Snježnik je jedan od najljepših vidikovaca u Hrvatskoj, meni trenutno najdraži vrh nakon Svetog Brda. Ako želiš da se netko zaljubi u planine, odvedi ga na Snježnik jer je omjer uloženo-dobiveno savršeno na strani dobivenog. Upravo zato predložio sam ovaj izlet, budući da smo išli s kumovima koji inače nisu aktivni planinari. 

 

Vrh Snježnika nalazi se na 1505 mnv te je potrebno prijeći 408 m visinske razlike koja je jako dobro raspoređena od polazne točke do vrha, praktično neosjetna. Kad se spoji prekrasna priroda, bukova šuma, gusta klekovina, krški runolist, a po ljeti cvjetne livade (u kojima ovaj put nismo mogli uživati, ali biti će još prilika jer se Snježnik duše radi mora posjetiti više puta), dobiješ najbolju moguću kombinaciju za jednostavan i prekrasan jednodnevni izlet.



Naša mala ekspedicija sastojala se od Mije, kumova i moje sestre, iz Zagreba smo krenuli u 7 ujutro, te se popeli na autocestu Rijeka-Zagreb. Naš izlet smo započeli obveznom kavom po putu, koja nikad, ali ama baš nikad nije fina. Ali tradicija je tradicija, a očekivanja su da ih se razočara. Uskoro smo sišli s autoceste na Kikovici i vozili do križanja Zagreb-Rijeka, gdje je potrebno skrenuti lijevo za Zagreb te nakon nekoliko kilometara, na sljedećem raskrižju oštro lijevo skrenuti za Platak i voziti sve do samog skijališta. Tamo se nalazi i veliko parkiralište i tu nam je bila početna točka.

Snježnik – jedan od najljepših vidikovaca u Hrvatskoj


Nakon što smo se protegnuli, još jednom provjerili ruksake i opremu, krenuli smo lagano stazom za Snježnik koja se nalazi s desne strane parkirališta. Staza kreće zavojitom rimskom cestom (makadamska cesta) gdje se otprilike nakon pola sata hoda skreće desno u bukovu šumu. Ulazak u šumu, odnosno na planinarsku stazu označen je s dvije markacije, na dva tanja drveta i zapravo izgleda kao “prirodna” vrata. Na ovom dijelu je potrebno obratiti pozornost jer se može lako odšetati dalje, pogotovo ako se zapričate i inercijom krenete dalje. Nakon cca 15-ak minuta laganog hoda, izbijamo na asfaltnu cestu koja siječe planinarsku stazu, na koju se uspinjemo i opet kratko kroz bukovu šumu krećemo dalje te možemo reći da ovdje počinje lagano ozbiljnije uspinjanje. Ova staza nas je odvela do raskrižja gdje postoje dva puta koja vode do vrha. Lijevi put vodi kroz Grlo, a desni, Rimska vrata, preko grebena. Mi smo odlučili za lijevi put, oba traju otprilike jednako, oko 45 min, te je preko grebena nešto lakši uspon.

U međuvremenu smo došli do malog proplanka od kojeg se vidi napušteni planinarski dom na Snježniku, te smo tu sjeli i potrošili kojih 20 minuta uživajući u pogledu, a Mija u cijelom protvanu krumpiruše. Mi smo u pravilu planinari kojima se nikada ne žuri i kada nađemo mjesto za uživanciju, tome se i prepustimo. Nakon što smo malo odmorili, okinuli par fotografija s leđa na kojima lamentiramo o smislu života, krenuli smo prema napuštenom domu. Ovdje smo krenuli s prvim usponom kroz na dijelovima gustu klekovinu te smo za otprilike 10-ak minuta bili kod doma. Od doma do vrha je vrlo kratak uspon od svega 16 metara te postoje dvije varijante koje su na par metara udaljenosti, lakša i teža. Mi smo išli težom jer nam se ta učinila lakšom, ha!

Dom je smješten ispod samog vrha. Otvoren je 1951. godine i planinarima je uz blagovaonicu pružao i spavaonicu s 24 ležaja. U podrumu doma bila je uređena prostorija kao bivak s dva ležaja, u slučaju da dom nije otvoren. No, danas je napušten i derutan, načeo ga je zub vremena, ali i ljudska ruka, te treba biti pažljiv ako se stupa na terasu ili drži za ogradu, a i uvjeren sam da se jedan dio kamene terase odlomio od zadnjeg puta kada sam bio.

Vrh je prekrasan i s pravom se govori da je ovo jedan od najljepših vidikovaca u Hrvatskoj. Pogled se pruža na sve strane na Risnjak, slovenski Snežnik, Obruč, Učku i Riječki zaljev. Na vrhu je u stijeni ugrađen žig, koji nažalost nema kutijicu s tintom, te je bio suh, a ja zaboravio ponijeti, kao već nekoliko puta do sada. Na sreću, taman se na vrhu pojavio planinar koji je isto poželio žig u obilaznicu i žrtvovao je svoju kemijsku te s njenom tintom premazao žig. Na vrhu smo se zadržali dobrih sat vremena, kombinacija vjetra i sunca nas je taman osvježila i malo opekla. Nakon odmora krenuli smo dalje prema Guslici.

Guslica – misteriozno mjesto tajnovite povijesti

Na Guslicu (1490 nmv) smo krenuli preko hrpta prema sjeveru. Ako je nešto u životu prekrasno, onda je to upravo to spuštanje kroz gustu klekovinu i gorske cvjetne livade do podnožja Međuvrha na koji se ovaj put nismo popeli, nego smo pratili stazu i ubrzo ušli u bukovu šumu te napokon našli malo hlada. Napustivši hlad došli smo do makadamske ceste koja vodi do napuštene vojna baze JNA, po čemu je Guslica najpoznatija. O vojnoj bazi nema puno informacija, osim da je nekoć služila kao telekomunikacijski centar, iliti centar za vezu. Nagađa se da je baza stvorena kao sklonište u slučaju atomskog rata. Planina ispod baze je prekopana i prošarana mrežom tunela kroz četiri etaže. Vanjski podzemni ulaz je otvoren i vodi do zatvorenih rešetkastih vrata kroz koje se vidi dalje u tunel, ali nekako nitko od nas nije imao volje istraživati što se nalazi unutra ili zaraditi tetanus. Osim baze, koja se obnavljala, što je vidljivo po relativnom novom limu koji pokriva zgradu, na vrh su postavljene GSM antene. Na Guslici nema HPO žiga , ali ima jako lijep vidik u svim smjerovima.

Budući da se nismo htjeli vraćati istim putem do Platka, odlučili smo sići s makadama na planinarsku stazu. Kada silaziš s Guslice, nakon par minuta hoda dolaziš do zavoja gdje makadam nastavlja desno, a mi smo se na početku zavoja spustili ravno na travnatu golet na kojoj se nalazi staza koja vodi kroz bukovu šumu. Budući da se staza nekad uslijed sunca i trave slabije vidi, dobro je znati da se markacija nalazi desno na kamenu kojih 50-ak metara od mjesta gdje se s makadama spajate na stazu. Sam spust traje otprilike sat i pol i nije posebno naporan, iako na mjestima su markacije slabe i poneke prekrivene grmljem, te treba obratiti pozornost da ne odeš krivim putem na par račvanja. Staza završava na asfaltnoj cesti od koje treba otprilike 15-ak minuta hoda do doma Platak.

Od opreme je poželjno ponijeti štapove, naročito za one koji su slabije kondicije i standardnu planinarsku opremu, te treba voditi računa da kad izađeš iz šume na početku staze koja vodi do vrha Snježnika pa sve do Guslice, osim kratkog djela bukove šume, nema hlada. Ja sam ponio 3 litre vode koju sam ujedno i iskapio. Izvora vode ili doma nema, dom Platak je opskrbljen i u njemu se prije povratka kući možeš okrijepiti.

Fun fact za kraj, 1974. godine su planinarska društva iz Slovenije i Hrvatske ustanovili planinarsku stazu „Put prijateljstva Snežnik-Snježnik“ dugu otprilike 30 km, koja je okupljala planinare s obje strane nekadašnjih granica. Uslijed generacijskih, birokacijskih i ostalih acijskih izmjena, staza je u međuvremenu zamrla i nije više održavana. No, 2015. godine pokušalo se obnoviti tu stazu i tradiciju druženja, a nadamo se da je i danas ta staza u životu.

Sve u svemu, ovo je jedan prekrasan izlet koji vrijedi ponoviti, a nadam se da ćemo mi to učiniti već na zimu jer u Snježnik se vrlo lako zaljubiti!

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *