Kada sam prvi put posjetila Okić u sklopu planinarskog izleta svog tadašnjeg društva Runolist, ostala sam iznenađena kada sam zatekla veliki broj žena u kostimima, odjevene više kao da idu na čaj i kolače s prijateljicama nego na planinarski uspon. Ja odjevena u svoj standardni planinarski outfit, imala sam osjećaj da sam negdje putem, možda mimo onih stabala u podnožju vrha, prošla kroz vremenski portal i proputovala u davnu 1843. godinu. Nažalost, nisam prva žena u povijesti koja je ostvarila putovanje kroz vrijeme, no bila sam sretnica što sam se na Okiću našla upravo za vrijeme godišnjeg “Pohoda Dragojlinom stazom” koju organizira planinarsko društvo Željezničar. Tko je Dragojla vjerojatno se već pitaš…
Kada pričamo o prvom penjačkom podvigu u povijesti hrvatskog planinarstva, malo ljudi zapravo zna da ga je sredinom 19. stoljeća ostvarila žena. Dragojla Jarnević (1812. – 1875.), učiteljica, književnica i Ilirka, bila je ispred svog vremena, i to ne samo ako pričamo o ženskim pravima i postignućima.
Dragojla Jarnević – odvažna avanturistica i planinarka
Dragojla je bila iz Karlovca, nikad se nije udavala, živjela je prema vlastitim pravilima, bez predrasuda, uvijek željna nove avanture i izazova. Živjela je i radila u brojnim europskim gradovima, kao što su Graz, Trst i Venecija, gdje je radila kao odgojiteljica i guvernanta kod bogatih obitelji. Po povratku u Karlovac podučavala je djecu, a posebno je tijekom svog života i rada isticala važnost boljeg obrazovanja djevojčica.
Bavila se pisanjem, bila je jedna od najvećih zagovarateljica ilirskog pokreta, baratala je krojačkim zanatom, a uz sve to bila je očigledno velika zaljubljenica u prirodu. I moglo bi se reći da je zasigurno bila svojeglava, hrabra i odvažna s potrebitom dozom ludosti – jer, budimo realni, komu bi palo na pamet uspeti se na Okić bosonog?
O svom avanturističkom životu pisala je u svom dnevniku iz kojeg jasno vidimo kako je često boravila u planinama. Ova odvažna avanturistica doživjela je brojne pustolovine, a čak je jednom prilikom opisala i razbojstvo u Lici. Isticala je svoju želju da se uspne kroz stijenu Okića, a u to doba nije mogla ni među muškarcima naći istomišljenike željne tog izazova. No, Dragojla nije bila samo odvažna, ona je bila i uporna.
Tako je 12. rujna 1843. godine nagovorila jednog poznanika da je prati na usponu kroz stijenu Okića u Samoborskom gorju. Učiteljica i književnica je u svom osobnom dnevniku potanko opisala svoje uzbuđenje i za ono vrijeme spektakularan uspon:
“Strašno stermi i skliski put prieko onog kamenja i porušenih razvalina bi s pogibelju skopčan i plazenje po njemu vratolomno, ali moja želja, na verh dospjeti, čini me svu pogibeo prezirati, i ja, cipele iz nogu uzamši, a odeću oko mene usko gori zadevenu, pustih se kao mačka gori plaziti… Moj drug, videći mene ovak plaziti, udivljeno stane i reče: ‘Gospodično! Tako mi boga i moga poštenja! Ja vam se moram diviti. Ja sam bio soldat i mnogi sam već vratolomni put činio, nu na ovakovom jošte ne bijah nikada …’. Nu meni se to šala viđaše i srietno doplazismo i dovukosmo se na verh”, piše u njenom dnevniku.
Ovaj prvi zabilježeni penjački uspon u hrvatskoj planinarskoj povijesti, izveden je vrletnim, stjenovitim pristrankom hridine na čijem se vrhu smjestila gradina Okić. Bilo je to punih 30 godina prije osnivanja Hrvatskoga planinarskog društva (1874.). Tek je 1878. HPD dao prokrčiti put na Okić sa zapadne strane, od zaselka Gornji Gorički, gdje je 1978., točno sto godina poslije toga, planinarsko društvo Dr. Maks Plotnikov iz Samobora izgradilo planinarski dom.
Dnevnik Dragojle Jarnević čuva se u Hrvatskome školskom muzeju u Zagrebu. Muzej je radi popularizacije toga za hrvatsko planinarstvo povijesnoga podviga, prigodom prvoga pohoda darovao HPD-u Željezničar iz Zagreba presliku Dragojlina rukopisa iz njezina tada još neobjavljena dnevnika. Cjelovit dnevnik objavljen je 2000. u izdanju karlovačkog ogranka Matice hrvatske.
Uputi se na Dragojlinu stazu na Okiću
Njegujući uspomenu na penjački podvig Dragojle Jarnević, Hrvatsko planinarsko društvo Željezničar 18. rujna 1994. otvorilo je stazu na Okić u spomen na 150. obljetnicu uspona Dragojle Jarnević na Okić. Uređenje Dragojline staze je, potaknut istraživanjima prof. Vlade Oštrića i navodima prof. Željka Poljaka, započeo zagrebački planinar Zdravko Molak uz podršku samoborskog planinara Zdenka Kristijana.
Staza počinje na nadmorskoj visini od 275 m, u dubokom klancu potoka Okićnice, točno na mjestu gdje kolni put koji prilazi od zaselka Donji Gorički u oštrom luku presijeca potok. Smirujući šumor Okićnice, koji te prati prvih 15-ak minuta uspona, vjerojatno je pratio i Dragojlu Jarnević i njezina sudruga na njihovu usponu.
Naime, kako prosuđuje povjesničar Vlado Oštrić “Dragojla je sa podnožja južne okićke strmine – od kamenitog korita potoka Okićnice – krenula, s velikim zanosom i odlučnošću, ravno uvis, vjerojatno između srednjeg i istočnog stjenovitog rebra na toj, južnoj, strani.”
Već s prvim koracima put ide oštro uz strminu. No, nakon samo 25 metara staza se izravnava i podno lijepe, mahovinom obrasle stijene ponovno se zakratko približava živahnoj Okićnici. Taj je skrovit kutak nazvan Dragojlinim dolcem. Odmah potom slijedi najnaporniji dio staze – žestoka strmina kojom se kroz miješanu kršku šumu za 10 do 15 minuta oštrog uspinjanja prilazi stjenovitu skoku kroz koji nema jednostavna i laka prolaza.
Na mjestu gdje strmina nakratko prestaje Dragojlinoj se stazi slijeva priključuje prilaz iz smjera planinarskoga doma “Dr. Maks Plotnikov” pod Okićem. 20-ak koraka dalje od toga predaha i izlaska iz strmine put vodi vrlo strmim kuloarom između dvaju stjenovitih rebara, koji je teško svladati i za suha vremena jer je pod nogama gola zemlja, a oslonci i oprimci nisu baš izdašni. Na tom najizloženijem dijelu staze postavljana je pletena čelična užad te nekoliko željezna gazišta, kao pomoć i osiguranje na putu.
Najljepši dio Dragojline staze je strma, suncu izložena, stjenovita kosa, obrasla endemskom planinskom travom, cvijećem i drugim raslinjem, koju nadvisuje gotovo okomita, polukružna stjenovita barijera. Prvotna je trasa puta u nekoliko kratkih, oštrih zavoja svladavala tu čistinu i kroz kratak se stjenovit odsječak penjala do najupečatljivije točke na stazi – vidikovca romantična imena “Kak’ taubeka dva”. S tog se mjesta otvara lijep vidik uokolo. Nakon još malo uspona i prelaska još jedne stjenovite stube, izlazi se na položit put koji vodi od planinarskoga doma do ruševina Okić grada, uređen još davne 1878. Do staroga grada preostaje još samo dvije nekoliko minuta lagana uspona.
Godišnji Pohod Dragojlinom stazom
U spomen na ovu hrabru planinarku od 1996. svake se godine organizira planinarski pohod na Okić. Prvi pohod, uz evidenciju sudionika i iskaznicu pohoda, održan je 15. rujna 1996. u organizaciji HPD-a Željezničar. Pohod uključuje uspon od planinarskoga doma pod Okićem do vrha Okića, tj. staroga grada, jednom od triju varijanata: uobičajenim planinarskim putom, kojim su se na grad uspinjali njegovi nekadašnji stanovnici ili nekom od dviju planinarsko-penjačkih varijanti: Dragojlinom stazom ili Žoharovim klinčanim putom.
Sudionici pohoda mogu prema svojim mogućnostima i sklonostima izabrati bilo koju od varijanti. Za vrijeme pohoda, na ključnim su mjestima na stazi raspoređeni dežurni planinari, koji informiraju, upućuju i ohrabruju sudionike, a po potrebi i pomažu, zatreba li kome sigurna ruka. Svi sudionici pohoda dobivaju iskaznicu sa skicom putova i pravilima pohoda. Sudjelovanje u pohodu potvrđuje se otiskom kontrolnoga žiga koji se može dobiti na Okiću na dan pohoda od 11 do 16 sati. Svaki se sudionik upisuje u evidenciju pohoda. Za tri sudjelovanja u pohodu dodjeljuje se brončana značka pohoda, za pet pohoda srebrna, za sedam pohoda zlatna značka i za deset sudjelovanja pisano priznanje.
U posljednjih 10-ak godina uobičajeno se planinarke na Okić uspinju u odjeći iz Dragojlinog doba. Na pohodu 2018. godine na Okić se popelo više od stotinu “Dragojli” odjevenih u suknje i opremljenih starinskom opremom.
Penjanje u Hrvatskoj započelo je na Okiću upravo s odvažnom Dragojlom davne 1843. godine, no tu nije stalo. Najveća alpinistička postignuća u hrvatskom planinarstvu nakon nje upravo su ostvarile žene. Posebno se ističu hrvatske ženske alpinističke ekspedicije Cho Oyu 2007. godine i Mount Everest 2009. godine. Hrvatska je zapravo jedina zemlja na svijetu iz koje se na najviši vrh svijeta Mount Everest popela više žena nego muškaraca. Da je Dragojla bosonoga znala što je sve pokrenula i što sve tek čeka planinarke, sigurno bi bila izuzetno ponosna…
Za kraj donosim isječak iz Dragojlinog dnevnika koji upravo opisuje njen penjački pothvat:
“Rujan Karlovac 1843.
9. Sutra dan sam naumila ići k 5 satih od Karlovca udaljenomu miestu Okić zvanom; ondie imade na vèrhu jedne nepristupne klisure stara razvalina na koju bi rado prispieti, ako gdie družtvo shodno nadjem, s kime bi se gori popeti mogla.
12. Sinoć se kasno u noći iz pod Okića vratih gdie je obično svake godine na tako nazvanu, kljukovsku nedielju, proštenje kod onudašnje Majke Bože, a dan za njome pako veliki sajam. Množina svieta biaše ondie sabrana, i ja se nemogoh zadosta, raznostih kojekakovih na onom prostoru nagledati.
(. . .)
Sutra dan izidoh sama, buduć moj svak i seka, s kojimi biah onamo stigla, pod šatorom kod svog tèrštva ostaše, na tèrgovište, i po okolici, gdie se sa svom srietjom s jednim poznatim gradjaninom iz Karlovca srietih, koi u istoj nameri kao što i ja, po sajmu i po onom okružju, gdie nas obih do sada jošt nikada nebi, se razgledali, onamo izadje; i u bèrzo porazumieći se, odpravismo se put razvaline Okića, koja od tèrgovišta poniešto bolje od pol sata udaljena. Dospivši nas dvoje na podnožje klisure, koja stèrmo u visinu viri, činjaše se mome drugu niešta nemoćna do razvaline dospieti, nu moja želja, iz one visine se po Horvatskoj razgledati, tieraše me iz nemoćna šta godj moćna učiniti, i ja se odpravih u šumarje puta tražiti; videći moj drug kakovom ja odlućenosti napred rivah, nepazeći tèrna niti kamena, pusti i on meni sliediti; stid ga biaše, da jedna dievojka više sèrdčenosti negoli on pokazuje. Jedan komad iznad šumarja se biasmo dobro izvili, i posve pod razvalinu dospieli, ali onde nam se nemogućnost, dalje ići stèrmo predstavi, jerbo nam se biaše, najedanput ponor ukazao, i za mene nemogučnost dalje ići. Ali moja želja, na zidine razvaline dospieti sievaše u mome oku i riečmi, i moj drug, videći moju postojnost i odlučenost nadje pomoć. On najme, jednu jaku bèrv najdući, pruži ju prieko ponora, i prevede me srietno onamo. Nu sada nadjosmo opet zaprieke. Strašno stèrmi i skliski put prieko onog kamenja i porušenih razvalinah bi s pogibeljom skopčan, i plazenje po njemu vratolomno ali moja želja, na vèrh dospieti, čini me svu pogibao prezirati, i ja, cipele iz noguh uzamši, a odeću oko mene uzko gori zadevenu, pustih se kao maćka gori plaziti; sada dèržeći se za onuda bujeće korenje, sada za svèrših od dubovah i opet za klisure. Moj drug, videći mene ovak plaziti, udivljeno stane i reče: ‘Gospodično! tako mi boga i moga poštenja! ja vam se moram diviti. Ja sam bio soldat i mnogi sam već vratolomni put činio, nu na ovakovom nebiah jošte nikada, i sada me nebi nitko ovuda spravio da ni vas; ali, od vas se ipak osramotiti nedam, i ako vi stèrmoglavite oću i ja radostno poginuti, osviedočujući se koliko sèrca i odlučenosti u vas imade! Ta med jezero se neće jedna dievojka niti žena naći koja bi ovuda ovako pogibeljno plazila, ma koliko se će i muževah naći koji nebi podnipošto ovuda svoje glave na igru metali!’ Nu meni se ko šala vidjaše i srietno doplazismo i dovukosmo se na vèrh.
Ali za muku plazenja biah dostačno kroz izgled u okolinu, i daleko prieko zagorja do štajerskih briegovah, prieko Karlovca i Zagreba doli u Slavoniu, naplatjena.
Na zidini mi reče drug, promotrivši strašnu dubinu i stèrminu pod nama: ‘Gospodično! ja se natrag idući za Vas bojao budem; dolie će ići vele tegobnie negoli gori; premda sam muž, nu ja vam nebi ništa pomoći mogo ako bi vam se noga i po malom izmaknula, jerbo bi nespasivo dolie stèrmoglavili.’ ‘Eh! neimajte straha’, odgovorih mu, ‘ja se nebojim ništa, i s pomoćju božju čemo opet dolie dospieti.’ Dèržeći se on gori na svèrših spustjao me je po miestih doli, a onda na miestah me je dolie k sebi vuko, iza kako su mu okolnosti miesta dopustjale i tako dospismo srietno opet dolie.
‘Ne! ne! to je šta nečuvena od jedne dievojke!’ dvadeset krati je on uskliknuo ‘svaki neka se muž pred vašom odlučenosti i hrabrosti sakrije; duše mi! ja nebi bio sam za ništa na svietu ovaj vratolomni put poduzeo!’ I doista, iza kako se dolie obustavismo, razgledavajući tek sada onu klisuru, prodjoše mi strahi kroz ledja, i pomisao, po kakovih klisurah i nad kakovi ponori visjasmo, tieraše mi znoj na čelo. Bog dobri nas je čuvao! tiho sam izustila; i doista da je angjeo vèrhu nama bdio. Ja sam se mnogo po onih briegovih sa mojim drugom mela, i on mi se je jedno za drugim divio. Od neurednoga jela biah po podne obolila, upravo gdie se kod niekojih vrielah nalazismo, koje Okić nebrojene ima; nu danas mi je ipak bolje, i natoliko mi glava neboluje, kao što jućer.”
FOTO: Hrvatski planinarski savez, Privatna arhiva
IZVOR: Hrvatski planinarski savez
