Na samom ušću rijeke Cetine i 20 kilometara od Splita nalazi se pravi dragulj Jadranske obale – grad Omiš. Opasan strmim stijenama Omiške Dinare na lokaciji gdje se rijeka spaja s morem, Omiš je svojevremeno bio savršena oaza moćnih gusara, a njegova bogata povijest i danas je vidljiva na svakom koraku.
Već sam dolazak u Omiš oduzima dah zahvaljujući nevjerojatnim prirodnim vizurama koje su nas dočekale pri spuštanju s ceste. Moćna Cetina pruža se niz kanjon pod budnim okom litica Omiške Dinare, a zatim se spaja s morem.
Grad Omiš je možda na prvi pogled malen grad s manje od 15.000 stanovnika, ali svakako ima iznimno bogatu povijest koja seže čak tisuću godina unazad. Uz ovakvu povijest, jasno je da te na svakom koraku čeka nešto uzbudljivo i stoga smo se prepustili istraživanju grada u koje nas je poveo vodič Anteo Dario Češljar.
Stup srama
U stari dio grada Omiša smo ušli s lijeve strane odmah nakon mosta gdje se i danas nalaze ostaci starih gradskih vrata, ali i stup srama ili stup sramote. Stup je imao funkciju kažnjavanja (koja bi i danas dobro došla) gdje bi se osoba javno privezala za svoja nedjelja i bila izložena ruglu i sramoti svih stanovnika.
Iako je uvriježeno mišljenje kako su se ljudi na stupu srama gađali voćem i povrćem, puno je bliža istina kako bi ih se prije počastilo nekom sočnom psovkom ili bi se pljunulo na njih jer – hrana se nije bacala. Na omiškom stupu srama i danas se na postolju može vidjeti grb mletačkog providura, a vjeruje se kako je stup postavljen u 17. stoljeću.
Utvrda Mirabela (Peovica) i gusarska povijest
Sretni jer smo dobri ljudi i nitko nas neće privezati na stup, nastavili smo put prema Crkvi Svetog Duha i stepenicama koje vode do utvrde Mirabela poznate i kao Peovica na gornjem dijelu grada. Mirabela se nalazi nešto više od 200 metara visine te datira iz 13. stoljeća, a do nje nam je trebalo desetak minuta laganog hoda. Upad se plaća tri eura, a imaš prilike proći sva četiri kata utvrde uključujući i vidikovac s kojeg se pruža spektakularan pogled na stari dio Omiša i Brački kanal. Mirabela je služila kao iznimno važna promatračnica za omiške gusare koji su s nje mogli spaziti nepoželjne posjetitelje (najčešće Mlečane) na vrijeme i upozoriti grad kako se približavaju neprijateljski brodovi.
Upravo je gusarstvo jedan od krucijalnih dijelova omiške povijesti koji je formirao grad u nevjerojatnu silu tog vremena. Naime, omiški gusari bili su jedni od najmoćnijih i najstrašnijih gusara na cijelom Sredozemlju. Svesrdno su branili svoju zemlju i vodu kontrolirajući vodene puteve i prolaze, a tko god je želio neometano ploviti kroz njihov teritorij – morao je izdvojiti određenu svotu. Posebnost je i što su omiški gusari koristili brodove na vesla poznate i kao omiške strijele. Njihova posebnost je bila u plitkom gazu što im je omogućivalo brzinu i pokretljivost, ali i da se povuku na vrijeme u ušće Cetine.
A ako bi ih neprijatelji slijedili, ne bi se dobro proveli! Naime, na samom ulazu rijeke Cetine u more, mudri gusari su sagradili podvodni zid nazvan Mostina. Već ti je jasno kako nije bio vidljiv neprijatelju jer se nalazio pod vodom, a sadržavao je samo jedan otvor prilagođen omiškim strijelama. Otvor se mogao zatvoriti lancima što bi rezultiralo nasukavanjem neprijateljskih brodova koji su naivno probali slijediti gusare.
Dario nam je otkrio i kako postoji legenda da su u 16. stoljeću prilikom napada Turaka, omiški gusari s Mirabele urlali i pucali prema kanjonu, a jeka je učinila svoje te su Turci mislili kako ih ima znatno više i pobjegli! Omiški gusari su čak 300 godina uspijevali zadržati svoju moć i Omiš sigurnim, ali su ih „napokon“ slomili Mlečani 1444. godine i pokorili grad.
Crkva svetog Mihovila i Festival dalmatinskih klapa
Nakon upoznavanja s poviješću gusara i razgleda Mirabele, Dario nas je poveo nazad u donji dio grada do crkve svetog Mihovila. Crkva datira iz 17. stoljeća, a nalazi se na mjestu gdje je nekoć stajala srednjovjekovna crkva. Posebna je po tome što na njoj nalazimo čak tri različita stila: gotički, renesansni i barokni. Dakako, iznad samog ulaza se nalazi kip svetog Mihovila, a vrata čuvaju dva lava i četiri stupa.
Uvijek je zanimljivo vidjeti kako lavovi čuvaju crkve i kuće, a Dario nam je pojasnio kako to, s obzirom na to da Europa baš i nije kraj gdje se lavovi mogu pronaći, najvjerojatnije dolazi još od starih Rimljana i njihovih gladijatorskih igara i lavova koji su bili dio tog spektakla. Također, lav je simbol snage pa ne iznenađuje da ih nalazimo kako čuvaju svete lokacije. Uz to, crkvene zidove krase i grbovi mletačkih plemića te grb samog Omiša.
Trg koji se nalazi ispred crkve svetog Mihovila pun je kafića i restorana, a ljeti je mjesto gdje se održava većina manifestacija, uključujući i onu najpoznatiju – omiški Festival dalmatinskih klapa. Tradicija je to koja traje već više od 50 godina tijekom kojih se u a cappella pjevanju natječu muške i ženske klape za prestižnu nagradu Zlatni štit s povijesnim grbom grada Omiša, ali i Zlatni leut kojeg dobivaju klape koje osvoje najviše glasova publike. Klapsko pjevanje je zahvaljujući svojoj specifičnosti uvršteno na UNESCO-ov popis nematerijalne baštine. Ako želiš posjetiti festival, ove godine se održava od 6. do 22. srpnja.
Gradski muzej Omiš i Kuća sretnog čovjeka
Nakon posjeta crkvi, nastavili smo svoj put po neodoljivim ulicama Omiša i zaputili se prema Gradskom muzeju u kojem možeš pronaći djeliće bogate prošlosti. Odmah u blizini Omiša, u zaselku Baučići pronađeni su ostaci antičkog naselja Oneum, a upravo te spomenike s rimskim natpisima možeš vidjeti u Gradskom muzeju.
Također možeš vidjeti i poznate omiške strijele koje su koristili gusari, a najveće blago su zasigurno dva prijepisa Poljičkog statuta, jednog od naših najstarijih pisanih dokumenata. Poljički statut zasigurno je najvažniji pisani dokument Poljičke Republike, a određuje poljičko pravo za koje možemo slobodno reći kako je u to vrijeme odražavalo ono što danas smatramo demokracijom.
Samo par minuta laganog hoda od Gradskog muzeja, nalazi se Kuća sretnog čovjeka. Kuća datira još iz 16. stoljeća, a naziv duguje natpisu iznad ulaznih vrata. U prijevodu s latinskog, natpis kaže: „Zahvaljujem ti, Gospode, što sam bio na ovom svijetu“.
Dario nam objašnjava kako je kuća najvjerojatnije bila u vlasništvu pravnika Ivana Primojevića, odvjetnika i ambasadora omiške komune u Veneciji, ali o njemu samome se malo toga zna. Ono što je ostalo je podsjetnik svima nama koliko trebamo biti zahvalni i sretni na svakom pruženom danu i svemu što imamo, koliko god nam se to činilo malo.
Poljica i dašak prošlosti
Nakon šetnje gradom i odlične kave, krenuli smo automobilom prema selu Gata do jednog od najljepših vidikovaca i značajnog krajobraza kanjona rijeke Cetine.
Naime, nakon kratke vožnje dolazi se na prostrani parking s kojeg nakon samo par minuta hoda dolazimo do brda Gradac gdje se nalaze crkva svetog Jure i spektakularan pogled na Cetinu, kanjon te konačno, na more. Sama crkva možda izgleda maleno, ali ima veliki povijesni značaj s obzirom na to da su se u povijesti Poljičke Republike ispred nje birali poljički knezovi.
Svoj put smo završili u srcu nekadašnje Poljičke Republike s posjetom crkvi sv. Ciprijana u Gatima. Ova bazilika iz 6. stoljeća sjajan je prikaz davnih vremena slave i moći Poljičke Republike, a to dokazuje i muzej Poljica koji se nalazi odmah pored crkve te spomenik popu glagoljašu, posvećen svim starim Poljičanima.
Svima je jasno kako je naša obala prekrasna i nudi brojne plaže i kristalno čisto more, ali još jednom smo se uvjerili kako nudi i iznimno bogatu povijest i prirodu u kojima možeš uživati i izvan ljetne sezone.
Dapače, područje Omiša baš kao i cijela Cetinska regija već dugo su poznati kao sjajna destinacija za outdoor aktivnosti poput hikinga, raftinga, slobodnog penjanja i slično. Ali ako si u potrazi za opuštenim odmorom, Omiš je također pravi dragulj za takav tip odmora. U Omišu, da se poslužimo sjajnim sloganom Turističke zajednice Grada Omiša – “Možeš sve, a ne moraš ništa”.
*Sadržaj nastao u suradnji s Turističkom zajednicom Grada Omiša.
