Tko je bio Ante Premužić, autor jednih od najljepših planinarskih staza u Hrvatskoj?

Jedna od najistaknutijih ličnosti u povijesti hrvatskog planinarstva definitivno je Ante Premužić, šumarski inženjer, graditelji, planinar i istinski ljubitelj prirode. Njegovim stopama, točnije planinarskim stazama, hodamo i nakon 90 godina, diveći se vizionarskoj ideji i samoj realizaciji. Slobodno možemo reći kako je Premužićeva staza na Velebitu jedna od najljepših staza, ne samo u Hrvatskoj nego i šire, jedinstvena dionica koja omogućuje planinarima da uz malo truda prođu i dive se najnepristupačnijim i najljepšim predjelima Velebita. I koliko god smo upoznati s Premužićevom, za koju su čuli i oni koji ne planinare, malo toga se zna o životu i drugim djelima ovog planinarskog vizionara. U suradnji s Hrvatskim planinarskim savezom i povodom obilježavanja 150. obiljetnice organiziranog planinarstva u Hrvatskoj, donosim priču o životu i djelu Ante Premužića. 

Prvi put sam kročila prvom i najpopularnijom dionicom Premužićeve staze od Zavižana do Alana u sklopu Opće planinarske škole koju sam pohađala u planinarskom društvu Runolist. Čim sam napravila par koraka, bilo mi je posve jasno zbog čega se govori da svaki planinar i ljubitelj prirode treba barem jednom proći Premužićevu stazu. Par godina nakon, ostvarila sam želju da prođem cijelu dionicu od Zavižana do Baških Oštarija i upravo ta tri predivna dana ubrajam među svoje najdraže planinarske izlete. 

Mnogo toga je fascinantno na i oko ove staze. Naravno, ne treba ni spominjati prirodu i ljepotu samog Velebita. Ono što i dan danas, 90 godina od završetka gradnje ovog remek djela, fascinira ljude jest činjenica kako Premužićeva staza, unatoč svojoj kilometraži i teškom terenu kroz koji prolazi, ne traži prevelik napor od planinara. Premužićeva staza darovala nam je na dlanu Velebit u svoj svojoj ljepoti, surovosti i velebnosti.

Premužićeva staza jedinstven je spomenik graditeljskog umijeća i nedvojbeno najatraktivniji planinarski put u Hrvatskoj. Ta vješto građena dužinska planinarska staza omogućuje ugodan i siguran prolazak kroz najljepše predjele sjevernog i srednjeg Velebita između Zavižana i Baških Oštarija. Najatraktivnija je i najdojmljivija dionica kroz teško prohodan krševit splet Rožanskih kukova. Staza na mnogim mjestima omogućava impresivne vidike prema moru, iz “ptičje perspektive”, kao i izravan doživljaj pogleda na slikovite vrtače i škrape te brojne kamenite i klekovinom obrasle vrhove.

FOTO: Ljubavna cestica u okolici Crikvenice

Nakon što sam prohodala najpoznatiju Premužićevu stazu, počela sam pratiti njegove stope po Kvarneru – okolica Crikvenice skriva Ljubavnu cesticu za koju se smatra da je autor upravo Ante Premužić, a na otoku Rabu nalaze se dvije dionice Premužićeve staze koje prolaze kroz najljepše dijelove ovog kvarnerskog otoka. 

FOTO: Premužićeva staza na otoku Rabu

Ono što je fascinantno u radu Ante Premužićeva je njegova sposobnost da planinarima i ljubiteljima prirode omogući pristup najljepšim (i često ne toliko dostupnim) dijelovima prirode, a da pri tome ne narušava njenu vizuru niti joj dominira – ljepota planina i šuma i dalje je na prvom mjestu. Ante Premužić svojim djelima odaje počast prirodi te nam omogućuje da to činimo i mi sami, čak i nakon skoro 100 godina!

Tko je bio Ante Premužić i gdje sve možemo naći njegove staze?

Ante Premužić upisao se u planinarsku i šumarsku povijest kao projektant i graditelj staze duž Velebita, a istaknuo se još mnogim vrijednim djelima i postignućima.

Rođen je u Slavonskom Kobašu 11. siječnja 1889. Po završetku Kraljevske velike gimnazije u Požegi, studirao je na Šumarskoj akademiji u Zagrebu i 1913. stekao zvanje šumarskog inženjera. Poslije Prvoga svjetskog rata službovao je u raznim mjestima, a 1926. premješten je u Direkciju šuma na Sušaku, gdje je ostao sve do 1935. 

U razdoblju službovanja na području Kvarnera i ličkoga krša usmjerio je svoj stručni rad na izgradnju cesta i putova. U vrijeme gradnje staze na Velebitu bio je građevinski referent u Direkciji, a nakon završetka gradnje bio je nakratko i direktor te Direkcije. Od 1935. bio je zaposlen u Odjelu za šumarstvo Banske uprave u Zagrebu, gdje je radio na uređenju bujica, a od 1948. do umirovljenja 1950. radio je u Saveznom institutu za pošumljavanje i melioraciju krša u Splitu. U dva je navrata radio kao voditelj Građevinskog odsjeka tadašnjeg Ministarstva šuma i rudnika u Beogradu.

U svojem stručnom radu, osim izgradnjom staza i cesta, bavio se, kako je spomenuto, suzbijanjem bujica u kršu, pa je uspio regulirati i ukrotiti brojne bujične tokove (Vrapče, Šestine, Požeška dolina, Vinodol i dr.). Posebno se posvetio proučavanju problema seljačkog gospodarstva u krškim predjelima, povezavši ga s problemom pošumljavanja. Rezultat studiranja te problematike jest knjiga “Seljačko gospodarstvo na kršu”, tiskana 1940. Zbog ratnih okolnosti, ta je vrijedna publikacija tada ostala nezapažena, a nakon rata zaboravljena. O ulozi šumarstva i planinarstva u razvoju turizma pisao je u stručnoj šumarskoj literaturi te u časopisu Hrvatski planinar.

Istaknuo se kao inicijator, vrstan projektant i graditelj brojnih šumarskih i planinarskih puteva na Velebitu, ali i na Plitvičkim jezerima, oko Čabra i Crikvenice te na otocima Rabu, Pagu i Krku. 

FOTO: Premužićeva staza na otoku Rabu iz zraka

Iz svoje stručne perspektive prostudirao je čitavo područje Plitvičkih jezera, njihovu tektoniku, hidrologiju i geologiju, a rezultat toga rada bile su staze oko jezera, koje i danas vrlo dobro služe svojoj svrsi. Uredio je pristupe špiljama Šupljari, Golubnjači i Vili Jezerkinji, a u Golubnjaču i Vilu Jezerkinju uveo je i električno osvjetljenje.

Za doprinos hrvatskom planinarstvu, HPD je još 1932. Premužića imenovao začasnim članom. Nakon Drugog svjetskog rata odlikovan je zlatnim znakom Planinarskog saveza Jugoslavije.

Preminuo je u Zagrebu 30. studenoga 1979. u dobi od 90 godina. U to je vrijeme bio najstariji šumar u Hrvatskoj. Pokopan je u obiteljskoj grobnici na zagrebačkom groblju Mirogoju, na polju 129, grobnom mjestu 160.

FOTO: Premužićeva staza na otoku Rabu iznad Lopara

Velebit prije Ante Premužića

Početkom 20. stoljeća Velebit je bio uglavnom nepoznat i neistražen. Na njemu je u to vrijeme u ljetnim stanovima boravilo mnogo podgorskih stočara sa svojim blagom. Planinom su se tada kretali botaničari, geografi i geolozi, uglavnom obilazeći vrhove i držeći se ugaženih pješačkih staza.

Premužić je u prve tri godina svojeg službovanja na Sušaku (1926. – 1929.) prešao čitav Velebit uzduž i poprijeko, od Oltara do Svetoga brda, i to nebrojeno puta, u svim godišnjim dobima. Probijanje kroz Rožanske kukove bilo je tada, zbog konfiguracije krškoga terena, vrlo pogibeljno i gotovo nemoguće, o čemu svjedoči i iskustvo Premužića i kolege Marka Vukelića kada su morali neplanirano prenoćiti na terenu:

“Ljeti god. 1930. tražeći trasu budućeg puta prodirali su u južnom pravcu prema Rossijevoj kolibi čitav dugi ljetni dan i konačno su bili prisiljeni, da noć proborave u ovim kukovima gladni i žedni bez kapi vode, tako da su tek sljedeći dan sa najvećim naporom izgladnjeli i u najvećoj žeđi mogli da se provuku do Rossijeve kolibe.”

U takvim se okolnostima, iako u to vrijeme na Velebitu praktički još nije bilo planinara, rodila vizionarska zamisao o gradnji planinarske staze koja bi od Svetoga brda na jugu pa do Oltara na sjeveru prolazila čitavim Velebitom ne spuštajući se ispod 1000 metara. Pri provedbi toga jedinstvenog zadatka, za koji nije bilo uzora ni kod nas ni u inozemstvu, nije se moglo računati na potporu pretpostavljenih, a ni na znatnije materijalne izvore. Pa ipak, da bi se ostvarila zamisao o izgradnji staze, postavljena su dva uvjeta, i to da ona mora služiti velebitskom stanovništvu kao prometnica, a budući da treba biti namijenjena i planinarima, da treba prolaziti kroz najljepše predjele planine ili barem uz njih.

Premužićeva staza – vizionarska zamisao Ivana Krajača i Ante Premužića

Taj uzdužni, visinski turistički put vješto se koristi dužinom planine, neprekinutim visinskim pojasom, panoramom ljutoga krša i vidikovcima prema moru, poštujući estetska načela i potvrđujući na svakom metru dužine izvođačku kvalitetu. Staza ne izbjegava težak teren, nego ga svladava gotovo stalno na podjednakoj nadmorskoj visini od oko 1.500 m, s najvećim nagibom od 12 % (osim stubišta podno Crikvene). Gdje je god trebalo, solidno je podzidana, usječena u stijenu ili izvedena preko malih vijadukata, kako bi se izbjegla zavojitost i gubitak visine. Njezina je dužina, zajedno s odvojkom do vrha Šatorine i silazom u Štirovaču, veća od 60 km. Iako postoji već gotovo cijelo stoljeće, nije nimalo izgubila na važnosti, dapače, služi kao magistrala na koju se vežu brojni poprečni putovi. Orijentacija je na njoj laka, pa i u najgušćoj magli.

Premužićeva je staza jedini hrvatski planinarski objekt koji je jedinstven u europskim razmjerima, i ujedno jedan od najprepoznatljivijih.

Izgrađena je u vrijeme kad na Velebitu, a niti na podvelebitskoj obali, praktički još nije bilo nikakvog turizma, pa je utoliko fascinantnija vizionarska zamisao Ivana Krajača i Ante Premužića. Izgradnju staze omogućili su svojim angažmanom i sredstvima Direkcija šuma na Sušaku i Hrvatsko planinarsko društvo (HPD) u Zagrebu, uz potporu uprave Savske banovine. 

Pa ipak, gradnja staze ne bi bila moguća bez Podgoraca, koji su je izgradili slažući kamen po kamen prema uputama šumarskog inženjera Ante Premužića. Staza je zbog toga ujedno i podsjetnik za brojne Podgorce, koji su radi ispaše, sa svojim blagom u ljetnim mjesecima još u prvoj polovici 20. stoljeća živjeli u svojim stočarskim stanovima na Velebitu. Taj je tradicionalan oblik stočarenja na Velebitu do današnjih dana sasvim zamro pa vrijedi istaknuti da staza ne bi mogla biti izgrađena bez domaćih ljudi s iskustvom u gradnji suhozida, voljnih i spremnih uključiti se u njezinu gradnju. Građa se nije dovozila, već se upotrebljavao velebitski kamen uzet na mjestu gradnje.

Staza je u čitavoj svojoj dužini široka 120 centimetara. Tako je solidno građena da se i danas njome može kao u šetnji prolaziti kroz najljući krš. S vremenom su kiše na mnogim mjestima isprale sitni drobljenac, a ponegdje nanijele zemlju na kojoj je niklo bilje i tako stazu suzilo na nogostup, no i dalje je u cijelosti prohodna i sigurna. Na najopasnijem mjestu, iznad duboke ponikve podno Pasarićeva kuka, malo prije Jerković dôca, nekoliko se puta odronila, ali ju je o svojem trošku HPS uvijek popravljao, uglavnom u izvedbi legendarnoga zavižanskog domaćina Drage Dražena Vukušića (1930. – 2007.). Neke su dionice u međuvremenu pretvorene u cestu, i to 2,5 km podno Zavižana i 3 km prije Baških Oštarija.

Na samoj su stazi četiri planinarska objekta: planinarski dom Zavižan, Rossijevo sklonište, planinarska kuća Alan i planinarsko sklonište Skorpovac, a blizu nje još četiri: sklonište na Ograđenici, Kugina kuća te domovi Ravni dabar i Prpa na Baškim Oštarijama.

Danas se najpopularnijom dionicom staze, onom koja vodi kroz vrlet nekoć nepristupačnih Rožanskih kukova, lako može proći u jednodnevnom izletu. Veće se skupine ujutro autobusom dovezu do Zavižana, a nakon šest sati hoda kroz Rožanske kukove autobus ih dočeka na prijevoju Velikom Alanu. Postoji i mogućnost prijevoza kombi vozilom između Zavižana i Alana, te povratak njime na početnu točku u istom danu.

Opširan opis cijele staze objavio je prvi put HPD 1939. u knjižici Slavka Šagovca “Opis označenih puteva po Velebitu”. Ta je knjižica danas vrijedan dokument zbog prikupljenih toponima koji bi ostali nepoznati nakon raseljavanja velebitskih gorštaka. Nakon toga je staza detaljno opisana u vodičima “Velebit” i “Hrvatske planine” Željka Poljaka te “Velebitski planinarski put” i “Planinarski vodič po Hrvatskoj” Alana Čaplara.

Četiri godine je trajala izgradnja Premužićeve staze na Velebitu

Nakon dobivanja odobrenja Ministarstva šuma i ruda, 1930. započela je izgradnja staze. Najprije je sagrađena dionica od Alana prema Dabarskoj kosi. O koliko se složenom logističkom pothvatu radilo, svjedoči činjenica da je u radovima na toj dionici sudjelovalo 150 radnika, a na spoju Ograđenica – Dokozina plan još 24 čovjeka. Radovi na dionici na srednjem Velebitu završeni su u listopadu 1930. Te je godine izgrađen i dio puta od Alana podno Seravskog vrha prema Crikveni.

Put kroz Rožanske kukove gradile su 1931. dvije ekipe. Sa sjeverne je strane počela raditi skupina radnika pod vodstvom Marka Vukelića. Ta je skupina uzimala vodu iz Modrić dolca. Do kolovoza 1931. bila su dovršena prva dva kilometra puta od Krajačeve kuće do Čemerikova dolčića, a do jeseni ta je skupina došla do sedla ispred vrtače podno kuka Čepuraša (1570 m). S južne je strane, tj. od Rossijeva skloništa, radila “partija” Nikole Šegote, koja je rabila vodu iz Rossijeva skloništa i iz sniježnice u njezinoj blizini. Šegotina skupina doprla je do jeseni 1931. iza zadnjih izdanaka Gromovače i nadomak sedla pod Kukom (1617 m).

Na kraju 1931. skupine su bile međusobno udaljene tek dva kilometra, no pred njima je još bio “najinteresantniji, ali i najteži teren” Rožanskih kukova. Razmišljalo se i o angažiranju treće skupine, no zbog preteškog terena i nemogućnosti opskrbe vodom i hranom, od toga se odustalo.

Za 1932. ostale su nedovršene dionica od Gromovače do Čepuraša na sjevernom Velebitu i kratka dionica između Dabara i Baških Oštarija na srednjem Velebitu. Iako su već bili dogovoreni radnici, došlo je do zastoja u izgradnji staze jer do kolovoza 1932. Direkciji šuma na Sušaku nisu doznačena obećana sredstva, a HPD, zbog velikih troškova izgradnje planinarskog doma na Risnjaku, nije mogao pozajmiti 30.000 dinara. Kada je u ljeto 1932. Banska uprava Savske banovine doznačila potreban doprinos, radovi su nastavljeni, ali preostali posao nije mogao biti dovršen prije zime, pa je završetak izgradnje ostao za 1933.

Dinamiku izgradnje te obilježja i važnost staze redovito je u Hrvatskom planinaru od 1930. do 1933. opisivao Ivan Krajač, koji se i sam snažno založio da se pribave sredstva i dovrši započet posao na sjevernom Velebitu. 

“Put iznosi oko 57 km. Nije to proširenje starih pučkih nogostupa, nego je izgrađen novi tehnički detaljno trasirani i solidno građeni 1,20 m široki put, koji je čvrsto podzidan, a gdje je trebalo, i u živac kamen usječen, i to u inače neobično naporno pristupačnom krškom terenu. Taj put nije kao dosadašnji putovi: vječna uzbrdica i nagla nizbrdica sa ponovnim naglim usponima…”

Otišavši 1935. sa Sušaka, Premužić nije dospio dovršiti južni dio svoje staze, premda je i za taj dio imao izrađen i elaborat i trasu. Premužićeva zamisao o stazi uzduž cijelog Velebita ostvarena je 1969., kada je HPS uspostavio Velebitski planinarski put (VPP). Premužić je odao priznanje za taj pothvat tako što je unatoč poznoj dobi 4. srpnja 1969. osobno došao na Zavižan na otvorenje Velebitskog planinarskog puta. HPS mu se na 10. godišnjicu VPP-a 1979. odužio spomen-natpisom koji je dao uklesati u stijenu pored njegove staze, po uzoru na rimski Pisani kamen kod izvora Begovače.

Premužić je u Hrvatskom planinaru objavio više članaka o Velebitu, a 1932. u članku “Novi visinski put u Sjev. Velebitu” (HP 1, 1931., str. 18) sažeto opisuje trasu, atrakcije i vidike na stazi te dinamiku izgradnje.

Kako se gradila Premužićeva staza

U Hrvatskom planinaru br. 1, 2000. (str. 21-22) objavljen je živopisan razgovor planinara Frana Brukete s Ivanom Miškulinom, posljednjim živućim graditeljem Premužićeve staze. Neposredno Miškulinovo svjedočanstvo o sudjelovanju u izgradnji Premužićeve staze i okolnostima života na Velebitu u prvoj polovici 20. stoljeća zaslužuje da ga ovdje sažeto prenesemo:

“Rođen sam na početku ovoga stoljeća (1908) u zaselku Vicići kod Jablanca. Rasta sam uz ćaću i mater ka i ostala dica. Letili smo za ovcan i kozama podgorskim stranama. Odlazili smo i na more uvatit koju ribu.

U školu je u ono vrime malo ko iša. Škola je bila u susjednom Jablancu. Vidili smo je većina nas samo izvanka. Bili smo samouki, naša je škola bila svakodnevni život, život u prirodi, na moru i u planini, na Velebitu. Liti smo ka i svi Podgorci odlazili, selili na Velebit. Išli smo priko Dundović poda, tu ostali niko vrime radi privikavanja na veću nadmorsku visinu i na planinsku klimu. Nastavili bi dalje priko Alana, Tudereva do Velikog Lubenovca.

Na Velikom Lubenovcu boravili smo od početka lipnja pa otprilike do Miolja (29. rujna). Bilo nas je 45 familija, Miškulina i Vukušića. Stanovali smo u »stanovima« primitivno sklepanim, temelji od kamena, zidovi ili od kamena ili od rascipanih bukovih – jelovih stabala. Krov je bija od drvenih daščica pokriven ‘feltrom’ (krovnom ljepenkom, op. autora). Dane smo provodili napasujući stoku, kosili smo, te obrađivali nešto zemlje u koju bi posadili krumpir te posijali najčešće ječam i zob. Stare i prastare vlake vodile su ovamo iz Podgorja, odlazile u Hajdučke kukove, pa na drugu stranu u Liku.

Vlakom zvanom vlaka Marije Terezije izvlačila su se stabla ‘smrče’ (smreke) – ‘bordulani’ i otpremala preko Alana na more za jarbole na jedrenjacima. Živilo se teško, bile su familije sa puno dice, tribalo je preranit mnogobrojna usta. U slozi i ljubavi uspivali smo savladati sve teškoće.

U to vrime (1928. g.) u našim podgorskim selima tražili su čeljad koja bi išla radit na Velebit. Javija sam se i dospija na gradilište kućice u Rožanskim kukovima (današnje Rossijevo sklonište). Prije gradnje iskopali smo jame u kojima smo pekli i gasili vapno potrebno za gradnju.

Sklonište je bilo otvoreno na Veliku Gospu 15. kolovoza 1929. godine. Sakupilo se dosta svita, domaćih ljudi, planinara i nas desetak graditelja. Bili smo i skromno počašćeni. Godinu nakon toga otišli smo na gradnju ‘turističke staze’. Radija sam na najtežoj dionici, u Rožanskim kukovima, pa sve do Ražanova podno Crikvene. U ‘kumpaniji’ nas je bilo najčešće četrnaest. Radilo se od zore do mraka. Počeli bi čim bi svanulo, a završavali sa zalazom sunca. Gradili smo stazu u okomitim stijenama i do 40 metara visokim. Bilo je opasno i teško. Minirali smo metar po metar. Jedan je drža’ špinu tri metra dugačku, a dvojica su nabijala.

Stanovali smo na više mista u primitivno sklepanim kolibama, pojatama pokrivenim ‘feltrom’. Kreveta nije bilo, krevet su nam bile odsičene grane klekovine bora ili smrike. Spavali smo dobro, iako nije bilo ni kreveta ni pravog komfora. Bili smo mladi, umorni od naporna rada. Za pripremu hrane izabrali smo jednog od nas koji se koliko toliko razumija u kuvariju. Jeli smo domaću ranu, krumpir, fažol, ječam, kupus, korabu. Od mesa bravetinu. Znali smo ponekad i janjčića okrenit. Da bismo dobili vodu topili smo snig ili dovozili vodu na mulama. Za pečenje kruha sagradili smo nekoliko krušnih peći u kojima bi ispekli po desetak ‘štruca’.

Bili smo plaćeni 22 dinara po dužnom metru izgrađenog puta. Ponekad smo na dan napravili samo jedan metar, a ponekad i 40 metara. Jedno je pokrivalo drugo. Plaća je bila redovita i dobra. Premužić je često dolazija na gradilište, obilazija nas. ‘Alzo, kako je’ bile su njegove riječi. Bio je to divan čovjek; dilija je s nama dobro i zlo. Bija je divan i pravi čovjek.”

Premužićeva staza danas

Premužićeva staza obilježena je standardnim planinarskim markacijama i cijelom je dužinom pristupačna i lako prohodna. O planinarskoj signalizaciji na Premužićevoj stazi skrbe se planinarska društva iz svih dijelova Hrvatske, a njihove su zadaće podijeljene po pojedinim dionicama. 

Prema Registru planinarskih putova, održavatelji staze su HPD Pliva, PD Medveščak i PD Industrogradnja iz Zagreba, PD Dilj gora iz Slavonskog Broda, HPD Tikvica iz Županje i HPD Klikun iz Pleternice. Društva djeluju u suradnji s HPS-om i drugim planinarskim udrugama koje se skrbe o pristupnim putovima i odvojcima. Za redovno održavanje same staze nadležne su javne ustanove Nacionalni park Sjeverni Velebit i Park prirode Velebit.

Godine 2006. NP Sjeverni Velebit postavio je na stazi 26 ploča s informativnim i poučnim tekstovima i tiskao prospekt, tako da Premužićeva staza može služiti i kao poučna staza. U ljeto 2022., pod vodstvom Javne ustanove Nacionalni park Sjeverni Velebit, započeta je građevinska sanacija najoštećenijih i najizloženijih dijelova staze.

Premužićeva staza na Velebitu – zaštićeno kulturno dobro nacionalnog značaja

HPS je 2005., na temelju odluke Izvršnog odbora od 11. travnja 2005., podnio prijedlog za proglašenje Premužićeve staze spomenikom kulture te 20. travnja 2005. uputio taj prijedlog, uz odgovarajuće obrazloženje, Ministarstvu kulture, koje je 2009. nakon provedenog postupka ocjene prijedloga uvrstilo Stazu u Registar kulturnih dobara od nacionalnog značaja s oznakom Z-4203. U rješenju Ministarstva kulture od 16. srpnja 2009., kojim se utvrđuje da Premužićeva staza na Velebitu ima svojstvo kulturnog dobra.

Obilježavanje 90. obljetnice završetka gradnje Premužićeve staze

Prošle se godine navršilo 90 godina od završetka gradnje Premužićeve staze. U tom su povodu HPS, Javna ustanova Nacionalni park Sjeverni Velebit i Javna ustanova Park prirode Velebit tiskali su planinarski vodič “Premužićeva staza”, s podacima o gradnji staze te opisom staze i planinarskih zanimljivosti uz nju. Vodič ima 64 stranice i dostupan je u HPS-u i suvenirnicama NP-a Sjeverni Velebit i PP-a Velebit po popularnoj cijeni od 7 eura. Autor vodiča je Alan Čaplar.

Hrvatski planinari cijene i čuvaju prirodne i kulturne vrijednosti Velebita. Premužićeva staza dio je naše planinarske i graditeljske baštine, jedinstven primjer graditeljstva u funkciji razvoja planinarstva i popularizacije Velebita. S razlogom se kaže da svaki planinar barem jednom u životu treba proći Premužićevu stazu. A jednom kada kroči na nju, uvijek će joj se vraćati – to je ljubav koja ne blijedi.

Nastavi čitati još zanimljivih priča:

1. 
   Prvi planinarski objekti u Hrvatskoj: kad i kako su izgrađeni?
2. 
   Slavimo 150 godina organiziranog planinarstva u Hrvatskoj. Evo kako i kada je sve počelo