Ako nešto volim, onda je to jesti i ponosim se time. A s obzirom na to da muž i ja obožavamo isprobavati lokalnu hranu na svim destinacijama koje posjetimo, nismo puno razmišljali oko toga da jedan dan tijekom putovanja u Egipat provedemo na vođenoj food turi. Odabir je bez puno razmišljanja pao na Bellies En-Route. Riječ je o prvoj food tour agenciji u Kairu, koju vode dvije žene s jasnom misijom: da nitko ne napusti Kairo s dojmom da je egipatska gastro ponuda “samo okej”.
Na svoje ture vode putnike u lokalne restorane koje je često nemoguće pronaći ni na Google Mapsu, a kamoli na TripAdvisoru ili u klasičnim vodičima. Pokazuju ti najbolje zalogaje centra Kaira, a istovremeno na svakom koraku učiš nešto o povijesti i znamenitostima ovog fascinantnog grada. Bio je relativno topao dan krajem studenoga kada smo se našli s našom vodičicom Sedrom na trgu Tahrir. Tura je započela u 14 sati, a prvo što me oduševilo bilo je to što su uz nas bile još samo dvije gošće. Bez gužve, nadvikivanja i onog kaosa koji često prate velike grupe.
Tura traje između četiri i pet sati i uključuje solidnu dozu povijesti uz, naravno, puno hrane. Sedra me u potpunosti impresionirala svojim znanjem. Ne samo o samome gradu, nego i o svakom jelu i piću koje smo probali. Tijekom deset postaja imali smo priliku kušati najbolje od egipatske kuhinje, i to u pravom egipatskom stilu. “Zalogaji” su bili izdašni, često daleko više nego što smo realno mogli pojesti.
Posebno me oduševilo to što ništa od hrane nije bačeno. Sedra je vodila računa da se svi ostaci zapakiraju i doniraju onima kojima su potrebni. No krenimo redom da ti otkrijem što nikako ne smiješ propustiti isprobati u Egiptu!
Prva postaja: Borai
I Domagoj i ja veliki smo fanovi street fooda, pa nas je prva postaja odmah osvojila. U pitanju je Borai, mjesto gdje je apsolutni kralj – bob. Bob je jedan od temelja egipatske kuhinje i jede se u nevjerojatno mnogo varijanti. Ful mudamas, najčešće poznat jednostavno kao ful, jelo je od zrelog, kuhanog boba začinjenog raznim dodacima i jedno od najpopularnijih street food jela u Egiptu, s punim razlogom.
Sušeni bob omogućuje konzumaciju tijekom cijele godine. Polako se kuha do savršene teksture, zatim začinjava po želji, gnječi i poslužuje u ili uz egipatski baladi kruh. Isprobali smo i taamiyu, egipatski falafel koji se, za razliku od klasičnog, uvijek radi od boba, a ne od slanutka. Bob se u velikim strojevima miješa sa svježim začinskim biljem, lukom, porilukom i začinima, oblikuje u male popečke i prži, a poslužuje se svjež uz preljev od tahinija.
Druga postaja: Wardet El Yaman
Nakon dva sjajna sendviča, ništa bolje ne sjeda od kave. Ali u Egiptu ništa nije uobičajeno, pa ni kava. Arapska kava izgledom i okusom podsjeća na zeleni čaj, a potječe iz zemalja Arapskog zaljeva. Priprema se od vrlo lagano prženih zrna koja gotovo zadržavaju zelenu boju, a ključni sastojak je kardamom. Nikada se ne zaslađuje, ali se često pije uz datulje ili desert.
Mladi se zafrkavaju da je to njihova verzija matcha trenda. Meni se, baš kao ni matcha, nije pretjerano svidjela, ali svakome savjetujem da je isproba. Na ovoj lokaciji moguće je kupiti i razne vrste kave za pripremu kod kuće, a riječ je o jednoj od najfrekventnijih kavana u gradu.
Treća postaja: Zahret El Bostan
Nastavili smo šetnju ulicama Kaira i, naravno, svi razdragano stali gledati male mačiće kako se igraju s mamom. U tom trenutku otvorila su se vrata pomalo trošnog restorana, a gospodin u finim godinama macama je iznio friško pečenu piletinu. Ispostavilo se da je to bila naša sljedeća postaja.
Restoran te u sekundi vraća u kasne šezdesete, vrijeme kada je i nastao, a od tada se gotovo nije mijenjao. Skromno uređen, ali s jelima koja su klasici svake egipatske obitelji: povrtnim varivima koja se poslužuju uz pečeno pile. Egipćani gotovo svakodnevno ručaju variva s rižom, pripremljena od povrća poput bamije, graška, špinata, krumpira ili bijelog graha. Umak je baziran na rajčici, a začini su jednostavni: sol, papar i mljeveni kardamom, dok se okus dodatno obogaćuje pilećim temeljcem. Piletina je, logično, najčešći i najpristupačniji izvor proteina uz ovakav obrok, a moram priznati da je bila pripremljena baš onako kako ju je radila moja mama. Prsti su se oblizali, osmijesi razvukli i bilo je vrijeme za dalje.
Četvrta postaja: Fish & Chips
Kada smo vidjeli da idemo u restoran imena Fish & Chips, svi smo se malo zbunjeno pogledali. Sedra nam je, međutim, odmah otkrila da nas čeka nešto sasvim drugačije. I nije lagala. Interijer je apsolutni san svakog maksimalista, uz nekoliko maca koje su, očito, stalni dio inventara. Restoran vode dvije prijateljice koje su se odlučile poigrati klasičnim receptima i vlastitim interpretacijama.
Za predjelo su stigli klasici poput baba ghanousha, tahini salate i prženih patlidžana kao savršena uvertira u molokhiyu. O molokhiyi sam puno čitala prije puta i, iskreno, videi mi nisu djelovali ohrabrujuće. Ime duguje riječi molokiya (kraljevska), jer je u 12. stoljeću bila zabranjena za običan narod i rezervirana isključivo za kraljevsku obitelj. Priprema se od listova jute, temeljca te aromatične baze od češnjaka i sušenog korijandra. Smatra se testom kulinarskih vještina, a nakon precizne pripreme dobivaš jelo koje na prvi pogled podsjeća na špinat neobične teksture. No prvi zalogaj otkriva da izgled vara. Okus je pun, dubok i nimalo neugodan. Najčešće se poslužuje uz rižu ili kruh, baš kao što smo je i mi jeli.
Peta postaja: El Sharbatly
Nakon što sam većinski potamanila molokhiyu (nije mi žao), zaželjela sam se nečeg osvježavajućeg i kao naručena, na red je došla postaja s najboljim sokovima u Egiptu. Barovi sa svježe cijeđenim sokovima neizostavan su dio svakodnevice zbog vruće klime.
Najpopularniji je sok od šećerne trske, koji se uvijek cijedi svježe. Meni je bio presladak, ali me zato sobia, sok od kokosa i vanilije, osvojila na prvi gutljaj. Nakon toga su nas oduševili i sok od mandarine, savršeni mango te tamarind. Egipćani često svrate po brzi energetski “boost”, a ja s tugom moram priznati da kasnije više nisam imala priliku popiti još jednu sobiju.
Šesta postaja: Abou Tarek
Nakon osvježenja došlo je vrijeme za koshary. Ah, koshary. Nacionalno jelo Egipta, ono koje Egipćani vole mrziti i mrze voljeti jer ga jedu stalno. Pravi raj za ljubitelje ugljikohidrata: tjestenina, riža, leća i slanutak, uz hrskavi prženi luk, umak od rajčice i preljev od češnjaka i octa zvan da’ah (ljuti umak je opcionalan). Pitaj pet Egipćana gdje je najbolji koshary u Kairu i dobit ćeš pet različitih odgovora. Tema dostojna nacionalne rasprave. Ako mogu dati jedan ključni savjet za putovanje u Egipat: ako možeš probati samo jedno jelo, neka to bude koshary.
Sedma postaja: El Hady
Nakon ugljikohidratne bombe slijedila je postaja na kojoj je isprobavanje hrane bilo potpuno opcionalno. Razlog? Na meniju je bio jedan od klasičnih street food specijaliteta: pohani goveđi mozak. Mozak se panira i poha, a zatim poslužuje kao prilog ili u baladi kruhu, najčešće začinjen limunovim sokom i malo tahinija.
Probala sam ga prvi put i, iako sam očekivala problematičnu teksturu, moram priznati da mi je bio sasvim okej. Ništa spektakularno, ali iskustvo je upisano.
Osma postaja: El Valero
A kako privesti dan isprobavanja hrane kraju nego uz slatko? Kunafa, basbousa, zalabya i balah el sham samo su neki od tradicionalnih deserata Bliskog istoka koje smo probali. Stoljećima su dio egipatske kuhinje, posebno popularni tijekom Ramazana, blagdana, vjenčanja i obiteljskih okupljanja. Kunafa se radi od posebnog vlaknastog tijesta, dok je basbousa kolač od griza, često aromatiziran narančinom ili ružinom vodicom. Gotovo uvijek su bogato natopljeni šećernim sirupom, maslacem ili gheeom. Ljepljivi, raskošni i neodoljivi, ali toliko slatki da je jedan sasvim dovoljan.
Deveta postaja: El Zaeem
I šećer na kraju, doslovno, bio je feteer, egipatsko lisnato tijesto od brašna, vode i obilja gheeja. Tijesto samo po sebi nije ni slano ni slatko, savršeno neutralno. Nakon što odstoji u obliku kugle, razvlači se u iznimno tanak sloj, puni se ili ostavlja prazno te peče u pećnici. Tijekom pečenja slojevi se odvajaju poput kroasana, stvarajući bogatu i prhku teksturu. Ako je bez punjenja, feteer se posipa šećerom u prahu, prelije melasom od šećerne trske ili se poslužuje uz slani sir.
Deseta postaja: The Carlton Roof Garden
Posljednja postaja večeri nije bila još jedna porcija hrane, nego mali predah iznad kaosa. Popeli smo se na rooftop hotela Carlton, naručili hladni Seven Up i prvi put tog dana jednostavno – stali. Ispod nas Kairo u svom punom ritmu. Promet koji ne poznaje pauzu, svjetla koja se sudaraju s noći i onaj poznati šum grada koji nikad u potpunosti ne utihne. Nakon sati hodanja, kušanja i slušanja priča, ovaj jednostavan trenutak s pogledom na grad bio je savršena točka na i.
Veliki sam fan food toura, ali s punim uvjerenjem mogu reći da je Bellies En-Route jedno od onih iskustava koje nadilazi klasično “idemo jesti”. Ovo nije tura na kojoj samo kušaš hranu, nego ona na kojoj razumiješ grad i njegove navike, ritam i svakodnevicu. Na njoj sam u potpunosti shvatila koliko je egipatska gastronomija slojevita, iskrena i duboko povezana s ljudima. Sedra je turu vodila s nevjerojatnim znanjem, strašću i pažnjom prema detaljima, ali i s onom rijetkom sposobnošću da se osjećaš kao gost, a ne kao turist. Ako putuješ u Kairo i želiš ga doživjeti kroz hranu, Bellies En-Route je iskustvo koje se ne preskače. Dođi gladan, ostavi predrasude doma i računaj na to da ćeš otići punog želuca, dojmova i malo drukčije slike Kaira.
