2024. godina je jubilarna za planinarenje u Hrvatskoj – slavimo punih 150 godina organiziranog planinarstva! To je izvrsna prilika da se prisjetimo tih davnih početaka, osoba koje su zaslužne za osnivanje Hrvatskog planinarskog družtva davne 1874., ali i daljnjeg razvoja organiziranog planinarstva. Hrvatska možda nije alpska zemlja te se ne možemo pohvaliti vrhovima iznad 2.000 metara, no možemo biti ponosni na našu dugu planinarsku povijest. Naime, Hrvati su bili deveti narod na svijetu koji je osnovao takvo društvo, iste godine kada i planinarska velesila Francuska u kojoj se ujedno nalazi i najviši vrh Alpa.
O uspostavi Hrvatskog planin(ar)skog družtva, odnosno HPD-a, sačuvano je razmjerno puno izvornih zapisa koji svjedoče o tim zanimljivih povijesnim procesima te nam omogućuju rekonstrukciju ključnih događaja.
Kako je došlo do osnivanja Hrvatskog planinskog družtva
U osnivanju HPD-a su sudjelovale tada poznate ličnosti od kojih su se mnoge istaknule u javnom životu, a veliki dio njih bavio se i raznim istraživanjima. Zapravo je HPD osnovan prvenstveno kao društvo za istraživanje dotad slabo poznatih planinskih krajeva Hrvatske. To je trebalo biti društvo koje je okupljalo osobe znanstveno-istraživačkih motiva. Naravno, i sami smo svjedoci, transformacije HPD-a koji je kroz desetljeća proširio svoju djelatnost i tako stvorio temelje za vrlo uspješan razvoj organiziranog planinarstva u Hrvatskoj.
Okolnosti koje su prethodile osnivanju HPD-a po prvi su put opisane u članku književnika Bude Budisavljevića “Kako je postalo hrvatsko planinarsko društvo”, objavljenom u Hrvatskom planinaru 1898. godine. Posebno je zanimljiv dio u kojem se opisuje ogulinski susret Bude Budisavljevića, Vladimira Mažuranića i Johannesa Frischaufa u proljeće 1874.:
“Sjedimo za podnevom u zahlađu oblastne, sad županijske zgrade, što o čem se spominjajući Mažuranić i ja, još mladi ljudi oba. Kad odnekle preko trga uperio ravno k nama čovjek srednjeg rasta a jarčije brade pa i inače nastranite vanjštine. Odjeven je reć bi na bolju, ako i ne posve na gospodsku, ma nekuda čudoliko (…) Priđe smjerno k meni i ponizno skide škriljak, a s glave mu zievnu kao da bi na vidnu nebu pun mjesec (…) smrsi nešto poput imena, maši se rukom u njedra i dohvati te mi pruži pismo, i dovrgne uz neku smetnju na njemačkom jeziku: od gospodina brata vašega s Rieke. Kad preletim okom prve retke, još brže proletim ostale, i otrgnem se naglo, i pruživ se u vis sav savcit, i poklonim se pokloniku duboko, ponudim mu na pozdrav ruku najučtivije, i okrenem se nehatnomu, a s nagle promjene nešto začuđenome Vladimiru zbunjeno, pa mu progugolim njemački: ‘Herr Universitäts Professor, Dr. Johannes Frischauf aus Graz (…)’ U dušak pripovijedim od rane mladosti desnomu prijatelju, kako je učena ova glavica, ne samo matematičar, već da je i čuven turista, pa došao, da poište, gdje li se Kleku na tjemenu gromovi legu. Sad je da što mene zapalo, da odam dužnu poštu ljudini, što no je pod častnu onu čelu zgrnuo toliko znanja, toliko umlja i da se na usluzi nađem dobro došlu planinaru.”
Frischauf je potražio upravo Budisavljevića da mu nađe vodiča za uspon na Klek, što je ovaj i učinio uputivši ga na učitelja Josu Ratkovića.
Sve je počelo u Ogulinu…
Početkom organiziranog planinarstva u Hrvatskoj smatra se takozvani trojni sastanak u Ogulinu 1874. godine. Glavna ličnost tog sastanak bio je upravo gore spomenuti austrijski planinar, profesor matematike na Sveučilištu u Grazu dr. Johannes Frischauf. Bio je poznat kao prijatelj slavenskih naroda u Austro-Ugarskoj. Zbog toga je u germanskoj sredini imao velikih neprilika i bio prerano umirovljen. On je ujedno i autor prvog planinarskog vodiča po hrvatskim planinama na njemačkom jeziku. Slovenski planinari odužili su mu se nazvavši jedan planinarski dom u Kamniškim Alpama njegovim imenom.
Nakon što je cijenjeni profesor ostvario uspon na Klek, nakon silaska je u Ogulinu potražio upravo književnika Budu Budisaljevića koji je u to doba bio vojni časnik. Frischaufov cilj je bio nagovoriti književnika da i Hrvati osnuju planinarsko društvo po uzoru na Österreichischer Alpenverein. Ovom sastanku je bio prisutan i sin bana Ivana Mažuranića, Vladimir, kasnije istaknuti pravni pisac i predsjednik HAZU-a. Kako su obojica bili službom vezana upravo za Ogulin, ismom su nagovorili svog zagrebačkog prijatelja prof. dr. Gjuru Pilara neka organizira osnivački sastanak.
Koje osobe su zaslužne za osnivanje Hrvatskog planinskog družtva?
Slijedilo je zanimljivo dopisivanje između Budisavljevića u Ogulinu, Đure Pilara u Zagrebu i Johannesa Frischaufa, koje je preneseno u Budisavljevićevom članku i Poljakovoj Zlatnoj knjizi hrvatskog planinarstva (HPS, 2004.). Iz prepiske je vidljivo da je Budisavljević Pilaru prenio inicijativu za osnivanje HPD-a, a Pilar se angažirao da se društvo uistinu ubrzo osnuje.
Ključnu ulogu u osnivanju HPD-a imao je upravo profesor geologije na zagrebačkom sveučilištu Gjuro Pilar. Na poticaj Bude Budisavljevića on je među svojim kolegama i prijateljima proširio zamisao o osnivanju HPD-a. Već u listopadu 1874. Pilar javlja pismom Budisavljeviću dobre vijesti:
“Misao utemeljenja društva dozrela je jamačno sad ili nikad bolje… Nema dvojbe da ćemo pokretom ove vrste dobro uspjeti, a da će takvo društvo imati veliki upliv na naše odnose, to mi je g. Frischauf svojim iskustvom zajamčio. Spomenuti g. profesor, s kojim sam se (prigodom otvorenja Hrvatskog sveučilišta u listopadu 1874.) kod večernje banove zabave susreo, dobro je naglasio da su turistička društva prva škola geografa, orografa, geologa i botaničara. Ljubitelj prirode lako postaje prirodoslovac strukovnjak. Sa svoje strane pripremao je g. Frischauf također oživotvorenje društva, te našao mnogo pristaša. Dakle, složno i poufano na rad!”, piše u dotičnom pismu.
Na dan 15. listopada, dakle upravo u vrijeme kada su osnovani Hrvatsko sveučilište, Zbor liječnika Hrvatske i Hrvatski sokol, Gjuro Pilar sazvao je nekolicinu zagrebačkih građana i prijatelja prirode na osnivački sastanak HPD-a.
Na taj su se poziv odazvali Bude Budisavljević, Spiridon Brusina, Gjuro Crnadak, dr. Uroš Čučković, Vaso Dizdar, Ilija Guteša, Josip Janda, dr. Petar Matković, dr. Josip Schlosser, Josip Torbar, Ljudevit Vukotinović i Pavao Žulić.
Na sastanku, koji je održan u zgradi Narodnog muzeja u Demeterovoj ulici 1, u uredu kustosa Gjure Pilara, zaključili su da se osnuje Hrvatsko planinsko družtvo. Pilaru, Torbaru i Vukotinoviću je povjereno da sastave društvena pravila. Ta su pravila tijekom listopada sastavljena i na ponovnom sastanku prihvaćena te smjesta upućena vladi na potvrdu. Hrvatska vlada odobrila ih je 20. ožujka 1875. (jedan se primjerak i danas čuva u Arhivu Hrvatske) i već 3. travnja Vukotinović objavljuje u Obzoru ovaj apel:
“Pozivaju se svi ljubitelji prirode na pristup hrvatskom planinskom družtvu, koje od mnogih toli željeno, nedavno dobi odobrenje visoke zemaljske vlade… Tko će s gorjani u kolo, neka se za sada prijavi usmeno ili pismeno g. Gjuri Pilaru u narodnom zemaljskom muzeju.”
Dr. Gjuro Pilar danas je poznat kao geolog, znanstvenik, istraživač, akademik, pisac, sveučilišni profesor, dekan Filozofskog fakulteta i rektor Sveučilišta u Zagrebu, ali je njegovo planinarsko djelovanje u svim biografijama ostalo u sjeni njegovih znanstvenih i stručnih dometa. Pilar je nekoliko godina bio HPD-ov odbornik, 1878-81. dopredsjednik, a osim organizacijskih poslova, pohađao je i društvene izlete.
U društvenim analima nalazimo da je bio i sudionik povijesnoga prvog izleta HPD-a na Oštrc i Plešivicu 1875., zatim iste godine na ostala tri društvena izleta (dva na Sljeme i jedan na Bjelolasicu), godine 1878. na Kalnik. Osim toga, održao je prvo društveno predavanje, pod naslovom “O postanku gorah”, praksa koja je poslije postala uobičajenom u planinarskim društvima i takvom ostala do danas.
Kada su godine 1934. planinari iz Slavonskog Broda, Pilarova rodnog grada, markirali put od Broda preko Vidovog brda do vrha Dilja (danas Jurje brdo), nazvali su ga Pilarovim putem. HPS je 1974., prigodom stoljetnice osnivanja HPD-a, postavio u zgradi Muzeja u Demetrovoj ulici u Zagrebu spomen-ploču koja tamo i danas stoji. Godine 1984., kada su Brođani slavili 60-godišnjicu osnivanja svoga PD Dilj, nazvali su svoju kuću na Brodskom Vinogorju Pilarovim imenom.
Prva konstituirajuća skupština Hrvatskog planinskog družtva (HPD) održana je iduće godine 29. travnja, također u prostorijama Narodnog muzeja u Demetrovoj ulici broj 1, gdje je Pilar bio pristav u mineraloško-geološkom odjelu. Sačuvan je i zapisnik te skupštine, na kojoj je Pilar izabran odbornikom najvećim brojem glasova, dok je za predsjednika izabran dr. Josip Schlosser Klekovski.
Prva sjednica upravnog odbora održana je 4. svibnja. Na njoj je dogovoreno “da se duhovski praznici upotriebe za prvu laznju” (uspon), a osim toga je sastavljen popis osoba u 30-ak mjesta u Hrvatskoj kojima će se predložiti da preuzmu dužnost društvenih povjerenika. Budisavljević je tom prilikom, na primjer, predložio općinskog bilježnika u Drežniku Luku Hodaka, popa Petra Mandića u Gračacu, kotarskog suca Petra Premudu u Korenici, učitelja Josipa Magdića u Ogulinu, kotarskog pristava Josu Babića u Slunju, popa Jovu Budisavljevića u Vrelu itd.
Prva HPD-ova značka sadržavala je godinu osnivanja, ali i planinarski simbol runolist. Ove elemente sadrži i danjašnja značka nasljednika, Hrvatskog planinarskog saveza.
Prvi planinarski objekt u Hrvatskoj bila je drvena razgledna piramida na vrhu Medvednice, podignuta četiri godine od osnutka HPD-a, a nakon što je dotrajala 1877. godine je podignuta nova, osam metara visoka piramida.
Osnivanjem HPD-a 1874. Hrvati su se uvrstili među prvih devet naroda u svijetu s planinarskom organizacijom, i od tada se hrvatsko planinarstvo razvija u skladu s europskim i svjetskim trendovima. Ipak, u početnom razdoblju naše se planinarstvo prilično razlikovalo od planinarstva u drugim zemljama. Dok je u alpskim zemljama glavna je svrha planinarstva bila osvajanje vrhova, članovi HPD-a u 19. stoljeću bili su mahom istaknuti prirodoslovci i istraživači, akademici i sveučilišni profesori koji su se koristili planinarstvom kao znanstvenim sredstvom za istraživanje i otkrivanje dotad nepoznatih planinskih područja Hrvatske.
Zbog toga, ali i zbog brojnih kasnijih ostvarenja, naše je planinarstvo po svojoj tradiciji i karakteru kulturna pojava s kojom se hrvatski planinari s pravom mogu ponositi.
FOTO: Hrvatski planinarski savez
IZVOR: Hrvatski planinarski savez
Nastavi čitati još zanimljivih priča:
