Početke ove, nadasve skromne zime iskoristili smo za jedan zimski klasik – uspon na najviši vrh Karavanki, Stol (2.236 mnv). Karavanke su, inače, vrlo dugi alpski masiv koji je zapravo prilično teško doživjeti kao jednu cjelinu, s obzirom na to da se ne radi o vrlo visokim i izrazitim vrhovima, niti nekakvom grozdu planina koji je lako uočljiv iz ove naše žablje perspektive. Protežu se od Italije na zapadu, zatim duž obje strane granice između Slovenije i Austrije te se nastavljaju na istok do Slovenj Gradca, gdje skreću prema jugoistoku i u cijelosti prelaze na slovenski teritorij.
Karavanke dalje nastavljaju preko Paškog Kozjaka, Konjiške gore, Boča i Donačke gore do Maclja, gdje prelaze na hrvatsku stranu, te se tu dijele na dva kraka. Sjeveroistočni krak nastavlja se uz granicu sa Slovenijom preko Ravne gore (680 m), koja je posljednji istaknuti vrh na ovom dijelu. Drugi krak, koji nastavlja prema istoku, na Ivanjščici (1.061 m) posljednji put prelazi visinu od 1000 m, a zatim se postupno počinje spuštati. Ovaj naš hrvatski dio može se jasno vidjeti pogledom na neku topo kartu koja jasno prikazuje povezanost i dužinu ovog planinskog lanca.
Parking kod Valvasorjevog doma
Na Stol, ili kako Austrijanci kažu, Hochstuhl (ime je dobio po obliku koji podsjeća na stolicu pa su i slovenski i njemački naziv isti), vodi više staza, kako je to i uobičajeno za najviši vrh nekog masiva. Nama najpoznatiji pristupi su oni sa slovenske strane, a najčešći su upravo od Valvasorjevog doma pod Stolom (1.181 mnv).
Do doma inače vodi cesta koja je zimi zatvorena, no kao što smo već pisali, zima je slaba pa se nadamo da će i cesta biti barem djelomično biti prijevozna. Do ovdje nije teško doći, a sve što trebaš je zapravo gledati oko sebe jer Stol je onaj vrh koji se tako jasno vidi kada se voziš po cesti između Radovljice i Jesenica. Također je jedna od najpoznatijih vizura s Bledskog jezera tako da zaista nije teško doći do ovdje. Ne previše dugu vožnju iz Rijeke završavamo u mjestu Žirovnica, nedaleko glavnog izlaza s autoceste Lesce/Bled/Bohinj. Starom cestom je ista stvar pa je gotovo nemoguće promašiti odredište.
Od Žirovnice te čeka još pokoji kilometar vožnje do Završniškog jezera, gdje se nalazi poveći parking. Zimi, koliko vidimo, nema naplate niti na parkingu niti za cestu prema domu, dok je uobičajena cijena 5 eura dnevno za parking ili 10 eura dnevno za cestu do Valvasora (više na linku). Već ovdje vidimo da snijega nema ni u tragovima pa nastavljamo autom prateći table za Valvasorjev dom.
Bijela cesta je u dobrom stanju pa odlučujemo voziti dok ne naletimo na prve tegobe, a to je otprilike do prvog tankog sloja leda na cesti prije kojeg se okrećemo i parkiramo na manjem ugibalištu uz cestu, nekih 10-ak minuta pješke niže od doma.
Da stvari trebaš uzeti ozbiljno, govori već prva priča koja nas je dočekala odmah po polasku od auta. Naime, stariji slovenski par nastavio je vožnju, iako je cesta dalje bila manje ili više pokrivena ledom. Nešto malo dalje iza zavoja naletjeli su na poveći dio ceste pod debelim ledom te se tu pokušali okrenuti. Čim su krenuli natrag nizbrdo, sletjeli su s ceste. Pad u provaliju i veću tragediju spriječile su smreke koje rastu gusto i blizu ruba ceste te su zadržale automobil uz manju štetu na blatobranu i vratima. Nudimo pomoć no već su na telefonu i zovu prijatelje koji će ih izvući van s ruba na kojem su zapeli. Nastavljamo dalje i komentiramo kako zaista ne treba uzeti olako uvjete na ovim strmim planinskim cestama.
Uspon na Stol Žirovniškom stazom
S obzirom na to da smo parkirali 10 minuta od doma, brzo smo na početku dobro označene staze, koju odlično poznajemo. Nije zgorega ponoviti da na zimske uspone trebaš ići samo ako si stazu upoznao u uvjetima bez snijega, ako je moguće i više puta.
Nastavljamo kroz šumu i čudimo se koliko je malo snijega, no što je tu je. Diže se prekrasan dan i jedva čekamo vidike odozgora, iako smo ih već više puta ovdje doživjeli. Nakon 15-ak minuta stižemo do prvog križanja gdje se odvajaju dvije staze: lijevo ide Žirovniška pot, a desno Zabreška. S obzirom na to da su nam obje dobro poznate, idemo gore Žirovniškom te se dogovaramo za povratak po Zabreškoj. Nema nekog posebnog pravila – jednako su zahtjevne, tako da ti je na izbor kuda želiš.
Prvi ozbiljniji snijeg počinje na oko 1.700 metara nadmorske visine. Kako postoji solidna prtina, nemamo tegoba po putu, osim naše slabe kondicije i neprestanog zastajkivanja da fotkamo prekrasne prizore oko nas. Nude se prekrasni pogledi prema Julijskim Alpama pa je nemoguće ne uživati u zimskim panoramama, iako doline nemaju snijega niti za gušt, a kamoli nešto više.
Iako je Stol iznimno popularan vrh, danas nema neke posebne gužve s naše strane, dok se s austrijske skuplja manja skupina turnih skijaša koja relativno brzo napreduje prema vrhu. Greben koji vodi do Malog stola i Prešernove koče ima nešto tvrđi snijeg, no i dalje su ti uvjeti i više nego OK za prave zimske gojzerice pa dereze i cepini ostaju u ruksacima.
Ne trebamo ni napominjati da zimsku opremu po ovakvim uvjetima moraš imati sa sobom i svakako je moraš znati koristiti jer nikad ne znaš kada će ti i gdje trebati, kako bi sigurno prošao određene dijelove puta. Mi smo u zimskim gojzericama pa nemamo tegoba kao neki koji su se uputili u univerzalnim/cjelogodišnjim/ljetnim gojzericama te uz njih koriste žabice ili derezice. Iako je to koristan komad opreme, u visokogorju nema praktičnu primjenu i može biti vrlo zavaravajuće i opasno doći na strme i tvrde padine bez pravih dereza.
Dakle, pamet u glavu što se tiče zimske opreme, a u međuvremenu mi radimo prvi odmor kod Prešernove koče na Stolu (2.174 mnv). Inače, to je najviša planinarska kuća u Karavankama, nalazi se netom pod Malim Stolom te je nazvana po najvećem slovenskom pjesniku Francetu Prešernu, rođenom u Vrbi na Gorenjskoj. Iako puše kao ludo, nalazimo zavjetrinu gdje se grijemo na suncu koje neumitno grije te uživamo u gutljajima tople vode iz naših termosica.
Na vrhu Stola
Nakon kraćeg odmora, koji koristimo da fotkamo prve susjede, Begunjščicu i Vrtaču, ali i nešto dalje vrhove Košute i Kamniško-Savinjskih Alpa, ostaje nam još oko pola sata uspona. Pažljivim korakom priječimo i gazimo kroz snijeg i uskoro smo na vrhu. Tu nas čeka 20-ak ljudi te svi skupa zurimo u prizore oko nas i jednostavno uživamo u danu.
Do vrha smo potrošili nemalih 4 i pol sata, no uzmi to s dozom rezerve jer mi jako puno vremena trošimo na fotografiranje. Samo jedna divokoza koji smo snimali po putu uzela nam je barem 20-ak minuta od uspona, tako da ovo vrijeme možeš bitno skratiti ako ciljaš na brzinu i ako nisi neki poseban ljubitelj škljocanja fotoaparatom svakog kamena i travke koje vidiš putem.
Spust sa Stola Zabreškom stazom
Ne zadržavamo se previše na vrhu pa se istim putem vraćamo do Prešernove koče na Stolu. Snijeg je već mekan od sunca i vidimo da smo danas vukli tonu željeza u našim ruksacima bez primjene, no i to je sasvim u redu i nerijetki je scenarij.
Nastavljamo spust po velikoj padini Zabreške poti koja nema nekih posebnih izazova, osim velikog priječenja s jugoistočne strane koje u ovakvim uvjetima treba odraditi s posebnim oprezom. No kako snijeg nije tvrd i dobro je ugaženo, ni ovdje ne osjetimo neke posebne probleme. Ako nisi navikao na takve staze, onda je povratak pametnije napraviti po Žirovniškoj poti gdje nema takvih, izloženijih priječenja i strmih pogleda.
Dok još ima sunca, radimo kratku pauzu za ručak s nogu i relativno brzo smo kod auta, ispunjeni prekrasnim danom i planinama. Iako smo na Stolu bili bezbroj puta, moramo napomenuti da se radi o zaista lijepom izletu za sve vrste planinara, a ujedno je zimi dobar uvod u zimsko planinarenje te korištenje opreme.
Dan zaključujemo s oko 12 kilometara dužine te oko 1.400 metara uspona i jednako toliko spusta, u trajanju od 7.30 sati.
Korisne informacije za uspon na Stol u Karavankama u Sloveniji:
- Početak staze: Parking kod Valvasorjevog doma pod Stolom
- Parking: besplatan zimi, naplaćuje se ostatak godine (više u tekstu)
- Naplaćuje li se ulaz?: Ne
- Dužina i trajanje staze: Opisana staza je duga oko 12 km, ima oko 1400 m uspona te nam je za nju trebalo oko 7.30h s uračunatom pauzom.
- Za koga je prikladna staza: Staza spada pod K3 (kondicijski zahtjevna) i T2 ljeti (umjereno zahtjevna)/T3 zimi (tehnički zahtjevna – zimi povremena upotreba dereza i cepina), VR5 (visinska razlika iznad 1000 m). Markacije su odlične i nije se teško orijentirati po stazi, iako za zimsku turu ipak treba prethodno poznavati stazu (proći je po suhom).
- Postoji li mjesto za hranu i piće: Na početku staze se nalazi planinarski dom koji radi cijele godine (detaljnije opisano u tekstu)
