugi misle da su u pitanju indijski gypsyji. Porastom turizma, bilo je mnogo pokušaja iseljavanja ovog plemena u okolicu Petre, sagrađena su posebna naselja, no veliki broj njihovih članova se nije moglo adaptirati na moderni te su ostali voditi svoj tradicionalni način života pod okriljem dugostoljetnog kamenog grada.
Jordan je ubirao plodove turističke zarade, a jedini pravi poznavatelji svake špilje i skrivenog puta, Beduli, htjeli su, naravno, dio svog kolača u cijeloj toj priči. Kako bi se izbjegle razmirice koje su početkom prošlog stoljeća počele tinjati u Wadi Musi, tadašnji jordanski kralj Abdullah bin Al-Hussein, sastao se s bedulinskim šeikovima i dogovorio da njihovo pleme ima službenu jurisdikciju nad svim turističkim i ugostiteljskim aktivnosti na području Petre. Izgubljeno pleme Petre, kako ga danas nazivaju, stoga ima nakon ulaska u ovo moderno svjetsko čudo, monopol i to veoma dobro iskorištavaju. Naravno, ponuda je samo tu gdje postoji i potražnja, stoga je posve jasno da Beduli nude ono što bogati Zapadnjaci žele. I tako se zatvara začarani krug u kojem prvenstveno nastradaju oni najslabiji – djeca i životinje.
Petra je sve ono što očekuješ i mnogo više od toga. Petra je ona znamenitost koja će ti i nakon devet sati hodanja i nakon pregledavanja svake pojedine fotografije, djelovati nestvarno. Poput filmske kulise za Indiana Jonesa. Poput izgubljenog grada koji ti je izvan dosega. Poput zaboravljenog svijeta kojeg moderni ljudi nisu dostojni.
Petra: sve što trebaš znati prije puta
- Cijena ulaznice: 50 jordanskih dinara za jedan dan (oko 65 eur), 55 jordanskih dinara za dva dana (oko 70 eur), 60 jordanskih dinara za tri dana (78 eur); ulaz uključen s Jordan Passom (koliko dana možeš boraviti, ovisi koji tip Jordan Passa si uzeo)
- Ulaz je otvoren od 6 h do 18 h tijekom ljeta, od 6h do 16 h tijekom zime
- Obavezno ponijeti: minimalno dvije litre vode, kremu sa zaštitnim faktorom, šešir/kapu, maramu, duge rukave, hranu, udobne tenisice
- U cijeloj Petri postoje odmorišta na kojima možeš kupiti hranu i potražiti osvježenje – cjenkanje obavezno
- Problem WC: mnogo rasprave se vodi o “civiliziranim” WC-ima, što je posebno problem za žene. Pronaći ćeš ih u potezu od centra za posjetitelje do Qasr al Bint Fir’awna. Na putu do poznatog samostana, prevladavaju poljski WC čije stanje urednosti varira.
- Pri samom vrhu prema samostanu, možeš kupiti najjeftinije suvenire. Nemoj nasjesti na frazu “beduinski nakit” – sve izloženo je pretežito kineska produkcija
- Smještaj: mnogobrojni hoteli nalaze se u Wadi Musi gdje su cijene znatno više nego u ostatku Jordana. Ako ti smještaj nije od velike važnosti, hoteli s jednom zvjezdicom s u rangu onih u Italiji s tri
- Kupnja u trgovinama: nemoj se iznenaditi, cijene su rijetko naznačene, poželjno cjenkanje
- Večera: u Wadi Musi dominiraju “masovni” restoranu koji pretežito poslužuju veće grupe. Stoga se nemoj iznenaditi ako dobiješ podgrijanu večeru čija kvaliteta se ne može mjeriti s ostatkom obroka koje si konzumirao u Jordanu (nama se dogodilo prvu večer). Preporuka za dobro mjesto: restoran Reem Beladi
Naslovna fotka: Unsplash
Zanima te još priča iz Jordana? Onda obavezno pročitaj sljedeće blog postove:
