Zadnje pripreme za božićne kolače su u punom jeku, a uz vanili kiflice, kuglof i mađarice, vjerojatno će se i u tvom slatkom jelovniku naći medenjaci. Ovi ukusni kolačići još su popularniji posljednjih nekoliko godina u svom gingerbread obliku, a evo kada i kako su zapravo nastali medenjaci.

Medenjaci su tradicionalne slastice koji svoj specifičan okus dobivaju zahvaljujući medu i đumbiru, a gingerbread keksići u sebi sadrže malo više đumbira koji dominira okusom. Ostali sastojci za medenjake variraju od države do države, a izvorno se izraz medenjak odnosio na konzervirani đumbir i slasticu napravljenu od meda i začina.

Povijesni put medenih kolača

Zapisi o medenim kolačima mogu se pratiti još do starog Rima. Povjesničari hrane potvrđuju da je đumbir začinjavao hranu i piće od davnina i vjeruje se kako su medenjaci prvi put pečeni u Europi krajem 11. stoljeća, kada su križari povratnici donijeli običaj pikantnog kruha s Bliskog istoka. Đumbir nije bio samo ukusan nego je imao svojstva koja su pomagala sačuvati kruh te je ublažavao želučane tegobe.

medenjaci_ksenia_yakovleva_unsplash

Prema francuskoj legendi, medenjake je u Europu 992. godine donio armenski redovnik, kasnije svetac, Grgur iz Nikopolja (Gregory Makar). Živio je sedam godina u Bondaroyu u Francuskoj, u blizini grada Pithiviersa, gdje je podučavao kuhanje medenjaka svećenike i druge kršćane.

Medenjake su u različite oblike formirali i redovnici u Frankoniji u Njemačkoj u 13. stoljeću. Naime, Lebkuchen pekari zabilježeni su već 1296. godine u Ulmu i 1395. u Nürnbergu te je upravo Nürnberg bio prepoznat kao “Svjetska prijestolnica medenjaka” kada je 1600-ih ceh počeo zapošljavati majstore pekare i kvalificirane radnike za stvaranje kompliciranih umjetničkih djela od medenjaka.

Srednjovjekovni pekari koristili su rezbarene ploče za izradu razrađenih dizajna, a tijekom 13. stoljeća taj se običaj proširio Europom. U Švedsku su ga u 13. stoljeću donijeli njemački imigranti; postoje reference iz opatije Vadstena o švedskim redovnicama koje peku medenjake za ublažavanje probavnih smetnji 1444. godine. Tradicionalni zaslađivač je med koji koristi ceh u Nürnbergu. Začini koji se dodatno koriste su đumbir, cimet, klinčići, muškatni oraščić i kardamom, a ti su se sastojci zadržali i danas.

Figurice od medenjaka potječu iz 15. stoljeća, a figuralno izrada keksa prakticira se u 16. stoljeću. Prvi dokumentirani primjer keksića od medenjaka u obliku figure potječe s dvora Elizabete I. Engleske koja je dala izraditi figure od medenjaka po uzoru na neke od svojih važnih gostiju.

Povijest oblikovanja medenjaka

Pekari medenjaka bili su okupljeni u vlastite profesionalne pekarske cehove. U mnogim europskim zemljama pekari medenjaka bili su posebna komponenta pekarskog ceha, a pečenje medenjaka razvilo se u priznatu profesiju. U 17. stoljeću samo su profesionalni pekari s licitarima smjeli peći medenjake osim na Božić i Uskrs, kada ih je bilo tko smio peći.

U Europi su se medenjaci prodavali u posebnim trgovinama i na sezonskim tržnicama na kojima su se prodavali slatkiši i licitari u obliku srca, zvijezda, vojnika, beba, jahača, truba, mačeva, pištolja i životinja. Za pojedine vjerske događaje, poput Božića i Uskrsa, kupovali su se vjerski reljefi od medenjaka. Ukrašeni medenjaci darivali su se odraslima i djeci ili kao ljubavni simbol i znak pažnje, a posebno su se kupovali za vjenčanja, gdje su se medenjaci dijelili svatovima.

medenjaci_alexander_schimmeck_unsplash

Kalupi za medenjake često su prikazivali stvarna događanja, prikazujući, na primjer, nove vladare i njihove supruge. Značajne zbirke čuvaju se u Etnografskom muzeju u Toruńu u Poljskoj i Muzeju kruha u Ulmu u Njemačkoj. Tijekom zimskih mjeseci konzumirala su se srednjovjekovna peciva od medenjaka, obično umočena u vino ili druga alkoholna pića.

U Americi, zajednice njemačkog govornog područja Pennsylvania i Maryland nastavile su ovu tradiciju do početka 20. stoljeća, a tradicija je preživjela u kolonijalnoj Sjevernoj Americi gdje su peciva nazivali kolačićima od đumbira koji su stekli popularnost kao ukrasi za božićno drvce.

Tradicija izrade ukrašenih kućica od medenjaka započela je u Njemačkoj početkom 1800-ih. Prema nekim istraživačima, prve kućice od medenjaka rezultat su poznate Grimmove bajke “Hanzel i Gretel” (Ivica i Marica kod nas) u kojoj je dvoje djece napušteno u šumi pronašlo jestivu kućicu od kruha sa šećernim ukrasima. Nakon što je ova knjiga izašla, njemački su pekari počeli peći ukrašene kućice iz bajki od medenjaka koji su postali popularni tijekom Božića, tradicije koja je došla u Ameriku s njemačkim imigrantima iz Pennsylvanije.

medenjaci_ksenia_yakovleva_1unsplash

Raznolikost medenjaka diljem svijeta

Da ovaj čarobni keksić nije posvuda isti, pokazuju nam varijacije diljem svijeta. Tako se u Engleskoj izraz medenjak može odnositi na tortu ili vrstu kolačića/keksa napravljenog s đumbirom. Parkin je pak mekana torta od medenjaka napravljena od zobenih pahuljica, meda i đumbira koja je popularna u sjevernoj Engleskoj.

U Sjedinjenim Državama se razlikuju gingerbread man koji predstavlja hrskave i suhe keksiće i torte od medenjaka (ginger cake) koja je puno mekša.

U Njemačkoj se medenjaci izrađuju u dva oblika: mekom obliku koji se zove Lebkuchen i tvrđem obliku, posebno povezanom s karnevalima i uličnim tržnicama kao što su božićni sajmovi popularni u brojnim njemačkim gradovima. Tvrdi medenjaci izrađuju se u ukrasnim oblicima koji se zatim dodatno ukrašavaju slatkišima i glazurom, a tradicionalno se trebaju umočiti u porto vino.

medenjaci_kelsey_weinkauf_unsplash

U nordijskim zemljama najpopularniji oblik slastica od đumbira je pepperkaker (norveški), pepparkakor (švedski), brunkager (danski), piparkökur (islandski), piparkakut (finski), a u baltičkim zemljama piparkūkas (latvijski) ili piparkoogid ( Estonski).  Riječ je o tankim, vrlo lomljivim kolačićima/keksićima koji se, osim kao hrana, u Norveškoj i Švedskoj također koriste kao ukrasi za prozore.

U Švicarskoj je slastica od medenjaka poznata kao biber, pravokutna torta od medenjaka s nadjevom od marcipana. Biberi su poznati iz kantona Appenzell ili St. Gallen, a dotični biberi su umjetno ukrašeni slikama medvjeda Appenzell ili katedrale St. Gallen graviranjem ili glazurom.

U Nizozemskoj i Belgiji mekani i mrvljivi medenjaci pod nazivom Peperkoek, Kruidkoek ili Ontbijtkoek popularno se poslužuju za vrijeme doručka ili tijekom dana, debelo narezani i često s maslacem na vrhu.

U Rusiji su najpoznatiji medenjaci u drevnim gradovima Tula (Tulski medenjaci, Tulʹskij prânik), Vyazma i Gorodets.

U Poljskoj su medenjaci poznati kao pierniki (jednina, piernik). Najpoznatiji su torunjski medenjaci (piernik toruński), koji se od srednjeg vijeka proizvode u gradu Toruńu. Legenda kaže kako je medenjak bio omiljena Chopinova poslastica.

medenjaci_laura_adai_unsplash

U Rumunjskoj se medenjaci nazivaju turtă dulce i obično se premazuju šećernom glazurom.

U Brazilu je vrsta kolača slična medenjaka poznata kao pão de mel (“medeni kruh”), može biti velik kao kolač od kave ili maleni keks, a obično je premazan čokoladom.

U Bugarskoj postoji i vrlo popularna lokalna sorta medenjaka. Zove se medenka (od meda), a  ovaj tradicionalni kolačić je velik kao dlan, okrugao i ravan, prekriven tankim slojem čokolade. Ostali uobičajeni sastojci uključuju med, cimet, đumbir i sušeni klinčić. Također se proizvodi u Karakolu.

Bez obzira na to koji ti se stil izrade medenjaka najviše dopada, vjerujem da ćeš i ovih blagdana uživati u ovoj ukusnoj slastici i dobar tek!

Foto: Unsplash

Nastavi čitati:

  1. Advent-u-Zagrebu-2017-J.-Duval.
  2. Orijent_Christmas_cookies1
  3. Makarun11_Krasnodar_Peršun
  4. veganska_mjesta_hrvatska

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *