Najviše sam se bojala ulaska u stan, u dnevni boravak, znajući da te tamo više neće biti. Znajući da će na kauču sjediti drugi ljudi i da ti tamo više nećeš ležati. Proganja me ta slika, slika tebe kako ležiš skoro pa nepokretan na tom kauču. To je jedina slika koju vidim kada zaklopim oči, jedina slika koja se pojavi kada san već tjednima ne želi. Ali ne želim da me proganja ta slika jer to nisi ti, kroz život nikad nisi prolazio kao sjena. Jer ti si prije svega bio veliki čovjek.
Danima pokušavam izbiti tu sliku iz sjećanja jer znam da ti ne bi htio da te takvog pamtim. Veliki ljudi poput tebe to ne zaslužuju. I zato se želim prisjetiti svega onoga što te činilo tako velikim čovjekom zbog kojeg sam ja danas to što jesam.
Dragi tata, želim ti zahvaliti što si se cijeli život trudio da budem sretna. Čak i kad je to uključivalo podmićivanje malog Ivana čokoladom kako bi se u Bugojnu igrao sa mnom u dvorištu jer se mama boji vlastite sjene i zbog toga se nikad nisam smjela igrati u parku s drugom djecom.
Želim ti zahvaliti na svakom poklonu. Uvijek si poklanjao najbolje i najkorisnije poklone, svjesno naglašavajući da si ideju ukrao od mame.
Želim ti zahvaliti na svakom jelu kojeg su kuhao za nas. Svi znamo da mamina kuhinja i nije baš najbolja. Posebno ti želim zahvaliti na tvom receptu za lazanje koje je moje prvo napravljeno jelo, a da nema okus mamine kuhinje.
Želim ti zahvaliti što si ljubav prema pivu prenio na mene. Mada smo se često svađali da Kaltenberg nije najbolje pivo u ponudi.
Želim ti zahvaliti na svim kasnonoćnim božićnim maratonima romantičnih komedija. Uvijek smo tražili one najgore i s guštom im se smijali. Mama se pak smijala nama.
Želim ti zahvaliti što si me naučio da ljubaznost i široki smijeh uvijek otvaraju vrata. I da svakom trebam pružiti pažnju. Od sestre u bolnici do vozača taksija. Jer ti si uvijek negdje s nekim zapeo u priči, glasan, nasmijan, zbijajući šale.
Želim ti zahvaliti što si me naučio da budem poštena i iskrena. Jer ti nisi znao što je laž. Osim kada si kasnio s nekim poslom, onda si često govorio da nisi stigao jer ti je “eto stigla mala iz Zagreba”.
Hvala ti što si me naučio da uživam u životu. Da se pokušavam ne opterećivati sitnicama, ali i problemima, da volim dobro društvo, okrenem još jednu rundu i izgubim se u sadašnjem trenutku. Mama i ja smo te tako često znale tražiti po kvartu.
Dragi tata, želim ti zahvaliti što si me naučio da će sutra uvijek biti bolje. Što si me naučio da guram i idem uvijek naprijed uzdignute glave, bez obzira na to što život baca ispred mene. Jer si ti uvijek vjerovao u ljepše sutra.
Želim ti zahvaliti što si me naučio da uvijek tražim rješenje, a ne da se fokusiram na problem. Jer ti si uvijek djelovao.
Želim ti zahvaliti što si cijeli život vjerovao u mene i bez propitkivanja podržavao baš svaku moju odluku. Čak i u trenucima kada sam sama sumnjala u njih. Uvijek si govorio da trebam slušati sebe. I baš uvijek si bio u pravu.
Želim ti zahvaliti što si me naučio toleranciji. Uvijek si mi govorio da ljude trebam prihvatiti sa svim njihovim manama. Jer ti si volio beskompromisno.
Želim ti zahvaliti što si me učio da praštam. Doduše još uvijek nisam tu lekciju posve naučila. Ali imala sam najboljem učitelja. Jer ti si svima praštao.
Ali dragi tata, prije svega ti hvala što si me naučio što znači biti dobar i neiskvaren. Što znači biti čovjek. Jer ti si bio velik čovjek i takvog te se želim sjećati.
