Oduvijek sam imala love-hate odnos sa svojom bojom kose. Smeđa. Ali ona najgora, sa sivim odsjajem, poput nekog čemernog malog miša. Nikakve topline nema u njoj. Prosječna, da više od toga ne može ni biti. Prosječnosti svoje boje kose postala sam svjesna, naravno, s početkom puberteta. Mama također nije voljela svoju boje kose (odnosno ja sam bila uvjerena da je ne voli, istina je ipak bila drugačija, a uskoro sam je i ja otkrila) te otkako se sjećam bila je crvenokosa. Ulaskom u pubertet i ja sam htjela imati posebnu boju kose. Da me netko zamijeti. A ne zamijeni za miša. I tako sam negdje krajem osnovne škole po prvi put stavila preljev. Crveni, naravno. Poput mame.
Kako su se množile buntovne godine, tako ih je pratio i moj stilski izričaj. Drečave boje zbog kojih su me mnogi zvali kanarinac (nadimak koji sam stekla na fakultetu), vlastoručno obojene kravate, koje su bile sastavni dio svakog mog stylinga, te kratki bob, koji je iza bio ošišan na mašinicu. Naravno, morala je i boja kose pratiti moju stilsku evoluciju. Preljev se pretvorio u najjaču crvenu boja koja je redovito ostavljala krvave tragove na jastuku. Party like it’s hard faza trajala je do negdje prije 25. rođendana kada sam odlučila da je vrijeme da se prihvatim onakva kakva jesam, smanjim tonalitet boja u jednom outfitu i pokušam biti na ti sa svojom mišjom smeđom. Sate i sate sam provela iznad bazena kod svog frizera kako bih nakon skoro 10 godina bojenja uspjela izvući taj vražji crveni pigment. Danima sam hodala uokolo ukočenog vrata s ogromnim podočnjacima zbog neprospavanih noći u opskurnim pozama. Kad sam se nakon brojnih godina ugledala u ogledala, moram priznati da sam bila zadovoljna s onim što vidim. Mogu se ja nositi s tim. Ipak moja mišja nije tako siva. Moja prirodna boja i ja voljeli smo se niti godinu dana. Ljubav je opet pukla, ovaj put nepovratno, kad sam uočila svoju prvu sijedu. Ubrzo nakon prve uslijedila je druga. Pa treća. Pa četvrta. U dobi od 26 opet sam se počela bojati, ne zato što mrzim svoju prirodu boju nego zato što je ona korak po korak počela nestajati.
U početku se nisam zamarala s prvim sijedima. Frizerka me je uvijek tješila da pretjerujem, da su to nek par njih i da nema razloga za paniku. Priznajem, poput većine žena, povremeno bih pokoju iščupala. Ionako imam gustu kosu, nitko neće primijetiti par dlaka manjka. Uskoro je bilo potrebno iščupati par konkretnih pramenova. Prije 28. rođendana bilo je posve jasno – imam toliko sijedih da se frizerkina utjeha pretvorila u naređene da moram dolaziti na bojanje najkasnije svakih mjesec i pol. Zbog sijedih i upijanja pigmenta. Samo se toga sjećam. U tom periodu sam doznala da moja draga mama ne mrzi svoju prirodu boju nego se boja jer je do 30. uzgojila poveći broj sijedih. Čitaj – loši geni. Panika? Moram priznati da je nastupila. Počela sam guglati, što nikad nije dobar potez. Uz Google i simptome uvijek se veže neka bolest. Kako ne bi napravila istu grešku poput mene, Anita Mioč, vlasnica frizerskog salona Kuća četki (Ilica 13), mi je otkrila uzorke, sanaciju, ali i njegu sijedih vlasi.
Koji su uzroci pojave sijednih vlasi kod mlađih žena?
“Niti jedna studija nije uspjela 100% dokazati pravi razlog preranog sijedenja kose. Boja kose nastaje u melanocitima koji su smješteni u korijenu vlasti koji s godinama prestaju proizvoditi pigment i kosa postaje sijeda. Mi vjerujemo da su glavni razlozi genetika ili pak medicinski uzroci (anemija, problemi sa štitnjačom, zračenja, lijekovi…). Osobno smatra da sijede nisu zabrinjavajuće. Puno veći problem je gubitak kose. Nekad su se prve sijede pojavljivale u 30-im, ali danas nažalost puno ranije. Zasigurno da današnji tempo i način života ne donosi dobrobit zdravlju, pa tako ni kosi. Po Ayurvedskoj medicini preuranjeno sijedenje je znak disbalansa u organizmu”, objasnila je Anita.
Prve sijede nikad ne čupati!
U mom slučaju definitivno je presudila kombinacija gena i stresnog i užurbanog načina života. No, mislim da moju tužnu sudbinu dijeli veliki broj žena. Protiv same sijede kose nemam ništa protiv, dapače, vjerujem da bi mi total white look izvrsno pristajao. No, kako to, nažalost, biva kosa nije potpuno sijeda te je za mene bilo jedino rješenje bojanje kose. Ali Anita naglašava da postoje razna rješenja.
“Za početak ih nemojte čupati. Najbolje i najlakše ih je tretirati pramenovima i camuflage bojanjem (parcijalno bojanje sijedih dijelova). Preporuka za pramenove – na prvoj liniji uz lice gdje su sijede uglavnom najuočljivije, poigrajte se s konturiranje. Žene se odlučuju za svjetlije tonove jer je izrast kasnije dosta uredniji, tj. sijede se teže uočavaju. Cure koje se ne žele bojati, mogu koristiti tzv. make up za kosu: krede, sprejeve, maskare…”
Naravno, da za uspješno prekrivanje je potreban individualni pristup jer nisu sve sijede iste. Kako Anita objašnjava mekšim i tanjim vlasi je potreban tek preljev, dok one staklenaste i čvrste ipak zahtijevaju bojanje s permanentnim bojama koje su namijenjene za sijede vlasi. No, zna se dogoditi da pojedine vlasi odbijaju boju te se tada pristupa pretpigmentacija. Prilikom bojanja nisu važne razliku u godinama nego isključivo tip kose.
“Sijeda kosa je bez pigmenta, jako je suha i često beživotna. Potrebna joj je hidratanta njega na tjednoj bazi. Često primjećujemo da nakon bojanja kosa postaje sjajna i živahna. Ako volite svoju sijedu kosu, preporučujemo šampone i regeneratore sa silver pigmentima”, za kraj savjetuje Anita.
Moja prirodna mišja boja uživala je u svojoj slobodi manje od dvije godine. Rekle smo si zbogom, prihvatile činjenicu da si nismo suđene i pomirile se s realnim stanjem. Svakih mjesec i pol dana (a tada će već krajnji trenutak) stavljam permanentnu boju te pazim da je redovito hranim posebnim hranjivim maskama. Mama me najbolje razumije. Ali sve više pronalazim razumijevanje i kod drugih mladih žena. Sijede u 20-im – trebam li paničariti? Ne, samo trebaš prihvatiti stanje i odabrati novu boju kose. A to nije baš tako strašno.
