Većinu puta kada dogovaram izlete znam da će glavni prijepor biti u vremenu polaska. Što se mene tiče, što ranije to bolje i nikada nije prerano za krenuti u brda. Ok, meni je olakotna okolnost što malo spavam i općenito se rano dižem. Ali, na stranu to, jednostavno ima nešto čarobno u ranom dizanju, spremanju dok je vani još mrak i izlasku na svjež zrak dok sve još miruje. Ali ne gledaju svi na taj način, pa evo sedam dobrih razloga zašto krenuti u brda u cik zore!
-
Zora, magla i rosa
Iskustvo planinarenja možeš obogatiti mirisom jutra, rose i magle, naročito ako se krećeš lokalnim stazama. Iako do sada nikada nisam naišao na gužvu na stazi, ne znam zapravo ni koji su kriteriji za gužvu na planinarskoj stazi, svakako povećavaš šanse da ćeš se naći sam na stazi. Nema ništa gore kada je oko tebe hrpa glasnih ljudi koji ti remete mir dok samo želiš uživati u zori, magli i rosi.
-
Divlje životinje po putu
Veće su šanse da ćeš sresti koju divlju životinju po putu, ali sigurno nećeš ako ti ovi gore navedeni budu na stazi. A kako je jutarnje svjetlo pogodno za fotografiranje, u slučaju da sretneš koju životinju i imaš brze reflekse, garantirano ćeš imati dobru fotografiju za pamćenje! U našem slučaju, divokoza i jazavac su bili brži. 🙁
-
Izbjegavanje vrućina
Ljetne vrućine i sparina će i najtvrdokornijeg planinara natjerati da se na trenutak zapita koji mu je vrag ovo trebalo u životu. Rano kretanje, dok je još svježe, rezultira manjim znojenjem kroz odjeću kada se zagrijemo. Prekomjerna vrućina čini izlet težim, naročito ako se krećemo zahtjevnim trasama, pa je ipak bolje proći kroz tu kratkotrajnu nelagodu ustajanja po mraku, kako bi izbjegli veće na putu prema vrhu.
-
Razdanjivanje
Ovaj razlog mi je možda i favorit. Mi smo se jednom prilikom digli prije 4 ujutro i iz Alana krenuli prema obližnjem vrhu dočekati izlazak sunca. Tako smo krmeljavi i smrznuti hodali do vrha u mraku, a kada smo došli do vrha, sjeli i čekali sunce koje zbog oblaka dočekali nismo, ali smo zato uživali u postepenom razdanjivanju i kavi, što nas vodi do sljedećeg razloga.
-
Kava na vrhu
Iako ne postoje znanstvena istraživanja koja dokazuju ovu tvrdnju, siguran sam da 99% planinara pri dolasku do doma ili vrha popije pivu. No, popiti kavu nakon što si proživio taj horor dizanja po mraku i hodanja po šumi, spada jedan u od najboljih osjećaja na svijetu, ufffff… taj miris turske kave na svježem zraku u zoru na +1000 metara nadmorske visine.
-
Sigurnost
Ako se izgubiš (što se meni nikad nije dogodilo) ili ozlijediš, primjerice uganeš gležanj pa moraš šepati do auta, ostavljaš si veće šanse za snalaženje. Jednostavno imaš više vremena na raspolaganju i smanjuješ rizik da te uhvati mrak (a što mi se također, nikad nije dogodilo i nisam hodao par sati po mraku i na kraju zalutao u tuđa dvorišta)
-
Osjećaj ponosa i samozadovoljstva
Pri spuštanju ćeš sresti ljude koji se tek penju na odredište, a ti ih možeš samozadovoljno gledati i osjećati se bolje od njih, a oni će te sigurno gledati s divljenjem.
