Povoljne karte za povratni let kupili smo još u veljači. Kad ne putuješ često koliko bi zapravo htio, najteže je odabrati lokaciju koju želiš posjetiti. Ovoga puta odluka je pala na Portugal. Kako smo unazad dvije godine ugostili dosta divnih ljudi preko Couchsurfinga, a s nekima od njih ostali i u baš jako dobrim odnosima, odlučili smo im se javiti.
Prva postaja Lisabon. Sat razlike u odnosu na Hrvatsku, slijetanje aviona iznad grada sa savršenim pogledom na grad i njegovu obalu – i na aerodromu nas je dočekala Raquel. Raquel je tijekom jeseni i zime 2017. bila na proputovanju Europom, stopom, a mi, Zagreb, smo bili jedna od zadnjih postaja na putu doma. Divna stvar je kad te netko dočeka s prijevozom, pokaze neturistički dio grada i vidikovac (u dijelu grada Benfica) s kojeg se pruža divan pogled na grad, jer budimo realni, sami bi ga puno teže otkrili. Tad shvatiš koliko je i tim ljudima kad su dolazili k tebi značilo da ih autom prebaciš s točke A na točku B. Spomenuti vidikovac je u prošlosti bio restoran, smjenom vlasti i protekom godina ostao je samo jedno ruševno zdanje u vlasništvu države. Iako pun potencijala budući da se proteže na nekoliko katova plus razine ispod zemlje, sada služi kao mjesto za popiti pivo s društvom (naravno, ono koje si ponesete), ponekad se održavaju glazbeni festivali, a ono zbog čega se najčešće dolazi tu su spektakularni zalasci suca.
Kako smo u Lisabon pristigli kasno poslijepodne taj dan smo proveli s Raquel i njenom familijom. U znak dobrodošlice izveli su nas na večeru u lokalni restoran. Ono što će te dočekati u gotovo svakom restoranu je nekakva vrsta predjela koja uključuje namaze, kruh, salatu od hobotnice, kamenice, škampe, masline, ali nemoj se ponadati silnoj gostoljubivosti, sve što pojedeš ćeš i platiti. U jednom restoranu su nam naplatili, ok pokušali naplatiti, ali na našu opasku ljubazno su kemijskom prekrižili stavku s računa za hranu koju nismo konzumirali.
Iz smještaja do grada išli smo metroom, kartica koju puniš novcem za vožnju je 0,50 eura. Istu karticu možeš koristiti i za vlak, ali budi oprezan, ako ju napuniš za vožnju metrom, onda ipak s njom ne možeš u vlak, već moraš kupiti novu. Prvi doticaj s gradom, nedjelja prijepodne, Augustova vrata i izlazak na Praca de Comercio. Sjeli smo u prvu pastelariu, naručili kavu i Pastel De Nata, mega popularni portugalski kolačić te odlučili provesti nedjelju istražujući grad. Grad vrvi turistima, svi kafići, restorani, trgovine, trgovi – sve je puno ljudi. Uzeli smo vožnju tuk-tukom i obišli glavne vidikovce, crkve i katedrale. Bez obzira koju cijenu ti ponude, cjenkaj se. Ništa nije fiksno i sve se može spustiti. Tako smo bili na vidikovcu Graca, Lady of the hills (Anjos), vidjeli Sao Vicente de Fora (Vicente je uz sv. Antuna jedan od glavnih zaštitnika grada i tijekom šestog mjeseca traje fešta svim svecima, kažu lokalci da je to doslovno opijanje i jedenje svecima u čast) te također posjetili katedralu kojoj je prvotna svrha bila obrambenog karaktera te njen vanjski izgled više podsjeća na utvrdu.
Nakon toga uputili smo prema dijelu grada zvanom Alcantra. Ondje se nalazi LX Factory, usporedila bih to s našim Hrelićem, ali nekako dosta urednije i organiziranije. Naći ćeš hrpu rukotvorina, restorana, kafića, jedan od njih je i rooftop, ali umjesto čekanja da se oslobodi mjesto za sjesti, vrijeme smo radije proveli šećući okolo. Tako smo naišli i na najstariju knjižnicu s doista prepoznatljivim uređenjem i ono što me se zaista dojmilo je da stvarno izgleda kao na fotkama. Izostao je faktor negativnog iznenađenja što se zna dogoditi s ponekim atraktivnim mjestima. U sklopu LX Factoryja pronaći ćeš i hrpu trgovina s konzervama, ima ih i po gradu, ali ovdje su nas se baš dojmile, doslovno cijela trgovina ispunjena samo s ribljim konzervama.
Zadnja postaja za nedjelju bila je Belem. Prvo što se nazire kad kreneš obalom prema poznatom tornju je Santa Maria de Belem, spomenik svim otkrićima i moreplovcima, zanimljiva stvar je da se na cijelom spomeniku nalazi samo jedna žena. Kada nastaviš šetnjicom, nailaziš na daleko poznati toranj, mi smo naravno došli sat vremena nakon zatvaranja ulaza, ali i samo ga promatrati izvana već ostavlja bez daha. U parku koji okružuje spomenuti toranj taman se održavao jazz festival, ogromne količine ljudi na svim stranama, pijuckaju pivo, neki plešu, neki samo guštaju ležeći na travi, pravi način za provesti nedjeljno poslijepodne. Nakratko smo im se pridružili u ovom dijelu ležanja na travi jer je gotovo dvadeset km u nogama tog dana došlo na naplatu.
Kako Portugalci večeraju dosta kasno ako ih usporedimo s našim običajima, mama od Raquel je željela napraviti “oproštajnu” večeru za nas pa smo oko 22 i 30 svi sjeli za stol. Masline, sir i pršut su i nama poznati za predjelo, za glavno jelo napravila je bakalara s tjesteninom, njihovo tradicionalno jelo, a moram odmah napomenuti da isti nećeš pronaći kod nas, kažu da se taj radi isključivo za njihovo tržište. Uz večeru idu vino ili pivo. Nakon večere devedeset posto njih popit će espreso, a sve to zasladit će raznim svježim voćem posluženim izrezanim na ploške. Kako večera ipak nije teška i ako skupiš dovoljno kilometara u nogama, zaspat ćeš bez imalo muke.
Porto – oduševljenje na drugi dojam
Ponedjeljak smo rezervirali za put u Porto. Nešto više od tri sata vožnje vlakom i stigli smo. Vlakovi su jako uredni i točni, plus gotovo svi imaju wi-fi i utičnice što jako puno znači kad učestalo koristiš navigaciju. Prosječna brzina vlaka je između 150 i 170 km na sat, često smo ih koristili za prijevoz i stvarno su točni u minutu. Lisabon na prvu oduševljava, Portu je trebalo malo više. Pri prvom susretu ostavlja dojam dosta marginaliziranog grada, jako puno kuća i zgrada su napuštene, ulice su nekako prljavije… A onda se spustiš do Ribiere i skužiš, da,
kad se makneš od urbane i turistički nastrojene sredine, to je Porto, možda ne samo Porto, već i sami Portugal. Male ulice, veš s previše omekšivača koji se uvlači u nosnice dok se penješ ili spuštaš uličicama, ljudi koji pjevuše, bakice koje se dovikuju s prozora, djeca bosih nogu koja bezbrižno trčkaraju. Uz rijeku mnoštvo ribara i brodica, nasmijana lica uličnih pjevača i svirača čiji melankolični tonovi odzvanjaju ulicama.
Sjeli smo u jedan od restorančića da isprobamo hvaljenu franchesinu, nismo se pokajali, po meni jedan pošteni težački obrok nakon kojeg si spreman za poljoprivredne radove. Kad si u Portu, svakako isprobaj. I dok smo uživali u klopi sa svih strana su dopirali zvuci glazbe. I sad ću zazvučati tako patetično, ali ja sam u tim trenucima bila u nekoj drugoj dimenziji, niti sam ja bila Mihaela, niti sam bila sretna niti tužna, samo nekako sjetna i ispunjena mirom koji sam nekako poželjela spremiti i opet uključiti kad se vratim nazad u realnost. U Portu smo posjetili poznatu crkvu oblijepljenu plavim pločicama, Igreja Dos Carmelitas, katedralu, Porto Cathedral kao i knjižnicu Vitoria u kojoj je J.K. Rowling pisala Harry Potter knjige.
U Portu smo se susreli s drugim prijateljima. Bianca je Brazilka, učiteljica yoge. Mateuszh je umjetnik iz Poljske. Njih dvoje upoznali su se u Indiji, vjenčali u Poljskoj, a trenutno s trogodišnjim sinom Suriom žive u Portu. Znam, sad odlazim s teme, ali ja mjesta volim povezivati s ljudima. Jer koliko god gradovi znaju biti lijepi u mojim očima dobiju posebne boje kad ih obojim ljudima. S njima se nismo vidjeli dvije godine, ali često se čujemo, i vidjeti opet draga lica na nekom drugo kraju Europe i zagrliti iste te ljude stvarno daje nekakav poseban značaj cijelom ovom životu. Autom smo se uputili na plažu Vila Cha gdje smo dočekali zalazak sunca, kasnije smo pijuckali Porto na njihovoj terasi.
Sutradan oko podne već smo bili u vlaku za Lisabon. Tamo smo skupili kovčege koje nam je Raquel pričuvala i napravili check in u hostelu. Hostel Guest House Natura Lisboa svakako zaobiđi u širokom luku, mi smo nezahtjevni gosti, ali osim dobre lokacije ovaj hostel može te samo naživcirati, neuredne kupaonice, oronuli zidovi i nedostatak toaletnog papira samo su neke sitnice).
Poslijepodne smo iskoristili za posjet Time Out Marketu, opet pijuckali vino, malo klopali, a zatim se uputili u Tasca do Chico na večer fada. Minijaturan prostor, klupe i stolovi doslovno nagurani jedni na druge, gdje god sjeli dodirivat ćeš se leđima od nekoga, ali to ujedno i jedino mjesto u cijeloj ulici gdje ćeš stajati u redu prije nego te puste unutra. Vlasnik stoji na ulazu i kada netko izađe tek onda pušta unutra, pjevači se izmjenjuju, a trajanje jednog bloka pjevanja je oko 30 min te onda slijedi pauza. Nemoj doći u Lisabon, a ne otići na fado, slušati ga u takvoj atmosferi, u takvom gradu, iskustvo je koje ćeš rado prepričavati i preporučivati.
Srijedu smo započeli standardno, kavom, šetnjom, ali i posjetom National Tile muzeju. Pločice su kako dio njihove kulturne baštine i povijesti, tako i dio današnje arhitekture, naći ćeš ih svagdje. Na pročeljima zgrada, na ulicama, crkvama, trgovima. I one doista daju poseban šarm cijelom gradu.
Poslijepodne smo odlučili provesti na plaži Carcavelas udaljenoj 20-ak min vožnje vlakom od Lisabona, ali prije toga smo svratili kratko do Pasteis de Belem i pojeli jedne od najboljih Pasteis de nata u gradu. Samostan sv. Jeronima vidjeli smo samo izvana, jer unatoč tomu što smo sve dva puta našli u njegovoj blizini kilometarski redovi na ulazu su nas odbili.
Plaža u Carcavelasu je divna, dobro ćeš se osunčati i ako skupiš hrabrosti možda i zaplivaš, ocean je svojeglav, ali par zamaha si priušti.
Večer smo završili u restoranu Toma La Da Ca koji svakako preporučujem. Bakalar s povrćem, boca vina i desert za 30 eura u samom centru, odmah pored najpoznatijeg žutog tramvaja koji prolazi ulicom, Rua Bica.
Sintra i Cabo da Roca – obavezne portugalske atrakcije
Iii zadnji dan ostao je rezerviran za Sintru i Cabo da Roca. Sintra je divno mjestašce udaljeno 40-ak minuta vožnje od Lisabona, bogata povijest i dvorci koji svojom arhitekturom daju nekakav bajkoviti prizvuk. Mi smo posjetili dvorac Pena, kilometarske gužve na kupovima karata kao i samom ulazu u dvorac, ali vrijedilo je. Imali smo super ludu vožnju s mojim imenjakom Mikaelom i njegovim super starim džipom, pokazao nam je kuće u kojima je 99′ filmove snimao Johnny Depp, a ono što nam je svakako bilo drago čuti je da smo izabrali dobar dan za posjetu. Sintra se često zna naći pokrivena maglo te je nemoguće vidjeti svu raskoš dvorca.
Još 40-ak minuta vožnje autobusom i stići ćeš na Cabo da Roca, najzapadniju točku Europe. Pogled koji će se pružiti s tog mjesta ostavit će te bez daha. Doslovno. Udari vjetra bili su baš snažni, mislim da sam u nekim trenucima čak malo i poletjela, ali pogled je predivan. Silina oceana koji se razbija od stijene u podnožju i beskrajno plavetnilo baš natjeraju čovjeka da shvati svoju malenost u odnosu na silu prirode. Sat i nešto vožnje nazad do Lisabona, večera i već u petak bili smo na letu za Zagreb.
Od nekih manje važnih, a opet zanimljivih stvari želim samo nadodati da poneseš svoj gel za tuširanje i šampon za kosu jer ih nije baš jednostavno pronaći po cijenama kao kod nas. Drogerije kakve mi imamo na svakih par metara tamo nećeš pronaći.
Naići ćeš na hrpu ljudi koji će vam nuditi hašiš, kokain i marihuanu. Marihuanu je dozvoljeno imati sa sobom, ali samo za osobnu upotrebu, tako kažu lokalci, a ulični dileri će vam redovno pod gore navedeno prodati origano.
Također smo upozoreni da se čuvamo džeparoša, mi na sreću nismo imali nikakvog doticaja s njima, u javnom prijevozu sam malo više pripazila na ruksak, ali na ulicama sam ga slobodno nosila okolo.
Portugal, odnosno Lisabon i Porto, su divni gradovi. Svaki na svoj način, ulicama, trgovima i ljudima pričaju svoju priču. Raspitaj se što obići, ali si ostavi vremena za izgubiti se, za osjetiti kako grad diše, za skupiti osmijehe i nova poznanstva. Uz suvenire, divne fotografije i sve što sam ti ispričala, ponesi sa sobom i ljude, kroz njih ćeš najjednostavnije osjetiti kako neki grad diše.
Mihaeline putopisne avanture, prati na njenom Instagram profilu.
Uhvatila te putna groznica? Onda pročitaj i sljedeće putopise:
