U današnje doba više stvari ne stižemo nego stižemo, multitasking se podrazumijeva kako na poslovnom tako i na privatnom planu, mobitel nam je produžetak desne ruke, često od pustih obveza ne stignemo jesti, a nije rijetkost da nemamo apsolutno nikakvog fokusa. Ah, to bajno moderno doba u kojem stres više nije samo na radnom mjestu, stres je posvuda oko nas. Stresira nas obitelj, stresiraju nas društvene mreže, stresira nas partner, prijatelji… I onda netko kaže “Trebaš se povremeno isključiti!”.
Godinama je moj ispušni ventil bila teretana, mjesto u kojem slušajući najdražu glazbu uspijem napokon iscrpiti i samo tijelo. No, nekako ekvivalentno s godinama raste i odgovornost (a osjećaj za tu istu odgovornost množi se još više) i sve je teže isključiti taj prekidač. Događalo se da sam unatoč teškom treningu mislima i dalje izvan teretane, na poslu, u svoja četiri zida, gdje god je u tom trenutku bilo više problema. Uz to je mobitel uz mene cijelo vrijeme i htjela to ili ne, provjeravam društvene mreže, službeni i privatni E-mail, i mada znam da se ništa krucijalno neće dogoditi unutar sat vremena, i dalje se ne mogu oteti potrebe da škicnem. I stvorio se začarani krug u kojem je i ona jedina aktivnost koja me uspijevala smiriti i iscrpiti, postala još jedna u nizu koju radim bez fokusa. Što znači da multitaskam. Što znači da mi mozak radi sto na sat. Što znači da nije nikako dobro.
Putovanja – oaza u kojoj pronalazim mir
Putovanja su i dalje ostala moja netaknuta oaza, vrijeme kada se uspijevam posve isključiti, kada sam sposobna ignorirati tu stresnu realnost za koju znam da će me ionako čekati. Tijekom putovanja razvila sam tu sposobnost da pritisnem tipku Stand by na cijeli vanjski svijet, osim onog koji je trenutno oko mene. Putovanja su i dalje jedino vrijeme kad osjećam da sam prizemljena, potpuno u trenutku koji se događa, bez ikakvog prekida bilo koje vrste. Ali trebamo biti realni – niti imam vremena niti novaca da putujem cijelo vrijeme i tako budem u zenu. Imati putovanja kao jedinu terapiju, kao jedini prekidač, je posve sanjarski. A ne mogu samo sanjati 20 dana u godini.
Zov planina
Negdje između mog mozga, koji se više ne može posve isključiti u teretani, povećoj odgovornosti multipliciranoj životnim problemima, otkrila sam planinarenje. I veoma brzo shvatila onu “Nedostaju mi planine!”. Jer planinarenje nije samo fizička aktivnosti, ono u jednu ruku pruža izvrsnu mješavinu tjelovježbe i jedinstvenog osjećaja kojeg ti pružaju putovanja. Brojna su istraživanja pokazala koliko pozitivnog efekta ima planinarenje na čovjeka. Ovisno o težini uspona i opreme, planinarenje unutar sat vremena može sagorjeti do 500 kalorija. Planinarenje je trening za cijelo tijelo, a posebno učvršćuje donji dio tijela. Planinarenje je izvrsno u prevenciji, ali i kontroli dijabetesa. Smanjuje krvni tlak i kolesterol. Planinarenje i liječi. Brojna istraživanja su pokazala da planinarenje pruža izvrstan oporavak osobama koje su preboljele rak, a kako, posebice duže staze, pojačavaju antioksidativni kapacitet našeg tijela, stvara se bolja obrana u borbi protiv raznih bolesti. Planinarenje čak potiče i kreativnost i pojačava sposobnost rješavanja zadataka. I to za čak 50%. I, naravno, planinarenje nas čini sretnima. Sva istraživanja na stranu – jednom kad osjetiš “zov planina”, odmah ćeš razumjeti sve gore navedeno. Ali i puno više od toga. Jer planinarenje je za svakog nešto drugo.
Planinarenje je bijeg iz modernog svijeta. Više stvari ne stižemo nego stižemo? U planinarenju postoji početna i završna točka, uvijek kreneš i stigneš do cilja. Tijekom planinarenja nema multitaskanja jer ono može biti opasno. Svaka radnja se obavlja pojedinačno i svake si svjestan. A to se odnosi i na korištenje mobitela – ovaj uređaj je uvijek u nekom džepu. Opasno je hodati i koristiti mobitel. A virtualni svijet? Često nema ni dovoljno jakog signala da bi mogao čekirati nečiji Instagram profil. Uostalom ono što se proteže ispred tebe često je puno ljepše od brojnih selfieja koji ti se nalaze na feedu. U planinama ćeš se uvijek sjetiti jesti, organizam će se za to pobrinuti. A fokus? Fokus je usmjeren na markacije, na ljepotu koja te okružuje, na zvukove koji do tebe dopiru, na tvog suplaninara – fokus u planinama je u sadašnjem trenutku. Jer ako zalutaš mislima, vjerojatno ćeš zalutati i na stazi.
Mene je planinarenje vratilo prirodi, tamo gdje sve one strane modernog svijeta nemaju doticaja i nisu od važnosti. Vratilo mi je fokus na ono što je trenutno i sada, a ne na ono što je bilo ili tek treba biti. Pružilo mi je novi izazov – ne onaj kojeg ocjenjuje poslodavac pa eventualno nagradi bonusom. Ili bilo tko drugi. Planinarenje svakim izletom predstavlja novi izazov samom tebi – nekad ćeš se popeti na visinu za koju si mislio da nikad nećeš, nekad ćeš proći u jednom danu 20 km, nekad ćeš visjeti iznad provalije i samouvjereno ćeš kročiti na drugu stranu, nekad ćeš unatoč lošem vremenu stići do cilja. Svaki izlet je novo iskustvo u kojem naučiš ponešto o sebi. Zašto? Jer si posve ovisan o samom sebi. Možda možeš planinariti u društvu, ali ipak opremu nosiš na svojim leđima, kilometre prolaziš u svojim gojzericama, a stijenama se držiš svojim rukama. Pomoć je uvijek potrebna, ona te uči da se trebaš prepustiti u ruke drugima i nekad im slijepo vjerovati. Učiš da je zajedništvo važno, da će ti potpora olakšati put do vrha, ali da na koncu moraš i sam upregnuti jer nitko drugi ne može za tebe proći taj izazov. Uči te da oni najljepši pogledi često zahtijevaju pravu borbu. Ali su toga itekako vrijedni. Uči te da je sreća u malim stvarima. Doslovno u malim. Vatra u skloništu. Topla juha. Vreća za spavanje. Suhe čarape. Dan bez grčeva. Dan bez žuljeva. Dan bez kiše. Ali mogu li ja zamisliti dane bez planinarenja? Jednom kad osjetiš zov planina, nema više natrag. Postoji samo naprijed.
