Gdje god da sam otišla iz Tangkahana, kulturološki šok bio je neizbježan. Čak i kada sam se vratila na divan Bali, trebalo mi je jedan cijeli dan da mi ne smetaju zvukovi prometa i velika količina ljudi. Srećom, prilagodba na Bali je jedna od ljepših stvari koje ikoga mogu zadesiti u životu. Kada sam se odlučila drugi put uputiti na ovaj otok, svi su me pitali zašto se vraćam na Bali, zašto ne idem negdje drugdje.

Možda je zbog mistike, možda zbog prirode, ali sklona sam ipak reći, zbog ljudi. Na Baliju je svaki čovjek prvo čovjek, dok je na zapadu sve puno direktora, menadžera, doktora, ekonomista pa tek onda eventualno, ljudi. Prioriteti su odnosi i suživot, s obitelji i prijateljima, sa životinjama, s prirodom i duhovnost. Nitko ne propitkuje postojanje božanstava, niti traži dokaze jer su dokazi materijalizirani svuda oko njih u obliku prijatelja i obitelji. Komercijalizam je zaista sekundaran i vjeruje se da sve materijalno dolazi kao posljedica dobro uravnoteženih života. Koliko im je duhovnost bitna, pokazuje činjenica da je na Baliju tisuće hramova i da mu je drugo ime Otok Bogova. Svaka kuća, svaki kvart, svaka ulica i svaki poslovni prostor ima svoj hram na kojem se svaki dan dva do tri puta dnevno ostavljaju darovi za bogove u nadi da će ih oni prihvatiti i podržati njihovu svrhu. Balinežani su vrlo vrijedni, nikada se ne žale, puno se smiju i jako su zahvalni. U takvom okruženju, sve se radi bez opterećenja i ne čudi što sam upravo tamo prvi puta osjetila predivnu lakoću postojanja.

Ganesha

Hindu budizam je nešto drugačiji od hinduizma, no ono što je zaista predivno jest velika otvorenost prema svima i svemu. Balinežani nikada neće prosuđivati čovjeka niti ga nagovarati ili uvjeravati da su njegova stajališta i uvjerenja ispravna. Rado će te upoznati s njihovom kulturom i pokazati svoj svijet bez da te iti jednom upitaju kako ti se sviđa ili što misliš o njemu. U njihove hramove svi su dobrodošli, bez obzira na vjeroispovijest. Ceremonije iscjeljivanja i čišćenja karme mogu iskusiti svi i za to nisu potrebna nikakva znanja niti vještine. Samo poštovanje i otvoreno srce.

Sebatu temple

Sebatu spring

Moj prijatelj i vodič Yoga, ovoga puta odveo me do Gungung Kawi Sebatu hrama, koji se nalazi u malom selu, a udaljen je od popularnog Ubuda svega 12 kilometara. Osim što je ovaj hram jedan od najposjećenijih, svakako je i jedan od najljepših i najmirnijih. Nestvarno zeleni vrtovi okruženi jezercima s koi šaranima čine ovaj hram mirnom oazom u kojoj bi mogla provesti sate potpuno hipnotizirana i mirna. Ovaj hram posvećen je Saraswati, hindu božici znanja, umjetnosti, muzike, mudrosti i učenja.  Svega pet minuta dalje od ovog kompleksa, nalazi se istoimeni slap sa svetom izvorskom vodom gdje sam prošla ceremoniju čišćenja tijela od negativnih utjecaja.

Sebatu water ceremony


Taman Ayun

Taman Ayun Temple, u prijevodu Predivan vrt, smješten je svega pola sata vožnje autom od grada u kojem odsjedam i iako je pored glavne prometnice čim sam kročila u dvorište hrama, obuzeo me potpuni mir i nevjerojatna tišina. Nakon što je moj zapadnjački um pokušavao dokučiti kako su uspjeli postići zvučnu izolaciju, prepustila sam se upijanju krajolika i zvucima vode. Ovaj je hram okružen jezerima, a u centru dvorišta osim predivne fontane i arene nalazi se i najimpresivnija statua indonezijskog zmaja koji simbolizira zaštitu od zlih duhova, a napravljen je ručno i to od potpuno prirodnih materijala, uglavnom od riže i graha. Kako je svaki od Bali hramova posvećen određenom bogu, božanstvu, životinjama ili prirodnoj sili, ovaj hram je jedan od devet hramova na Baliju koji je spada u Dewata Nawa Sanga hramove, odnosno one koji brinu o održavanju harmonije na otoku kao što to čine svih devet božanstava združenih u jedno.

Taman Ayun 

Tanah Lot

Tanah Lot okužen je oceanom. Ovom svetom mjestu moguće se približiti samo za vrijeme oseke i ovo je bio prvi put da sam koračala po stjenovitom oceanskom tlu. Ovaj hram iza sebe ima zanimljivu priču, a posvećen je zmijama za koje se vjeruje da štite otok od prevrtljivih sila oceana. Unutrašnjost hrama je zabranjena za turiste, jer osim velike svetosti, ovaj hram rezerviran je za posebne ceremonije i kako bih se maksimalno očuvao, posjetiteljima je dozvoljeno vidjeti samo jedan dio. Koliko ovaj hram odiše mistikom govori i činjenica da zmije koje ondje žive imaju svog čovjeka koji svakog posjetitelja rado upozna s njima. Inače sam prilično rezervirana sa zmijama, ali ove su mi bile nekako friendly, vrlo vjerojatno zbog energije koju ovo mjesto nosi.

Tanah Lot

Osim brojnih impresivnih i umirujućih hramova koje sam imala priliku posjetiti, na mojoj bucket listi našao se i The Blanco Renaissance Museum. Trebalo mi je pola sata samo da uđem u muzej, ne zbog količine ljudi, već zbog dvorišta u kojem bih bez pretjerivanja mogla živjeti. Dvorište puno egzotičnih ptica i nekoliko kokoši za savršeni balans, operna glazba koja se savršeno uklapa u ambijent, klupe za relaksaciju i ogromna kuća u kojoj je živio i stvarao Don Antonio Blanco i njegov sin u ulozi muzeja. U Europi pola života učiš kako razmišljati bez strogih okvira i odmaknuti se od uvjerenja i strogih pravila, a kad sam zakoračila u dvorište ovog muzeja shvatila sam da ovdje uopće okviri ne postoje.

Ulaz u Blanco muzej

Blanco stray dog

Osim veličanstvenih umjetničkih djela, u svaki dio muzeja može se slobodno ući, pa čak i u samu sobu gdje su ta ista djela nastajala. Ogledala stara stotinu godina, boje, palete, platna… Sjela sam u tu studijsku sobu okružena neprocjenjivim eksponatima koji nisu pod staklom, već potpuno dostupni i spoznala: Balinežani žele da osjetiš, a ne da vidiš. Oni daju ono što nosiš sa sobom zauvijek, oni daju cijeli proces stvaranja na dlanu i tada svako djelo ima potpuno drugačiji izgled, a svaki čovjek postaje umjetnik.

Blanco Mirror

Blanco Studio

Blanco paint

Rižina polja sinonim su za ovaj otok, a šetnja po ovim terasama može potrajati i 3 sata. Postoje dulje i kraće treking staze, svaka ima i nekoliko stanica gdje se moguće osvježiti ili jednostavno sjesti i upijati svo zelenilo koje ovi prizori nude. Iako često posjećujem manje popularne lokacije zbog količine ljudi, ipak sam odlučila svratiti na Tagalalang Rice Terrace u Ubudu. Ova litica s rižinim poljima nalazi se na 600 metara nadmorske visine i klima je vrlo ugodna, a energija cijelog područja odiše na prosperitet što ga čini najposjećenijom lokacijom.

Rice terrace

Zalazak sunca svaki dan je u isto vrijeme, pola sedam. I svaki dan, ovaj potpuno prirodan proces gleda tisuće ljudi družeći se zajedno sa svojim i uličnim psima, pijući svježi kokos i slaveći prirodni ritam. Opet, svaki zalazak je potpuno drugačiji i bez obzira jesam li bila na plaži ili me isti zatekao negdje u gradu, stala bih i gledala u čudu. I u tome je stvar, ovaj otok brzo te nauči sve što o njemu trebaš znati. Na Bali ne odlaziš, na Bali se vraćaš. Sebi, ljudima, prirodi. Prioriteti se preslože sami.  Ovdje se odrasli vesele poput djece, igraju se, jedu šarenu hranu na kojoj nema oznake da je organska, jer druga ni ne postoji. To je otok na kojem su svi putevi ispravni, jer ćeš na svakom sresti ljude koji će ti stajati na usluzi bez ikakve zadrške i bit će istinski sretni i zahvalni da su ti mogli pomoći. I zato, ne morate me nikada više pitati zašto opet idem na Bali.

Jasminka je na svojoj indonezijskoj avanturi posjetila i otok Nusa Penidu i u skrivenom raju zvanom Tangkahan.

Piše: Jasminka Herceg

Pročitaj još Jasminkinih priča:

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *