Malo je u svijetu časopisa koji izlaze od 19. stoljeća do danas! Časopisi s takvom tradicijom na našim se prostorima mogu nabrojiti na nekoliko prstiju. Hrvatski planinari mogu (i trebaju) biti ponosni što imaju jedan od najstarijih časopisa u našoj zemlji, a ujedno i jedan od planinarskih časopisa s najdužom tradicijom u svijetu. Iako je u suvremeno doba tiskarska tehnologija pristupačnija i jednostavnija nego ikad prije, brojni moderni elektronički mediji i društvene mreže danas snažno potiskuju tiskana izdanja, pa čak i gase mnoge tradicionalne tiskane novine i časopise. U takvim okolnostima nije jednostavno izdavati časopis i čuvati tradiciju započetu u 19. stoljeću. U suradnji s Hrvatskim planinarskim savezom i povodom obilježavanja 150. obiljetnice organiziranog planinarstva u Hrvatskoj, donosimo priču o Hrvatskom planinaru!
Prvi broj Hrvatskog planinara izašao je 1. lipnja 1898., prije 126 godina. Povrh toga što je odigrao veliku ulogu u razvoju hrvatske planinarske književnosti, časopis već 126 godina ima vodeću ulogu u razvitku hrvatskog planinarstva, alpinizma i speleologije, kao djelatnosti tjelesne kulture, a svojim je dugogodišnjim izlaženjem postao svojevrstan arhiv povijesti hrvatskog planinarstva. Svojom je trajnom prisutnošću i okupljanjem planinarskih pisaca Hrvatski planinar postao prava riznica planinarske riječi i jedinstven pisani trag o razvitku hrvatskoga planinarstva. Njegovih 126 godišta nisu samo bogata planinarska biblioteka nego i trajna veza među planinarima svih generacija, a tradicija te istraživački i književni dosezi koje Hrvatski planinar baštini od planinara s kraja 19. i početka 20. stoljeća svrstava ga u red časopisa koji su postali svojevrsno nacionalno kulturno dobro.
U početku je izdavanje časopisa bilo mnogo složenija zadaća nego što se to danas može i naslutiti. Tehnologija tiska i distribucije bila je kudikamo skromnija nego danas pa s posebnim divljenjem treba promatrati napore planinara krajem 19. stoljeća da počnu izdavati svoj časopis. Hrvatski planinar imao je uspona i padova, čak se desetak ratnih i poratnih godina privremeno ugasio (zato je u 126 godina izašlo »samo« 115 godišta). Dvaput je mijenjao i svoje ime: od 1910. do 1913. izlazio je pod naslovom Planinarski vjesnik na stranicama Obzorova književnog priloga Vienac, a od 1949. do 1992. nosio je ime Naše planine. Mijenjali su se i izdavači; osim Hrvatskoga planinarskog društva, bili su to spomenuti Obzor i od 1949. Planinarski savez Hrvatske, odnosno danas Hrvatski planinarski savez. Petnaest godina, od 1966. do 1981., suizdavač časopisa bio je Planinarski savez Bosne i Hercegovine, a čitateljska i suradnička mreža proširila se diljem tadašnje države.
Početci u 19. stoljeću
Kraj 19. stoljeća bio je u austrougarskoj državi plodno znanstveno i kulturno doba, ujedno i vrlo plodno doba za razvitak planinarstva, pa nije neobično što je Hrvatska već tada išla ukorak s europskim planinarskim zbivanjima i trendovima. Godine 1874. osnovano je u Zagrebu Hrvatsko planinsko društvo (HPD), koje je vrlo brzo započelo s organiziranim istraživanjem i upoznavanjem hrvatskih planina. U početku se, dakako, planinarenjem bavilo relativno malo ljudi, no njihovi su rezultati i s današnjega gledišta vrlo vrijedni. Sljedeće će godine Hrvatski planinarski savez obilježiti 150. obljetnicu organiziranog planinarstva u Hrvatskoj.
U 25. godini rada HPD je odlučio pokrenuti izdavanje svojega časopisa, po uzoru na slovenski Planinski vestnik, koji je počeo izlaziti 1895. Izdavanje Hrvatskog planinara potaknuo je književnik, pjesnik i profesor filozofije Franjo Marković. Zabilježeno je da je Marković na skupštini HPD-a 23. travnja 1898. predložio »da se u prilog trajnom pobuđivanju mara za planinarstvo i njegove svrhe izradi osnovu i priredi građu za izdavanje društvenog lista.« Da je njegova inicijativa naišla na dobar odjek, svjedoči činjenica da je odbor HPD-a već 4. svibnja jednoglasno zaključio da se od mjeseca lipnja počne izdavati mjesečnik Hrvatski planinar te je za urednika izabrao tada već iskusnog publicista Dragutina Hirca.
Dragutin Hirc zanimljiva je povijesna ličnost. Bio je jedan od najplodnijih publicista svoga doba, s više od tisuću objavljenih članaka (!), a svoje je ime ovjekovječio s nekoliko knjiga sabranih putopisa, koje su u ono doba bile najviši grafički domet. Iako nije imao fakultetsku naobrazbu, postao je, zahvaljujući entuzijazmu, jedan od naših najcjenjenijih botaničara. Svoje poznavanje domovine okrunio je 1905. monumentalnim djelom »Prirodni zemljopis Hrvatske«, na čak 720 stranica.
Na prvim je stranicama prvoga broja Hrvatskog planinara 1898. predstavljen program časopisa, koji je i danas aktualan: »I evo ‘Hrvatskog Planinara’ koji u čednom ruhu pozdravlja hrvatski narod i bratsku pruža ruku ‘Planinskom Vestniku’, glasilu pobratimskoga ‘Slovenskega planinskega društva’, koji izlazi već četvrtu godinu u bieloj Ljubljani. Prema svrsi družtva donašati će ‘Hrvatski Planinar’ opise naših gora i planina; opisivati laznje na visoke bregove i vrhove, a naročito izticati vidike i po tome upozorivati na krasotu naše drage domovine (…) svratiti će svoju pozornost flori i fauni (…) donašati životopise domaćih i stranih čuvenih planinara (… ) pratiti rad slavenskih planinskih družtava, u prvome redu susjednih, te će živom rieči nastojati, da se što prije ustroje planinarska družtva u Dalmaciji, Bosni, Hercegovini i Istriji (…) pribirati planinarsku gradju (…) nastojati da svojim radom obogaćuje duh uzvišenim idejama, da razvija u njemu pravi idealizam i da uzgaja spram drage i preliepe nam domovine u srcima žarki patriotizam.«. Pokretač časopisa Franjo Marković javio se u prvom broju Hrvatskoga planinara pjesmom »Pozdrav Triglavu sa zagrebačkog Sljemena«, nadahnutom vidikom sa sljemenske piramide, koji je jednog jutra sezao do Triglava. Ta se razgledna piramida danas nalazi na vrhu Japetiću (879 m) u Samoborskom gorju, kamo je 1960. preseljena.
Izazovna desetljeća
Izdavanje časopisa nije se odvijalo glatko. Neki su brojevi imali više, neki manje stranica, a zbog teškoća s izdavanjem, časopis je sredinom 1901. postao dvomjesečnik. Kada se Hirc umorio, uređivanje je 1904. preuzeo gimnazijski profesor i zaljubljenik u Medvednicu Vjekoslav Novotni. Za razliku od Hirca, on je sve svoje slobodno vrijeme posvetio HPD-u: bio je član od osnutka, dugogodišnji tajnik i širokogrudni mecena, tako da je Hrvatski planinar u njegovo doba doista postao odraz društvenoga rada u HPD-u.
Godine 1907. izdan je jedinstven osmerobroj 5-12 (na 20 stranica), a od 1910. časopis je nastavio izlaziti kao prilog Obzorova Vienca pod naslovom Planinarski vjesnik (opet kao mjesečnik). Obzor je u to doba bio jedan od vodećih hrvatskih listova i odigrao je vrlo važnu ulogu u razvitku književnosti prije Prvoga svjetskog rata. U to ga je vrijeme uređivao književnik prof. Josip Pasarić, budući predsjednik HPD-a. Nakon četiri godine izlaženja pod okriljem Vienca, Hrvatski se planinar 1914. ponovno osamostalio, no nakon sedam brojeva pod uredništvom Josipa Poljaka časopis je zbog ratnih okolnosti ponovno prestao izlaziti.
Vjekoslav Novotni, Franjo Marković, Josip Poljak
Hrvatski je planinar od početka pratio život HPD-a, zatim PSH-a, a danas HPS-a, i bio svjedok svih transformacija planinarstva na našim prostorima. U prvom razdoblju organiziranoga hrvatskog planinarstva, na kraju 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća, u časopisu je prevladavao znanstveno-popularni stil jer je planinarstvo tada bilo najviše usmjereno ka stručnom istraživanju dotad nepoznatih planinskih kutaka Hrvatske. Planinarstvo je za mnoge istraživače toga doba zapravo bilo način da »spoje ugodno s korisnim«, a časopis Hrvatski planinar bio je glasnik u kojem su svoja zapažanja s istraživačkih ekspedicija mogli zabilježiti i podijeliti s drugim istraživačima planina. Literati su časopis koristili kao glasilo specijalizirano za književnost inspiriranu planinama, tako da se među prvim suradnicima časopisa nalaze brojna najuglednija prirodoslovna i književna imena onoga doba, sve redom ličnosti koje danas imaju »svoje« ulice u Zagrebu i mnogim drugim gradovima. Bili su to, primjerice Gjuro Arnold, Dragutin Gorjanović Kramberger, Andrija Mohorovičić, Dragutin Hirc, Franjo Marković, Emil Laszowski, Oton Kučera, Fran Gundrum Oriovčanin, Hinko Hranilović, Branko Šenoa, Bude Budisavljević, Stjepan Širola, Dragutin Franić, Ljudevit Rossi, Alberto Weber itd. U tom razdoblju, a i poslije, tiskan je niz vrijednih stručnih članaka, koji se i danas citiraju u stručnim publikacijama kada se govori o ishodištima geografije, botanike, geologije, meteorologije i drugih znanstvenih disciplina u Hrvatskoj.
Poslije Prvoga svjetskog rata, kada je glavnu ulogu u planinarskoj organizaciji preuzeo širi sloj bogatoga građanstva, u časopisu su počeli prevladavati nadahnuti putopisi. U novije doba, kada se planinarstvo proširilo na sve društvene slojeve, časopis je, u skladu s novim trendovima, postao reprezentativna revija s obiljem atraktivnih slika i vrlo raznovrsnih članaka i vijesti.
Zanimljivo je pratiti i kako se mijenjao jezik kojim se pisalo. Neke riječi koje su se u prvim godinama redovito upotrebljavale danas djeluju arhaično i teško su razumljive. Primjerice, u prvim su godinama česte riječi bile: uzlaz (uspon), prorov (tunel), okuči i krivuljice (zavoji, serpentine), bjelolist (runolist) itd.
Razdoblje između svjetskih ratova
Časopis je nakon stišavanja nevolja koje je donio Prvi svjetski rat opet počeo izlaziti 1922., ponovno pod uredništvom dr. Josipa Poljaka. Radi izdavanja časopisa, u HPD-u je 12. travnja 1921., s vrlo dobrim odzivom, utemeljena Nakladna zadruga hrvatskih planinara (HP 1922, 62). Poljakovom zaslugom časopis dobiva suvremeniji izgled i bogatiji sadržaj. Urednikom mu je bio do 1929., kada je svoj rad u planinarskoj publicistici okrunio izvrsnim »Vodičem po Velebitu«. Osim toga, uređivao je HPD-ov Fotografski vjesnik, a postao je i potpredsjednikom društva.
Godine 1922. dr. Ivan Krajač, budući reformator hrvatskog planinarstva, objavio je u časopisu svoj programatski članak »Hrvatsko planinarstvo« (i ponovno 1924. pod naslovom »Razvitak HPD-a«), no već 7. kolovoza 1925., na sjednici uprave, Krajač daje ostavku na mjesto predsjednika HPD-a jer je imenovan za ministra trgovine u Beogradu. Na redovnoj skupštini HPD-a za novog je predsjednika izabran dotadašnji potpredsjednik prof. Josip Pasarić, popularno zvan Japica. Predsjednički je mandat Pasarić započeo velikim slavljem prigodom otvaranja Tomislavova doma, a sam je godinama požrtvovno nosio glavni teret društvenog rada. Za njegova je razdoblja HPD postigao velike uspjehe i višestruko povećao članstvo. Pasarićevim su imenom nazvani planinarski dom na Ivanščici i jedan kuk u Rožanskim kukovima na Velebitu.
Josip Pasarić, Ante Cividini, Ivan Rengjeo
Josipa Poljaka naslijedio je 1929. na mjestu urednika upravo Pasarić. Već je tada imao za sobom veliko publicističko i uredničko iskustvo (od 1892. do 1905. bio je urednik Obzora). Nakon rada u Obzoru bio je profesor i ravnatelj gimnazije, a djelovao je i politički, pod okriljem HSS-a (u vrijeme Austro-Ugarske sukobljavao se s banom Khuenom-Héderváryjem, a u novoj je državi bio i podsekretar prosvjete u Beogradu i potpredsjednik skupštine). Zahvaljujući svom autoritetu, uspijevao je izgladiti mnoge društvene nesuglasice, ali je na kraju mandata nastao oštar sukob »starih i mladih«, koji je završio Pasarićevim neslavnim porazom. Naime, uzeo je sebi za pravo da u HPD-u odlučuje prilično samovoljno, u čemu je imao i Krajačevu potporu, čiji se autoritet veoma poštovao. Prvi otvoreni sukob dogodio se nakon HPD-ove skupštine 1932., kad se na odborničkoj konferenciji trebao konstituirati upravni odbor. Većina odbornika predložila je za drugog potpredsjednika dotadašnjega dugogodišnjeg tajnika, odvjetnika dr. Zlatka Prebega, no Pasarić se tome usprotivio, a u tome ga je podržao i Krajač. Kad su njih dvojica zaprijetili ostavkom, još je 10 od 18 odbornika predalo ostavku. Pasarić je svim HPD-ovim podružnicama uputio dopis u kojem je pobrojao Prebegove nedostatke, no ovaj mu nije ostao dužan pa je tiskao pamflet pod naslovom »Odgovor«, na 23 stranice, s teškim optužbama protiv Pasarića. Pasarić je tada odnio Pirovu pobjedu jer je već nagodinu (1933.) Prebeg sa svojim istomišljenicima odnio pobjedu (239 : 347 glasova) i Pasarić je ostao u manjini. Ozlojeđeni Pasarić izjavio je da »iz činjenice odglasanog mu nepovjerenja povlači konzekvence i polaže kako predsjednički, tako i mandat čitavog odbora«.
Za Pasarićeva nasljednika na čelu HPD-a, a ujedno i na mjestu urednika Hrvatskog planinara, izabran je srednjoškolski profesor, publicist, pedagog i političar dr. Ante Cividini. Izabran je kao kompromisna ličnost, koja je bila izvan dotadašnjih sukoba, i poznat po tome što nije imao ambicija da vlada »čvrstom rukom«. Za njegova razdoblja, koje je trajalo šest godina (1933. – 1939.), HPD je bio u stalnom usponu i bez većih društvenih nesporazuma. Kao rođeni Goranin, osobito je volio planine Gorskoga kotara. Za njim je ostalo nedovršeno djelo »Gorski kotar«, zamišljeno kao monumentalna edicija (izišla su samo tri sveska). Kao urednik Hrvatskog planinara, Cividini je časopisu nastojao dati općekulturno obilježje, no već nakon 14 Cividinijevih brojeva uredničke je poslove 1935. preuzeo potpredsjednik HPD-a Fran Kušan. Taj se profesor botanike poslije istaknuo kao jedan od najvećih istraživača hrvatske flore. Bio je osnivač Botaničkoga zavoda i Botaničkoga vrta Farmaceutskog fakulteta u Zagrebu, koji danas nosi njegovo ime, osnivač botaničkog vrta kod Tomislavova doma na Sljemenu 1939. i botaničkog vrta u Modrić-dolcu pod Zavižanom na Velebitu 1967.
Krajem 1939., kada su se Cividini i Kušan povukli, za urednika Hrvatskog planinara izabran je prof. Ivan Rengjeo, koji je unatoč ratnim teškoćama i nevoljama uspio održati časopis do sredine 1944. Rengjeo je bio ravnatelj Prve klasične gimnazije u Zagrebu. Došao je iz Sarajeva, gdje je bio predsjednik Hrvatskoga športskoga kluba (1913.), tajnik HPD-a Bjelašnica (od 1923.), suosnivač Društva planinara BiH (1921.) i njegov potpredsjednik. U Zagrebu je bio predsjednik Hrvatskoga numizmatičkog društva (1940.) i istodobno s Hrvatskim planinarom urednik Numizmatičkih vijesti.
Drugi svjetski rat duboko je potresao i planinarsku organizaciju. Tadašnji je režim 1941. odredio da podružnice HPD-a moraju posve prekinuti vezu sa središnjicom u Zagrebu i postavio na njihovo čelo svoje povjerenike, a krovna planinarska udruga postalo je novoosnovano Hrvatsko planinarsko društvo NDH, koje je 1942. pretvoreno u Hrvatski planinarski savez NDH. Reorganizacijom je, dakle, HPD formalno bio likvidiran, ali unatoč tome nastoji djelovati »po starim pravilima« i na izvanrednom članskom sastanku 13. listopada 1943. bira svoju upravu postavljajući kao cilj »da se sačuva i poveća društvena imovina i da se održi živim interes članstva za planinarstvo i društveni rad, kako bi društvo u povoljnijim prilikama moglo razviti svoju punu djelatnost«. Uprava HPD-a sazvala je 29. ožujka 1944. redovnu, 68. glavnu skupštinu, na kojoj ponovno usvaja nekadašnju strukturu sa središnjicom i podružnicama te za predsjednika HPD-a izabire Vilima Ivaniša. Okolnosti, međutim, nisu bile povoljne: nakon objavljivanja skupštinskog zapisnika Hrvatski planinar prestao je izlaziti. Posljednji je broj 6-8, 1944.
Naše planine
Nedugo pošto je 1948. započelo osnivanje planinarskih društava i kada je 1949. formiran Planinarski savez Hrvatske, prof. Vladimir Blašković potaknuo je ponovno izdavanje planinarskog časopisa. Blašković je poslije u svojoj »Povijesti hrvatskog planinarstva« (Zagreb, 1975.) kvalitetno opisao HPD-ovo i PSH-ovo glasilo: »Časopis je odigrao veoma važnu ulogu ne samo kao propagator planinarske misli nego i kao publikacija s obiljem dragocjenog planinarskog štiva. Pored vješto pisanih planinarskih crtica i bezbroja bilježaka, vijesti, instruktivnih savjeta i zanimljivih podataka najraznovrsnijeg planinarskog sadržaja, donosio je i priloge nemale znanstvene vrijednosti, koji su ponekad značili pravo otkriće (…) Uz refleksivne planinarske impresije u tom je časopisu bilo objavljenih književno visokovrijednih, upravo briljantno pisanih putopisa dostojnih da budu tiskani i u najserioznijem književnom časopisu.«
Časopis je, da u njemu ne bi bilo hrvatskih obilježja, 1949. dobio neutralno ime Naše planine. Urednikom je postao Pero Lučić Roki, šef računovodstva Veterinarskog fakulteta u Zagrebu. Lučić Roki počeo je planinariti kao učenik u Sinju. Bio je član HPD-a Mosor u Splitu prije Drugoga svjetskog rata, a nakon rata je među osnivačima PD-a Zagreb. Bio je predsjednik toga društva (1952.) i potpredsjednik te član vodstva PSH-a (potpredsjednik, referent za veze s inozemstvom, predsjednik Komisije za izdavačku djelatnost), osnivač Alpinističkoga kluba u Zagrebu 1959. i njegov prvi predsjednik. Osobito se istaknuo kao fotograf, predavač i publicist, a zahvaljujući svojoj komunikativnosti i temperamentu – i kao uspješan propagandist. Njegovo je djelo reprezentativna fotomonografija »Planine Jugoslavije«, izdana 1967.
Urednički rekorder Željko Poljak
Drugu polovicu 20. stoljeća obilježio je istaknuti planinarski publicist i erudit prof. dr. Željko Poljak, koji je bio glavni urednik časopisa pune 42 godine, od 1959. do 2000. Tako dug urednički staž rekord je na prostoru jugoistočne Europe i rekord u hrvatskoj publicistici uopće. Poljakova je biografija vrlo opsežna i impresivna, a budući da je već mnogo puta objavljena i dobro poznata, nećemo je ovdje ponavljati, nego ćemo samo ustvrditi da u cjelokupnoj hrvatskoj planinarskoj povijesti nema planinara s tako bogatom i raznolikom planinarskom biografijom. Poljak se 2005. predstavio knjigom »Život na planinarski način«, u izdanju HPS-a. Koncem 2017. izišla je u izdanju Medicinske naklade njegova slična memoarska knjiga »Liječničke svaštice«, u kojoj satirama, uspomenama, putopisima i anegdotama svjedoči o svojem zanimljivom profesionalnom životu. Poljakov planinarski život predstavljen je također i knjigom povjesničara sporta Eduarda Hemara »Željko Poljak – velikan hrvatskog planinarstva«, u izdanju Društva za povijest sporta i tjelovježbe i HPS-a. Poljak je ujedno i autor s najviše objavljenih članaka i vijesti u Hrvatskom planinaru.
Od 1966., točnije, od broja 7, Naše planine bile su ujedno i glasilo Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine. Tako je bilo do kraja 1981., kada je PS BiH odustao od suizdavaštva jer nije više mogao snositi tiskarske troškove. Predstavnik BiH u uredništvu bio je isprva sarajevski planinar Drago Bozja, a od 1980. to su bili Tomislav Batinić i Šefko Hadžialić.
Povijesni događaji koji su prouzročili raspad Jugoslavije početkom 90-ih godina 20. stoljeća odrazili su se i na hrvatskom planinarstvu i samom časopisu. Tada mu se naglo prepolovila naklada jer je prije Domovinskog rata mnogo planinara iz drugih jugoslavenskih republika primalo Naše planine. No časopisu je vraćeno hrvatsko obilježje i ime koje je imao na početku – Hrvatski planinar. Odluka o tome da se Planinarski savez Hrvatske preimenuje u Hrvatski planinarski savez i da se časopisu Naše planine vrati staro, tradicionalno ime Hrvatski planinar donesena je na redovnoj skupštini PSH-a 13. travnja 1991., još prije odluke o proglašenju samostalnosti Republike Hrvatske.
Profesora Poljaka na uredničkoj je dužnosti u prvim danima trećeg milenija, 2001., naslijedio Alan Čaplar, koji časopis uređuje do danas. HPS je napravio hrabar iskorak povjerivši uredničku dužnost planinaru koji je tada imao samo 21 godinu. Čaplar je autor ili koautor ukupno 33-ju planinarskih, turističkih i geografskih knjiga te urednik više stotina raznovrsnih izdanja, a od 2019. obnaša profesionalnu dužnost glavnog tajnika HPS-a.
Zahvaljujući novim tehnologijama i mogućnostima, časopis se 2001. počeo tiskati u boji. Prije 11 godina opseg časopisa povećan je za 88 stranica godišnje, pri čemu je trošak povećanja opsega na sebe u potpunosti preuzeo HPS, ne povećavajući cijenu pretplate. Štoviše, upravo kako bi časopis bio što pristupačniji zainteresiranim planinarima, pri pretvaranju cijena iz kuna u eure 2023., cijena pretplate je snižena, unatoč znatnom poskupljenju tiskarskih i poštanskih usluga. Vjerojatno ne postoji mjesto gdje se za manje od 20 eura može nabaviti tiskano izdanje od čak 572 stranice, k tome još s uključenom dostavom 11 puta godišnje na kućnu adresu.
Velike obljetnice
Godine 1998. u Starogradskoj je vijećnici na Markovu trgu u Zagrebu održana posebna svečanost u povodu 100. obljetnice izlaska prvog broja Hrvatskog planinara. Uz jubilarni broj, izdan je vjeran pretisak prvog broja časopisa. Na sličan su način, 2008., stoto godište časopisa i 110. obljetnica Hrvatskog planinara obilježeni nizom akcija trajne vrijednosti. U lipnju 2008. tiskana je opsežna »Antologija Hrvatskog planinara 1898 – 2008« na 148 stranica. Antologija sadrži izabrane članke, koji su pretiskani točno onako kako su objavljeni. Najviše članaka nudi odgovor na pitanje što planinare privlači u planine, budući da takvi članci najbolje dočaravaju ljubav planinara prema planinarenju, a njihova aktualnost nikada ne blijedi. »Antologija« je predstavljena na velikoj svečanosti 4. lipnja 2008. u Novinarskom domu u Zagrebu. Tom su prilikom suradnicima časopisa dodijeljene prigodne spomenice, a vrhunac svečanosti bilo je puštanje u rad računalne bibliografije s internetskim pretraživačem na webu HPS-a. Unatoč olujnom nevremenu koje je toga poslijepodneva potopilo Zagreb, dvorana Novinarskog doma bila je popunjena do posljednjeg mjesta. Među gotovo 200 uzvanika bilo je i mnogo suradnika iz udaljenih krajeva Hrvatske. Okupljeni su mogli uživo vidjeti jedan od rijetkih cjelovitih kompleta svih brojeva časopisa. Uvezana godišta poslagana u nizu mjerila su gotovo dva i pol metra.
U desetak planinarskih društava, od Splita do Našica, održana su predavanja pod naslovom »Hrvatski planinar – časopis koji spaja generacije«, a 26. studenoga Alan Čaplar i Željko Poljak gostovali su na stručnoj tribini za knjižničare u Knjižnici grada Zagreba. Knjižničari nisu mogli sakriti začuđenost i nevjericu sveobuhvatnošću računalne bibliografije i digitaliziranom građom – bilo im je nevjerojatno da planinari imaju bibliografiju, upotpunjenu digitaliziranom građom, kakvu ne posjeduju ni mnogi časopisi stari tek nekoliko godina. Vrijedi zabilježiti da je tijekom jubilarne godine brojevima koji su nedostajali kompletirana i zbirka Hrvatskoga planinara u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.
U listopadu je te godine, na temelju prijedloga Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, predsjednik Stjepan Mesić donio odluku o dodjeli Povelje Republike Hrvatske Hrvatskom planinarskom savezu za osobit doprinos i značajnu ulogu u znanosti, kulturi, zaštiti prirode, sportu i turizmu u Hrvatskoj. Povod za dodjelu visokoga državnog priznanja HPS-u bio je ukupan doprinos časopisa Hrvatski planinar hrvatskoj kulturi i sportu. Uručujući Povelju, predsjednik Republike istaknuo je 28. siječnja 2009. da posebno poglavlje u razvoju hrvatskog planinarstva pripada Hrvatskom planinaru, koji je jedan od najstarijih hrvatskih časopisa, što je iznimno postignuće i u europskim razmjerima. Izvršni odbor HPS-a proglasio je izdavanje »Antologije« najvećim doprinosom planinarskoj publicistici u 2008. godini, a autora računalne bibliografije prof. dr. Darka Grundlera nagradio priznanjem za najveći planinarski uspjeh u toj istoj godini.
Epohalni pothvat
I danas se rijetko koja hrvatska ustanova ili udruga može pohvaliti podvigom kakav je digitalizacijom više od stotinu godišta svoga časopisa izveo Hrvatski planinarski savez (HPS). Ne postoji mnogo časopisa koji izlaze više od stotinu godina, a još je manje onih koji su u digitalnom obliku u cijelosti dostupni za pretraživanje i prelistavanje putem interneta i na DVD-u.
Digitalizaciji Hrvatskog planinara prethodio je divljenja vrijedan pothvat prof. dr. Darka Grundlera, koji je izradio cjelovitu bibliografiju svih brojeva našeg časopisa i potom je 2008. darovao HPS-u. Koliko je to bio opsežan posao, svjedoči činjenica da je na tome radio 20 godina (!), a da mu je za unos podataka o jednom prosječnom broju trebalo u prosjeku od tri do četiri sata, što je ukupno oko 3600 dobrovoljnih sati za planinarstvo! Računalna bibliografija sadrži podatke o svim ikad objavljenim člancima i ilustracijama – od prvoga broja do danas. Prof. Grundler istaknuo se u HPS-u i kao autor Interaktivne planinarske karte Hrvatske, autor planinarskih aplikacija za mobilne uređaje te kao predsjednik Izvršnog odbora HPS-a od 2019. do 2023.
Prije Grundlerove cjelovite bibliografije, tematsku, tiskanu bibliografiju Hrvatskoga planinara i Naših planina napravio je i objavio prof. Željko Poljak. Bibliografija je tiskana najprije 1959., kada je Poljak postao urednikom Naših planina, a poslije u nastavcima, u brojevima 9-12, 1975 i 1-2, 1976. te zatim u knjizi »Hrvatsko planinarstvo« (Zagreb, 1975, str. 315-380).
Grundler je ujedno potaknuo i digitalizaciju Hrvatskog planinara, znajući da će bibliografija koju je izradio dobiti pun smisao tek ako svaki bibliografski obrađen članak bude svakom korisniku lako dostupan. Dodatan motiv za digitalizaciju bilo je saznanje da postoje samo tri cjelovita kompleta časopisa.
Digitalizacija Hrvatskog planinara trajala je tri godine, od početka 2007. do kraja 2009. Provodila se skeniranjem najbolje sačuvanih primjeraka časopisa koji su bili dostupni u trenutku skeniranja. Za digitalizaciju su korištena četiri računala i tri skenera te osam eksternih čvrstih diskova velikoga kapaciteta. Samo jedna digitalna kolekcija zauzima 2,2 terabajta diskovnog prostora, što je prije 15-ak godina bila vrlo respektabilna količina podataka. Stare su časopise skenirali Vesna Čaplar, Miljenko Ivković i Nenad Perošević. Za master DVD-a i postavljanje PDF-ova na internet zaslužan je Branko Meštrić. Projekt digitalizacije vodio je Alan Čaplar. Glavninu sredstava osigurao je iz svojih izvora HPS, a digitalizaciju je poduprlo i Ministarstvo kulture, potvrdivši time da časopis Hrvatski planinar prepoznaje kao nacionalno kulturno dobro, a HPS kao partnera u projektima čuvanja hrvatske kulturne baštine. Rezultat je toga posla kompletna digitalna arhiva časopisa – dostupna za računalno pretraživanje i pregledavanje. Hrvatski planinar postao je tako prvi hrvatski časopis sa stoljetnom tradicijom kojega su svi brojevi javno – i potpuno besplatno – dostupni na internetu.
Digitalizaciju svojega časopisa HPS je završio darovanjem digitalizirane građe Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Na svečanosti predstavljanja portala digitaliziranih časopisa NSK-a 21. siječnja 2010. izaslanstvo HPS-a uručilo je ispred više od 300 okupljenih gostiju ravnatelju NSK-a prof. dr. Tihomilu Maštroviću 30.000 stranica Hrvatskog planinara u digitalnom obliku. Bila je to velika svečanost za NSK, a uručenje HPS-ova dara bilo je vrhunac večeri. Primajući dar HPS-a, ravnatelj NSK-a istaknuo je da je naše ostvarenje uistinu iznimno jer je HPS digitalizaciju svog časopisa obavio u skladu s najvišim profesionalnim standardima premda mu digitalizacija i čuvanje tiskane građe nije temeljna djelatnost. Zanimljivo je spomenuti da je prvi urednik Hrvatskog planinara Dragutin Hirc 1901. imenovan savjetnikom Kraljevske sveučilišne biblioteke, preteče današnjega NSK-a. Prije više od stotinu godina on nije mogao ni sanjati da će se njegov časopis u digitalnom obliku naći u knjižnici u čijem je utemeljenju sudjelovao.
Dosezi vrijedni divljenja
Tijekom godina objavljen je u Hrvatskom planinaru pozamašan planinarski opus, koji je 1994. predstavljen antologijom Željka Poljaka »Hrvatska planinarska književnost«, a zatim 2008. i »Antologijom Hrvatskog planinara«. U časopisu je objavljeno više stotina vrijednih književnih ostvarenja, o čemu svjedoči činjenica da je više autora svoje članke sabralo i objavilo kao samostalne književne zbirke. Posljednja takva zbirka izdana je 2015. kao uspomena na člana Uredničkog odbora i pročelnika Komisije za alpinizam HPS-a Krešimira Milasa, koji je izgubio život u lavini. Njegovi su najbolji članci iz Hrvatskog planinara sabrani u knjigu »Alpinistu trebaju brda«. Zapisi i slike iz Hrvatskog planinara bili su ujedno glavni izvor za monografiju »Hrvatsko planinarstvo u 1000 slika«, izdanu u povodu 140. obljetnice hrvatskog planinarstva (HPS, 2014.).
Dosad su izdana ukupno 923 sveska (brojeva, dvobroja i višebroja) časopisa (zaključno s brojem HP 6, 2023) i više od 35.000 stranica (točan broj ne može se utvrditi jer broj stranica ovisi o tome pribrajaju li se stranice priloga i korica broju stranica u knjižnom bloku). Zahvaljujući bibliografiji Hrvatskog planinara, znamo da je dosad objavljeno više od 25.000 članaka i vijesti te 25.000 ilustracija. Objavljeno je i 57 notnih zapisa. Broj autora čiji su članci objavljeni u časopisu kreće se oko 2800. Točan broj ne može se utvrditi jer u časopisu ima nepotpisanih članaka, članaka potpisanih pseudonimom ili inicijalima, a neke su autorice promijenile prezime prilikom udaje.
Posebna su vrijednost časopisa Hrvatski planinar njegovi brojni suradnici, koji za časopis pišu volonterski, s mnogo ljubavi i entuzijazma. Bez njih izdavanje časopisa ne bi bilo moguće. Postignuća Hrvatskog planinara tim su vrednija, podsjetimo li da časopis nikada nije imao profesionalne novinare, urednike ni lektore, već ga od prvih dana stvaraju isključivo zaljubljenici u planine i planinarstvo. Upravo zahvaljujući njima, časopis Hrvatski planinar poveznica je među naraštajima planinara koji su na njegovim stranicama ostavili trag o svojim otkrićima, postignućima i doživljajima.
FOTO: Hrvatski planinarski savez
IZVOR: Hrvatski planinarski savez
Otkrij još zanimljivih priča:
