Postoje priče koje ne počinju planom, nego potrebom. Priče koje nastaju iz trenutka u kojem shvatiš da nešto moraš promijeniti. Kod Miće Samardžije, ta promjena nije krenula s fotografijom, nego s jednim vrlo konkretnim upozorenjem i odlukom da se pokrene. Danas iza njega stoji više od dva desetljeća boravka u prirodi, tisuće fotografija i vodič koji Knin i njegovu okolicu prikazuje iz perspektive koju većina posjetitelja nikada ne vidi.
“Moje ime je Mićo Samardžija, ljubitelj sam prirode i fotografije, pa se kad god mogu uputim u istu s aparatom i previše opreme :). Ali ako ne ponesem sve, baš to će mi zatrebati gore na planini.”
Njegov odnos s prirodom i fotografijom razvijao se postupno. S fotografijom je uvijek bio povezan te ga je privlačila, no tada još taj interes nije prerastao u ljubav. A boravak u prirodi? U Mićinom slučaju nastao je iz puke potrebe.
“No, od to dvoje, prirode i fotografije, najprije sam, silom prilika, morao krenuti u prirodu, jer sam u jednom trenutku imao preko 120 kila i išao ka tome da se ‘urušim’ sam u sebe, koliko mi se kičma krenula kriviti. Srećom, doktorica kod koje sam išao na injekcije za kičmu rekla mi je da se vidimo za mjesec dana. Na moje pitanje je li zbog kontrole, rekla je ne, nego kad me opet uhvati, jer imam previše kila i uopće se ne krećem. Tu me je prepala, pa sam pitao što mogu učiniti da to popravim, a ona je rekla da bih se mogao pokrenuti i pitati njezinu sestru, koja je često na Sljemenu, kojim stazama krenuti lagano na Sljeme, jer sam tada radio u Zagrebu”, započinje svoju priču Mićo.
Početci nisu bili laki. Nisu bili ni romantični. Bili su spori, teški i puni borbe sa samim sobom.
“I tako sam, s mukom teškom i patnjom, sljedećih godinu dana udarao po stazama, sve dok negdje nakon godinu dana nisam prvi put došao do vrha bez patnje i mučenja. I nakon te pobjede krenulo se dalje: na Velebit, uglavnom s prijateljima, a ponekad i sam.”
“Fotografija je ljubav i sloboda!”
Fotografija se u toj priči pojavljuje gotovo slučajno, kroz prijateljsku ponudu koja u tom trenutku nije bila ni planirana ni laka za prihvatiti.
“Negdje u to vrijeme moj frend Slaven mi kaže da mi hoće prodati svoj Nikon D40x jer kupuje novi. Naravno, kupio bih ja aparat, ali nisam baš bio pri novcu za kupovinu istog, no prijatelj je prijatelj, pa mi da aparat za puno manje nego što košta i to na tri rate, koje sam platio kad sam mogao. I tako sam napokon imao svoj digitalni aparat i krenuo bjesomučno slikati gdje god sam stigao :)”
Od tog trenutka aparat postaje stalni suputnik. Ne kao alat za posao, nego kao način doživljavanja prostora i vremena.
“Fotografija je onda postala ljubav i sloboda. S aparatom u prirodi uživam, osjećam da je sve moje, da imam vremena sjesti, upiti tu prirodu, dozvoliti sebi da vidim stvari… U stvari, ja sam jako spor fotograf i mislim da se u sportskoj ili svadbenoj fotografiji nikad ne bih snašao, jer bi pored mene sve prošlo dok bih ja odreagirao :). Zato sad snimam s Pentax K-1 aparatom, koji ima zastario i spor autofokus, u stvari se i ne smije koristiti jer potroši svu bateriju, a ne izfokusira 🙂 No, kad imaš vremena, imaš vremena, pa sam ručno fokusiraš, nema žurbe, a aparat ima odličan senzor i jednostavno je za ono što meni treba.”
Iako je kroz godine ulagao vrijeme u učenje i razvijanje vlastitog stila, fotografiju nikada nije pokušao pretvoriti u nešto što bi ga udaljilo od onoga zbog čega je uopće krenuo u prirodu.
“U stvari, moje bavljenje fotografijom nikad nije postalo ozbiljno. Probao sam slati fotografije na neke natječaje, što sam smatrao ozbiljnim, i začudo dobio drugu nagradu za seriju fotografija penjača na žici iznad kanjona rijeke Bijele kod Karina, na fotosalonu u Splitu, a potom i u Rijeci. Onda sam se, nošen tim uspjehom, krenuo angažirati slanjem fotografija na druge natječaje, no to nije išlo. Pa sam onda počeo proučavati što to prolazi i kao krenuo slikati fotografije na taj način… A onda sam shvatio da je to bez veze, jer tu gubim sebe zarad nekih nagrada koje u stvari nisu bitne nikom drugom osim mom egu. Pa sam rekao egu da se skulira i zaboravio na natječaje te se vratio tome da se meni sviđaju fotografije.”
Kako je nastao Vodič po Kninu i okolici za avanturiste i fotografe?
Ideja o vodiču nije nastala iz želje da napravi knjigu, nego iz konkretnog zadatka. Trebao je osmisliti letak za Turističku zajednicu grada Knina. No, kako to često biva kada iza nečega stoji osobna priča, projekt je brzo prerastao početnu formu.
“Kako sam po struci grafički dizajner i imam svoj obrt za isti, dobio sam zadatak da za TZ Grada Knina napravim letak-vodič za avanturistički turizam u Kninu i okolici, pa sam krenuo u pregledavanje fotografija koje imam za isti… I na kraju je od letka postala knjižica jer mi je jednostavno bilo žao izbaciti neke lokacije.”
Knin i njegova okolica u ovom vodiču nisu prikazani kao uređena turistička destinacija. Upravo suprotno. Njihova vrijednost leži u sirovosti i prostoru za otkrivanje.
“Jer ako čega ima u okolici Knina, to je avanturizam 🙂 Malo je nekih super sređenih lokacija za turiste, sve je krš i kamen, koji krije, po meni, skrivena blaga!”
Upravo tu leži i glavna razlika u odnosu na klasične vodiče. Fokus nije samo na lokacijama, nego na doživljaju i perspektivi.
“E, tu na red dolazi ovaj vodič, jer sam htio napraviti vodič koji vodi ljude na oku zanimljive lokacije, pa uz fotografije dati neku preporuku ili savjet kako i što slikati te pomoći ljudima da dođu do tih mjesta i uživaju.”
Iako je sama realizacija vodiča bila relativno brza, njegov sadržaj nastajao je godinama, kroz povratke na ista mjesta, slučajna otkrića i razgovore s ljudima koji poznaju teren.
“Tako da sam te ljepote tražio sam ili se raspitivao kod ekipe koja je nekad planinarila ili išla u lov, pa su znali svakakve staze i mjesta. Na neka sam slučajno nailazio, jer sam znao sjesti u auto i otići besciljno u nekom pravcu pa gdje dođem i što vidim :)”
U nastavku ističe kako inače nije sklon pisanju, čak vjeruje da ima i neki oblik disleksije ili disgrafije jer, bez primjećivanja, ispušta slova u pisanju.
“Zato sam se za pisanje teksta morao jaaaaaaakooooo pomučiti, pronaći relevantne izvore informacija i pritom ne praviti pravopisne greške 🙂 Ne znam koliko sam uspio, ali molim čitatelja da uzme u obzir moj trud :)”, kroz smijeh ističe.
Vodič je zato, kako sam kaže, prilično osobna stvar.
“Mislim da se tako najbolje istražuje. Neke od lokacija mi je otkrio moj pokojni otac, koji je i sam volio ‘lunjati’ po prirodi i isto tako slučajno nailaziti na neka zanimljiva mjesta.”
Od svih lokacija koje su ušle u vodič, neke nose i posebno osobno značenje. Jedna od njih su Tulove grede, mjesto koje povezuje fotografiju, prirodu i iskustvo koje se teško prenosi riječima.
“S Fotoklubom Knin, čiji sam član, tri godine zaredom ljeti, kad nema Mjeseca, tj. kad je mladi Mjesec, odlazili smo gore s članovima i prijateljima i radili radionice astrofotografije. Te noći gore su nešto specijalno.”
Po čemu je Vodič po Kninu poseban?
Mićo ističe kako ljudi često neko područje žele posjetiti ponajprije jer su ih privukle fotografije tog mjesta, a danas i fotografije koje se objavljuju na društvenim mrežama.
“Čini mi se da je, pored toga, svima bitno uslikati se na nekom mjestu gdje se svi slikaju, pa ako ne odeš tamo, onda si bezveze i sirotinja 🙂 Ma zezam se, ali tako se meni to čini. Ali, pored toga, postoji i trend otkrivanja novih lokacija i biti prvi na toj lokaciji te uslikati dobre fotografije iste, a to je adut koji, mislim, cijela naša Šibensko-kninska županija ima!”
Zbog toga je Mićo htio napraviti vodič koji vodi na oku zanimljive lokacije te uz fotografije dati preporuku i savjet kako i što slikati te pomoći ljudima da dođu do tih mjesta i da tamo na koncu uživaju.
“Čini mi se da ostali vodiči, koji imaju i fotografije naravno, više fokus stavljaju na lokaciju i opise kako doći i slično, dok sam ja, što se tiče toga kako doći, stavio QR kod na Google Earth, jer na neka mjesta je uopće i teško objasniti kako doći. Pa, s obzirom na to da je riječ o avanturizmu, nisam to niti morao raditi, jer avantura je i putovanje do odredišta na kojem, naravno u ovim krajevima, svašta se usput otkrije”, objašnjava u nastavku.
Ističe da sam proces stvaranja vodiča nije dugo trajao jer je imao bogatu arhivu zadnjih 20-ak godina koje su bile ispunjene “smucanjem” svukuda. Jedino što je trebao bilo je suziti izbor, što je bilo najteže, te smisliti logičan i koristan tekst.
“Kako sam po struci grafički dizajner i posao mi je prelamati knjige i časopise, taj dio je išao brzo. U stvari, tekst me je najviše izmučio, ali se nadam da sam uspio :)”
Za koga je namijenjen Vodič po Kninu?
Autor naglašava kako je njegov vodič namijenjen svima, i onim iskusnima i onim neiskusnima. Kroz smijeh ističe da će oni iskusni možda uspjeti pronaći neku lokaciju na kojoj nisu bili ili pak primjedbu pa mu javiti što treba ispraviti.
“Nadam se da ću fotografima pokazati dobre lokacije, svojim fotografijama zaintrigirati ih da odu i naprave bolje. I da će ih dijeliti na mrežama kako bi glas o takvom Kninu otišao što dalje.”
Mićo je kreirao vodič želeći predstaviti lokacije koje su većini dostupne bez veće muke. No, naglašava da su one lokacije za koje je potrebno kondicije i čvrsti zglobovi na nogama označene crvenom bojom.
“Ipak, svugdje treba biti oprezan, pogotovo ljeti. Imati vode sa sobom je obavezno, znati kako pozvati pomoć, ne ići sam i slično, jer je ovo teren gdje nisu baš travnjaci, već kamenjar, tako da opreza nikad dosta 🙂 Ali i za ljute početnike ima lakih i zanimljivih mjesta, kao npr. staza 5 slapova, koja je čista uživancija, a jako lagana za proći. U knjizi ima putnih upozorenja, tj. često se ponavljaju neka. Neću sad plašiti ljude, vidjet će ih kad uzmu knjigu u ruke, ali sam mislio da mi je nekako dužnost da ih stavim u knjigu, pa i često, jer bolje je neke stvari znati i malo ih se bojati, pa biti oprezan :)”
I dok mnogi raspravljaju o tome zašto Knin i njegova okolica još uvijek nisu u prvom planu kada je riječ o turizmu, on bira drugačiji pristup.
“Ja nekako osobno vjerujem u to da svaki kraj nešto nudi, pa i pustinja nudi dine i zvjezdano noćno nebo, a u njoj osim pijeska nema ničega. Ovaj kraj nudi nepoznate lokacije, strast otkrivanja. Nudi obilje čiste vode u okruženju koje djeluje kao da ćete umrijeti od žeđi i sunca. Prirodne apsurde koji samim tim postaju jedinstveni. Vodič govori o tome, o ljepotama koje nisu prvoplanške. To su mjesta za koja se nadam da će turisti, nakon što se iskupaju par dana na moru, poželjeti vidjeti i neke druge zanimljivosti i lokacije, pa onda otkriti ovaj vodič i ova mjesta. I da nema ničega drugog, tu je najviši vrh Hrvatske. Samo to bi bio razlog za doći ovamo, a ima toga još puno”, naglašava Mićo.
Autor poručuje svima da za posjet Kninu trebaju samo ponijeti mali pribor za prvu pomoć te biti spremni da promijene mišljenje o Kninu.
“Uzmi više dana od planiranog, mislim na godišnji. Moglo bi ti se svidjeti.”
Na kraju, vodič nije zamišljen samo kao zbir informacija, nego kao poticaj na kretanje i osobno iskustvo prostora.
“Nakon čitanja vodiča, nadam se dobar osjećaj i želju za kretanjem na ta mjesta iz vodiča. Nakon boravka na tim mjestima, svoje smeće sa sobom”, za kraj poručuje Mićo.
