Nikola Horvat Tesla je puno toga. On je strastveni planinar, thru-hiker, ljubitelj prirode i avantura. On tako vješto hvata trenutak, prepoznaje priču i prenosi emociju. To ne dokazuje samo njegov YouTube kanal koji ima skoro 19.000 pretplatnika, nego i njegove knjige “Upoznaj Hrvatsku osobno – Teslin priručnik za hodače” i “Barinški epitaf – priča s Pacific Crest Traila”, i, naravno, njegov dokumentarni film “Why do I hike” koji broji preko 2 milijuna pregleda na YouTube te je osvojio i brojne nagrade. Nikola je puno toga, ali prije svega je hodač koji je svoju strast i ljubav pretvorio u način života. Jer biti thru-hiker to uistinu je.
Uoči premijere njegovog drugog dokumentarnog filma “Why do I hike: Hardship of a thru hike”, odlučila sam otkriti što točno vuče Nikolu da većinu svog vremena provodi u prirodi i koliko je dugomjesečno hodanje utjecalo na njega.
“Ime Nikola Horvat, ljudi s tim imenom postoje, prema zavodu za statistiku u Hrvatskoj živi 129 Nikole Horvata 🙂 No, ako googlate onda će moje iskočiti među prvima, uz jednog karlovačkog odvjetnika čije pozivatelje često razočaram lošim pravnim savjetima. No, da ne googlate – hodač sam na duge staze, autor nagrađivanih filmova, autor knjiga i utemeljitelj Croatian Long Distance Traila – 2.200 km duge pješačke staze što prolazi od Iloka do Prevlake”, ukratko je sumirao Nikola.
2003. godina je bila krucijalna za Nikolu. U potrazi za sebi svojstvenim odgovorima, završio je na 500 kilometara dugom hodočašću. Tijekom 12 dana hodanja nije nakupio samo brojne kilometre, nego i sto novih pitanja.
“Od svega što sam tražio ništa nisam dobio osim jednog nenadanog dara – zaljubio sam se u hodanje. Nažalost, nisam to tada tako percipirao pa sam se s tom aktivnošću u nastavku života tek sporadično bavio, a onda sam 2016. otišao na 4.300 km dugi Pacific Crest Trail i posve se raspametio divotama koje priroda u suradnji s hodanjem donosi”, priča Nikola.
Pacific Crest Trail – 4.300 kilometara koji mijenjaju život
Pacific Crest Trail ubraja se među najatraktivnije i najduže planinarske staze. Proteže se duž Sjedinjenih Američkih Država, od meksičke pa sve do kanadske granice. Staza prolazi kroz Kaliforniju, Oregon, Washington, a završava u kanadskoj Britanskoj Kolumbiji, što je 15-ak kilometara sjeverno od državne granice SAD-a i Kanade.
“Logistički se trebalo dobro pripremiti. Tu prvenstveno mislim na mentalni sklop, odnosno prikupljanje informacija, znanja koje me osposobilo da glava voljno krene u tu avanturu. Fizički također. Radio sam tada dva posla i na oba sam pješačio svaki dan prevaljujući 15-20 km dnevno. No, da bih uopće došao do faze gdje se mentalno i fizički pripremam, trebalo je povjerovati da ja to mogu. U početku ne možeš vjerovati da bi mogao hodati pet mjeseci po divljini. Mnogo je nepoznanica i sumnjaš u sebe, no kako se opskrbljuješ znanjem, kako se inspiriraš počinješ vjerovati i na kraju se dogodi taj magični trenutak vjere u sebe. To je doslovno moment – pa ja to mogu! Tada se sve mijenja i krećeš naglavce.”
Prosječno je za prelazak ove staze potrebno od 140 do 170 dana, a Nikola ju je prešao u 162 dana. Na ovu avanturu, koja mu je promijenila život, uputio se 23. ožujka, a do cilja je stigao 2. listopada. Godinu dana kasnije izdao je knjigu “Barinški epitaf – priča s Pacific Crest Traila”.
Teško je u jednom intervjuu uopće prikazati sve izazove i dogodovštine s ove višemjesečno avanture. Kako sam Nikola ističe, tijekom ovog putovanja je izvukao nebrojeno mnogo lekcija.
“Puno vremena provedeš sam sa sobom. To uvijek donosi dobrobiti za pojedinca. Nema tog psihologa koji može tako duboko ući u nečiju psihu kao što može čovjek u osami. Možda je zato to i toliko zastrašujuće. Tu su onda i ideje koje dolaze. Na hodnjama sam se dosjetio najboljih ideja. Potom planet Zemlja koju doživljavaš na novi način, na iskonski način. Uočavaš paterne i obrasce koje te uče ciklusima planeta, zakonima svemira. Postavljaš samoga sebe u taj novootkriveni svijet i gledaš ga iz nove perspektive. Susret sa životinjama od početnog stresa postaje potraga. Medvjeda više ne doživljavaš kao prijetnju nego kao sudruga u divljini. Zmija više nije opaka ljutica, već plaho stvorenje koje ima svoju važnu ulogu u eko sistemu. Vuk više nije krvoločna zvijer već prekrasnoća s važnim zadacima kako bi sistem funkcionirao baš kako treba. To su neprocjenjive lekcije”, prisjeća se Nikola.
Nikola iza sebe ima i prohodan Croatian Long Distance Trail koji se proteže od Iloka do Dubrovnika, a dug je čak 2.300 kilometara.
“CLDT je trail kao i svaki drugi. Ima svojih boljih komada, ima onih lošijih, ali u cjelini to je geografski komad planeta koji valja prehodati. Trebaš hranu, vodu, mjesto za šator i to je u biti to. S druge strane, svaki je trail specifičan i to što je specifičan ga zapravo čini sličnim drugima – jer niti jedan nije isti i to im je zajedničko. Mnogo mi se dionica urezalo u pamćenje, a izdvojio bih Banovo Brdo u Baranji, Žumberak, Sisol na Učki, Velebit, Biokovo, Pelješac… Vrlo sam općenit no kada bih krenuo u detalje sumnjam da bi mnogo ljudi znalo o kojim lokacijama govorim :)”
Što to znači biti thru-hiker?
Upravo na PCT-u je Nikola postao takozvani thru-hiker. No, što zapravo razlikuje thru od “običnog” hikera. Nikola naglašava da je na prvu to količina vremena provedena u prirodi.
“Thru-hiker je čovjek koji dio života od tri, pet ili više mjeseci posveti boravku u prirodi, u prohodavanju jednog geografskog prostora. Za laika razlike između planinara i thru-hikera nema. No, to su dva poprilično različita svijeta. Ulozi su drugačiji. Već nakon dva – tri tjedna mozak se na thru-hikeu mijenja. Postaješ tješnje povezan s planetom, s prirodom kroz koju prolaziš. Izazovi te jačaju, a glad, žeđ, bolovi, umor – sve to te čini poniznijim. Jednom kada se dočepaš burgera u gradu, a nakon što si šest dana oskudno jeo suhu hranu u prirodi, zahvalnost leti u nebo. Kada se otuširaš nakon 6-7 dana znojenja….. Jako dugo nakon toga ćeš svoj tuš kod kuće gledati drugim očima. A tek voda! Kada se žedan napiješ na hladnoj rijeci više ti nikada neće pasti na pamet da se popišaš u rijeku samo zato jer možeš i misliš da je pišanje u vodu (WC školjka) prirodna stvar. Ne, nije. Pišanje u vodu, osobito čiste rijeke je notorna glupost.”
U nastavku Nikola ističe kako se nakon nekog vremena provedenog u prirodi mozak pobrine da se čovjek prebaci na novi način funkcioniranja.
“To nije neki čin volje. Nakon dva tjedna, otprilike, mozak ulazi u zonu i ti počneš titrati novom frekvencijom. A nedostajanja uvijek ima. Ponekad je to tuš, ponekad neka hrana ili pak neke druge radosti civilizacije. Ipak, najčešće ti fale ljudi koje voliš – obitelj, prijatelji. To je možda i jedan od težih aspekata tog izbivanja. Za razliku od hektičnosti svakodnevice, stresa i buke koja mi nikada ne nedostaje kada sam na hodnjama.”
Premijera novog dokumentarnog filma “Why do I hike 2: Hardships of a thru hike”
Široj javnosti je Nikola zapeo za oko nakon što je predstavio svoj dokumentarni film “Why do I hike” koji je snimljen 2019. na Colorado Trailu. Film se sastoji od pet dijelova u kojima Nikola izlaže esenciju hodanja, sve emocije, misli i unutarnje borbe i pobjede.
Osim samog hodanja, snimanje filma ovog tipa zahtijeva i jedan posve drugi izazov, a on se zove oprema.
“Prvo i osnovno je težina od 3-5 kg koja ti otežava svakodnevicu hodanja. Potom koncentracija. Naime, stalno sam u traženju najboljih kadrova. To iziskuje izvjesnu energiju. Onda dolazi i to vraćanje po kameru te nošenje iste u rukama jer ako je u ruksaku ništa neću snimiti. Na kraju dolazi menadžment baterija. Punjenje, čuvanje baterija od hladnoće i racionalna potrošnja energije kako bi mi ostalo energije za pokretanje kamere čak i pred sam dolazak do grada. GoPro, dron, mirrorless kamera s više objektiva, mikrofon. U pitanju je preko 10 baterija.”
Svako vraćanje po kameru, svaki atom snage i koncentracije se na koncu višestruko isplatilo – film je privukao veliku pozornost ne samo ljubitelja planinarenja, hodanja i prirode nego i filmske kritike. Njegov dokumentarac je osvojio brojne domaće i međunarodne nagrade.
“Why do I hike” je uskoro privukao i pažnju YouTube zajednice. Kako Nikola objašnjava, ni u najluđim snovima nije očekivao 100.000 pregleda. Danas njegov film broji dva milijuna pregleda.
“Dakle, očekivanja su premašena i to jako. No, kada nešto radiš punim srcem i potpuno posvećen onda rezultati dolaze sami. Osnovna motivacija je bila jednostavna – idem snimiti najbolji film o thru hiking koji postoji. I čini se da sam uspio. Film je postao jedna od glavnih referenci američke hiking zajednice.”
Nikola tu nije stao te uskoro možemo očekivati nastavak njegove uspješnice. Svjetska premijera novog filma “Why do I hike 2: Hardships of a thru hike” održat će se u Zagrebu u petak 10. veljače u kinu Forum (Jarunska 2, SC Stjepan Radić) gdje se mogu kupiti ulaznice po cijeni od sedam eura.
“Nastavak sam snimao 2022. na Continental Divide Trailu u državama New Mexico i Colorado. Film se zove ‘Why do I hike 2: Hardships of a thru hike’. Ime već dobrano razotkriva što gledatelji mogu očekivati. Prvi dio inspirira gledatelje da i sami krenu na hodačku avanturu, nastavak pak pokazuje s kojim bi se problemima mogli susresti. U pitanju je svojevrsno prizemljenje potencijalnim thru hikerima jer nije sve bajno na takvim avanturama. Od dehidracije, toplotnog udara, hipotermije pa do udara groma, ozljeda pa čak i smrti. Svaki komad puta nosi svoje izazove i film to pomno prati.”
Kao što Nikola ističe te će na koncu pokazati u novom dokumentarnom filmu, život thru-hikera nije uvijek romantičan te se on putem susreće s brojnim izazovima. Jedna od stavki je svakako i pitanje financija. Kako Nikola financira svoje avanture?
“Nemam ušteđevinu, upravo zato i mogu putovati. Ako štediš previše onda ne putuješ, zaljubiš se u novac 🙂 Da bih ovo putovanje realizirao prodao sam auto, organizirao crowdfunding kampanju, sponzori su mi pomogli oko video opreme. Tu se radi o pitanju prioriteta i viziji. Ako imaš neke sumnje, nisi siguran, žao ti je auta, pitaš se hoćeš li ikada naći posao ako daš otkaz i ostala pitanja bjesomučno postavljaš, onda zaboravi da ćeš prehodati neki kontinent. Ako se zainatiš i odlučiš onda te ništa u tome neće spriječiti. I jedno i drugo je legitimno, no što god radio i odlučio bitno je imati čvrstu volju i biti posvećen.”
Kako hodanje mijenja čovjeka
Na prvu skoro svi pomisle koliko hodanje, pogotovo ono višednevno/tjedno/mjesečno utječe na tijelo. No, jedna veoma bitna stavka kod hodanja je njegovo pozitivno djelovanje na naš um. Neminovno hodanje mijenja čovjeka.
“Tiši sam nego prije. Osjećajniji. Nekako bolje percipiram prirodu i važnost očuvanja planeta. Ne trpim bullshit kao prije. Hrabriji sam i moja je vjera u samoga sebe na višem nivou. To su samo neke promjene. O ovoj bi se temi mogla napisati knjiga.”
Ovaj moderan užurban način života sve više i više stišće pojedinca. Oni koji svoj bijeg traže u prirodi, često požele otisnuti se u višetjednu i/ili višemjesečnu avanturu, isključiti se od vreve i vratiti prirodi. No, često se to ne čini tako lako. Čak i ako imamo vremena i financijsku pozadinu, nekad nedostaje hrabrosti.
“Sve je u odluci. Ako te interesira thru hiking, nemoj sanjati. Kupi si opremu i kreni hodati. Evo, CLDT prolazi kroz 19 županija u RH. Počni u svojoj županiji pa dokle doguraš. Uzmi 7 dana godišnjeg i hodaj pa vidi što će ti se dogoditi. Možda ti se ogadi sve i baciš cipele o klin, a možda ti promijeni život i za par godina se probudiš na nekoj Američkoj stazi i sjetiš se svojih početaka negdje u šumama Hrvatske. Život je uzbudljiva avantura samo ako to odlučiš. Zato se inspiriraj pravim stvarima i kreni, okreni si život naopačke”, savjetuje Nikola.
Kada su Nikoline nove avanture u pitanju, on bi htio završiti započeti Continental Divide Trail, ali i prohodati Croatian Long Distance Trail, ovaj put iz suprotnog pravca, od Prevlake do Iloka.
“Volio bih snimiti novi dokumentarni film o trail angelima u SAD-u ili pak o volonterima na velikim američkim trailovima. Što će se ostvariti, a što ne, preostaje nam da vidimo 🙂”
Ne sumnjam kako će Nikolin novi dokumentarni film polučiti jednak, ako ne i veći uspjeh od prvog dijela. Kroz Nikoline uratke osjeća se istinska ljubav, strast i predanost, kako prema hodanju, tako i prema kreiranju sadržaja. A ta kombinacija ima moć da stvori nevjerojatne priče!
FOTO: Privatna arhiva
Nastavi čitati još inspirativnih priča:
