Postoje oni ljudi koji svojim dostignućima privlače pozornost i pune medijske stupce. Antonio Jelčić je definitivno jedan od njih – popeo se na najviši vrh na svijetu, velebni i moćni Mount Everest, a nakon samo 48 sati ostvario je uspon i na Lhotse, četvrti najviši vrh na svijetu te je tako postao prvi Hrvat kojem je to uspjelo. Tu vijest su prenijeli vodeći mediji jer kako i ne bi – velik je to uspjeh ne samo za Antonia nego i za hrvatski alpinizam. Nakon što se stišala početna medijska pompa, a Antonio barem donekle predahnuo i posložio dojmove, odlučila sam napraviti malo drugačiju priču o njegovom pothvatu – onu koja neće prenijeti samo puste brojke nego ona koja će (pokušati) približiti onu ljudsku stranu – jer uspon na najviši vrh svijeta nije samo nabrajanje nadmorske visine niti fotografija zastave s krova svijeta – to je priča o ljudskoj upornosti, disciplini, volji, ali i poniznosti, strahopoštovanju i strpljenju.
“I dalje mi je sve nestvarno, mislim da još uvijek nisam svjestan što se zbilja desilo. Zapravo, u jednu ruku sam sve ovo više doživio kao svoje osobno postignuće nego kao bilo što drugo”, započinje svoju priču Antonio.
Posve skromno, kao da se nije upravo spustio s Mount Everesta, tog moćnog diva koji nadgleda svijet s 8.840 metara. A nakon samo 48 sati, Antonio je kročio i na Lhotse, četvrti najviši vrh na svijetu, koji se nalazi na 8.516 metara nadmorske visine.
Što se sve događa prije samog uspona na Mount Everest…
Iza ovih uspona stoji puno više. Na prvu većina tek vidi fotografije penjača koji uz ponosni osmijeh na krovu svijeta vijore svoje zastave. Antonio je za ovaj veliki uspjeh pripremio jednu posebnu – na hrvatskoj zastavi bila su otisnuta imena njegovih kćeri Rite i Ramone. No, da bi uopće došlo do toga, bilo je potrebno mjeseci i mjeseci priprema, a sami vremenski uvjeti na terenu umalo su spriječili ekspediciju od uspona na sami vrh.
“Puno toga se dogodi prije samog uspona, prije nego to postane vijest koja je svima zanimljiva. Unutar ekspedicije smo komentirali kako mnogi smatraju da i da si svega 10 metara podno vrha i moraš odustati, se to smatra i dalje neuspjehom. No, bitno je sudjelovati. Meni nije u niti jednom trenutku bilo bitno mišljenje javnosti, ovo sam učinio zbog sebe.”
Antonio je s jednakim žarom pričao o cijeloj avanturi, naglašavajući kako je njemu osobno jednako bio važan cijeli put, a ne samo pola sata kojih je proveo na vrhu svijeta.
Antonio je u Kathmandu stigao prvog travnja, a svoj cilj, iz drugog pokušaja, je ostvario 20. svibnja.
“Kathmandu je jedno kaotično mjesto, previše ljudi, automobila, uske uličice, voda nije za piće, trebaš biti također oprezan s hranom jer samo jedan trenutak nepažnje može poništiti sve mjesece pripreme. Tek kada dođeš u mjesto Lukla postaješ svjestan da se ne nalaziš na nekom ‘običnom’ putovanju. A kada ugledaš vrhove koje idu iznad 6.000 metara, shvatiš da se nešto događa – da si na ekspediciji! U tom trenutku se dogodi reality check – svjestan si da je ovo ozbiljno i da će tu biti svega”, prisjeća se Antonio.
Uslijedio je uspon od oko 10-ak dana do baznog kampa gdje pojedinci počinju i osjećati probleme s visinom. Ako se to dogodi, potrebna je dodatna prilagodba, što zna usporiti ekspediciju. Na tom mjestu se miješaju sudionici ekspedicija ispred kojih je još dalek put, s planinarima i turistima čiji plan nisu veliki usponi, a kamoli Mount Everest.
“Ovdje je potrebno biti oprezan i paziti s kim se družiš kako se potencijalno ne bi razbolio. Mislim da je to ‘miješanje’ veliki problem jer se na istom mjestu nalaze penjači koji se mjesecima pripremaju za pokušaj uspona na Mount Everest i planinari i turisti ispred kojih nije toliko zahtjevan period. No, kako ti inače biva, i ovdje novac diktira svoje”, komentirao je Antonio.
Ističe kako je posve jasno da najveća zarada dolazi upravo od takvih putovanja jer ih je naprosto više, jeftinija su te njihova sezona traje puno duže. Objašnjava kako su uvjeti zapravo bili izuzetno dobri u baznom kampu – u šatorima su mogli čak i stajati, a povremeno su imali i struju. Jedino ga se hrana kao takva nije dojmila, no kako je od prije naviknut na različite kulture i kuhinje, nije tomu obraćao toliku pozornost.
“Zapravo je prije same ekspedicije važno paziti na prehranu jer kada se jednom nađeš na ekspediciji, počinješ, htio to ili ne, fizički opadati i gubiti kilograme. Nije u pitanju samo hrana koja se gore bazira na ugljikohidratima, s velikim manjkom proteina, nego ti i dok čekaš sami uspon u kampu, nemaš nekog pravog odmora. A što se radi u kampu? Pričaš s istomišljenicima, upoznaješ nevjerojatnije ljude iz cijelog svijeta koji se u svom stvarnom životu bave različitim zanimanjima. Smišljaš strategije, planiraš… I igraš UNO, možda najgluplju igru s kartama, no gore ti je potrebno upravo nešto tako”, prisjeća se Antonio uz smijeh te ističe kako je bio posve neopterećenim ciljem jer je bivanje u takvom društvu za njega bila čast i predstavljalo je posebno iskustvo.
Vremenske prilike nisu bile najbolje te je prvi pokušaj uspona blizu samog vrha zbog izuzetno jakog vjetra prekinut. Ističe kako u tom trenutku, naravno, osjetiš razočaranje, no pomiriš se s činjenicom. Kako su još imali vremena na raspolaganju, odlučili su pričekati i eventualno pokušati ponovno. Naravno, to sve ima danak na tijelo, ali i na psihu. Antonio, inače izuzetno pozitivna osoba, nije dopustio da ga prvi “neuspjeh” slomi.
Unatoč svim nedaćama i preprekama, Antonio je uspješno ostvario uspon na Mount Everest 20. svibnja, a 48 sati nakon i na Lhotse. Kakav je osjećaj biti na vrhu svijeta?
“Iskreno, puno više to izgleda romantično nego što je to u stvarnosti. Na vrhu si eventualno pola sata, ako je vrijeme dobro. Mi, nažalost, nismo imali čisti pogled. Lagao bih kad bih rekao da sam sjedio u nekoj pozi i kontemplirao o životu. Ti si gore i dalje napet, oprezan, koncentracija ne smije popustiti, razmišljaš o spuštanju… Tek kasnije shvatiš što se zapravo dogodilo…”
Pripreme za uspon na Mount Everest su trajale 10 mjeseci
No, pripreme za ovako tešku ekspediciju počinju znatno prije nego penjač stigne u Kathmandu. Antonio se za novi izazov pripremao punih 10 mjeseci, a kroz smijeh ističe da mu je zapravo to bio i najteži dio cijele priče.
“Možda zvuči čudno to reći, no tih 10 mjeseci je za mene zapravo bilo najteže. Da bi mogao ostvariti uspon na Mount Everest, važno je ekspediciju započeti u najboljem fizičkom stanju u kojem možeš biti, a za to je potrebno vremena. Ja sam intenzivno trenirao po dva puta dnevno punih deset mjeseci. Najteže je biti discipliniran i ustrajan u tom periodu kada još nemaš osjećaj za što se spremaš, još sve to zajedno nije opipljivo. No, znaš ako tu pripremu ne odradiš kako treba, nećeš postići zacrtani cilj.”
Osim detaljno razrađenog plana prehrane, Antonio je vodio striktan plan treninga koji je naglasak stavio na aerobni trening s visokim intenzitetom, poput trčanja i bicikla, ali i na izgradnju mišića i simulaciju pojedinih kretnji tijela koji će biti neophodni tijekom samog uspona, poput korištenja užeta ili penjanja na visoke stepenice. Kasnije je treningu dodana i težina koja je simulirana opremu koju je na koncu Antonio nosi.
Tijekom tih “dugih” 10 mjeseci bilo je, naravno, dana kada je bilo lakše odustati nego nastaviti, no Antonio ustrajan, discipliniran i uporan po prirodi, nastavio je gurati te je tako u najboljoj formi stigao podno najmoćnijeg diva od svih.
Važan je cijeli put, a ne samo krajnji cilj
Antonio ističe kako pothvati poput ovih prije svega traže od svakog pojedinca osjećaj strahopoštovanja prema prirodi. Planine su posve ravnodušne prema ljudskom egu i tvrdoglavosti jer priroda uvijek uzvrati i kazni.
“Uspon na Mount Everest se ne ubraja u tehnički najteže uspone koje čovjek može ostvariti. No, nesreće, često kobne, i dalje se događaju. Loša procjena, manjak iskustva, ali i tvrdoglavost i nepoštivanje planine glavni su uzročnici ozljede i nesreća. Veliki dio nesreća se moglo i može izbjeći ako to shvatimo”, ističe Antonio.
Zadnjih godina smo svjedoci sve većeg broja penjača (nažalost, s time i kobnog broja nesreća), a fotografije ogromne količine smeća obišle su svijet.
“Everest je Everest, najviši vrh svijeta, i uvijek će ljudima biti atraktivan. Od iduće godine će dozvola za vrh biti skuplja za 4.000 dolara, no ne mislim da će to utjecati na manji broj ljudi. To je najviša planina na svijetu i uvijek će privlačiti penjače. Mislim da je glavni problem što na Everest dolazi ekipa koja ne bi trebala biti tamo. Na stranu što dovode sebe u opasnost, oni predstavljaju opasnost za druge ljude. Puno je dionica koje postaju opasne za sve jer uspon pokušavaju ostvariti ljudi koji to rade iz krivih razloga, koji se nisu adekvatno pripremili i koji nisu svjesni svojih mogućnosti. Veliki je to problem i ja iskreno ne vjerujem da će se to uskoro promijeniti. Naime, selekcije penjača nema. Pojedini operateri koji vode ekspedicije traže iskustvo, dok je drugima bitno samo da se uplati novac, provjere nema. Tu su jeftiniji i skuplji operatori, ekspedicije na koje ideš kao ‘kofer’, ali i one koje traže angažman svakog penjača.”
Uspon na Mount Everest nije kao nekoć rezerviran samo za nekolicinu. I dok s jedne strane to omogućuje istinskim zaljubljenicima da, ako imaju novčanih mogućnosti, ostvare svoj životni san, s druge pak strane, zbog sve veće popularnosti takozvanog “outdoor avanturističkog” načina života, najviši vrh svijeta privlači osobe koje nisu dorasle tom zadatku.
“Ako imaš novaca, možeš platiti uspon, no dosta veliki broj ljudi uopće nije svjesno što ih gore čeka. On idu zbog fotografije s vrha, a upravo ti ljudi predstavljaju sebi i drugima najveću opasnost. Toj ekipi je sve prije i poslije vrha zapravo samo zamor – vrh je jedina stvar koja im je važna. Na vrhu si maksimalno pola sata, neki i samo desetak. Ako sama ekspedicija traje skoro dva mjeseca, a tebi je bitno samo tih pola sata, onda to radiš iz krivih razloga i ne bi ni trebao biti gore”, jasno ističe Antonio.
U našem razgovoru dotakli smo se i problema smeća koje se zbog sve većeg broja ljudi gomila. Antonio objašnjava da nije vidio niti jednog penjača tijekom ekspedicije da je ostavljao i/ili bacao smeće.
“Uvijek se krivnja svali na penjače, odnosno osobe koje su platile ekspediciju. No, nitko ne postavlja pitanje samih organizatora, odnosno operatora, koji zarađuju na tim istim penjačima. Postavlja se logično pitanje – ako sam ja platio izuzetno velik iznos za sudjelovanje u ekspediciji, zašto operator koji je zaradio na meni se ne pobrine da svoje smeće skupi? Vidio sam na licu mjesta kako pojedini operatori samo skupe svoj šator i krenu dalje. Ako se zarađuje toliki iznos od ekspedicija, zbog čega se dio novaca ne uloži u čišćenje i odvoz smeća?”, pita se.
Antonio posve transparentno objašnjava da su troškovi ekspedicije veliki. Sama ekspedicija je koštala 35.000 dolara, bez avionskih karata, a tu svakako treba uračunati i svo vrijeme koje je proveo u pripremi. Pojedini mediji su se zakačili upravo za dotične cifre, dok su drugi, primjerice isticali kako se “do 2021. popeo tek na Sljeme”. No, Antonio ističe da njega to ne smeta jer on zna zbog čega se uputio u ovu avanturu i što je na koncu s najvišeg vrha svijeta ponio sa sobom.
“Trebaš se prije svega vratiti kao kvalitetniji pojedinac, a to ćeš postići ako odbaciš ego. Priroda i planine te uče strpljenju, pokazuju ti da možeš puno više nego što si u početku mislio, ali samo ako poštuješ prirodu. Smatram da cijeli život učimo i da samo tako možemo napredovati i postati bolja osoba”, zaključuje.
U cijeloj ovoj priči zapravo nije važno je li Antonio do 2021. godine planinario ili nije, koliko je platio ekspediciju, koji mediji su prenijeli njegov uspjeh i tko mu je sve čestitao. Njemu osobno to nije važno jer se na Mount Everest nije popeo kako bi nekome nešto dokazao. No, dokazao je svima nama jedno – uz upornost, trud, disciplinu i odricanje možemo ostvariti svoje snove! A kada ego zamijenimo poštovanjem, s najvišeg vrha svijeta se ne vraćamo s “titulom” nego postajemo boljim čovjekom.
FOTO: Privatna arhiva
