Sretna i nasmijana lica, poljupci uz zalazak sunca, hranjene s egzotičnom hranom, otkrivanje novih mjesta, upoznavanje s novim kulturama… Putovanja u dvoje su tako romantična, divna, smirujuća, kao iz savršenog romantičnog filma. Ali ponekad se ta ista putovanja pretvaraju u dobre romantične komedije. Koliko god se na prvu možda ne čini, ali i putoholičarski parovi se znaju itekako dobro posvađati.
Na putovanjima nije uvijek sve savršeno, a često zbog umora i iscrpljujućeg tempa znamo biti nervozni, a to iskaljujemo, na koga drugoga, nego na svog suputnika, a to često zna biti naš ljubavni partner. Osobno postajem izuzetno živčana kada sam gladna i najviše od svega me živcira kada se sto gladnih godina traži onaj idealan restoran. To su situacije u kojima poludim. Ali te iste situacije se lako izbjegnu – počela sam sa sobom nositi čokoladice i neke druge grickalice kako bi moj partner na vlastitoj koži što manje osjećao gnjev gladne žene. Kako funkcioniraju drugi parovi? Svađaju li se uopće?
Obratila sam se poznatim putoholičarskim parovima kako bih izvidjela jesu li uistinu svi ti poljupci uz zalazak sunca romantični i smireni ili i oni znaju imati svoje ispade. Neki odgovori bi te mogli i iznenaditi.

Iva Mihalić Krčmar i Branko Krčmar (Putoholičari)
“Na putovanjima svađe ne traju dugo”
Pa moramo priznati da se na putovanjima ne svađamo koliko doma. Češće se na putovanju posvađamo ako netko putuje s nama pa onda pokušavamo udovoljiti sve i svašta našim suputnicima i tu se onda nas dvoje posvađamo. Na jednom putovanju s frendovima u Irsku prijatelj je zaboravio torbu sa svim novcima i putovnicom u kafiću. Kad smo se vratili kafić je bio zatvoren. I tad su počele napetosti prvo između prijatelja i njegove cure. Posvađali su se na mrtvo ime. Mi smo šutjeli, a kad smo stigli do smještaja počeli smo razgovarati o tome tko je kriv, kako se to moglo dogoditi, bla bla bla, da bi na kraju sebe krivili, da ih nismo pozvali na putovanje ne bi se ništa loše dogodilo i tako skroz bez veze jedan je počeo kriviti drugog i svađa je nastala iz ničega… Konobar je, naravno, pospremio torbu, ujutro smo je pokupili, sve je bilo unutra, a danas je to samo jedna smiješna anegdota s putovanja. Ono što je super na putovanjima što svađe ne traju dugo. Nemamo vremena se ljutiti danima jedan na drugog jer već drugi dan moramo biti u nekom drugom gradu, treba isplanirati kuda ćemo i kako pa onda to na putu rješavamo brže nego doma.

Slaven Škrobot i Gabrijela Škoro
“Svađamo se u raznim situacijama i često to budu glupi razlozi i sitnice”
Svađamo li se? Svađamo se, itekako! Mislim da nema para koji se ne svađa, pogotovo na putovanjima. Kako je naša situacija ipak malo specifičnija jer sam ja u kolicima, opet na kraju sve dolazi na isto, na svađu. Svađamo se u raznim situacijama, radi raznih stvari i često to budu glupi razlozi i sitnice. Umor, jak tempo, glad i žurba najčešći su razlozi naših svađa, većinom „silent tretmana“. Rijetko kad, zapravo nikad se ne posvađamo oko neke destinacije ili da se dogodi da ja želim vidjeti jedno, a Gabi drugo, po tome smo apsolutno isti i želimo vidjeti sve i što više toga. Zato se znamo posvađati najčešće ako je Gabi gladna. Tako smo u Australiji tražili za jesti i s obzirom na to da oboje volimo azijsku hranu naručili smo neku hranu koja je bila malo preljuta za Gabin ukus i ja sam ni kriv ni dužan nadrapao i dobio šutnju sljedećih sat vremena. Naravno, trudio sam se komunicirati s njom i to ispraviti što prije, što u većini slučaja i uspije, no ponekad i tebi dođe muka pa ostane na šutnji do daljnjega. Često se zapravo posvađamo oko hrane jer Gabi kad je gladna, kako kažu, nije svoja i onda ja nadrapam! Znamo se i posvađati radi moje tvrdoglavosti, kada ja nešto silno hoću vidjeti i onda na kraju to ispadne puno teže nego što sam mislio i onda se svi napate radi mene. Tako sam, primjerice, u Jordanu u Aqabi silno želio ići u obilazak grada usred dana po vrućini, za što mi je Gabi, naravno, govorila da nema smisla i na kraju smo se svi prekuhali i napatili, a meni je čak na kraju i bilo loše. Puno je tu situacija, zato je najbolje da na putu uvijek imamo nekoga tko zna oko mene kako bi Gabi malo rasteretili i da nam bude lakše.

Anita Dujić i Duncan Broadfoot
“Nitko nije savršen, tolerancija je jedino rješenje”
Duncan i ja smo par koji dosta putuje, a s nama i naša kćerka Lily, pa su onda i svađe tu i tamo neizbježne. Iako smo već dosta uhodani i dobar smo tim, zna se desiti da se netko u zadnji tren sjeti da, hmm, jesmo li ponijeli dokumente i onda se netko od nas dvoje pita zašto se, na primjer, ti nisi sjetio uzeti ih, zašto ja moram misliti na sve itd… Duncan je po nekim stvarima tipičan Škot, a ja tipična Hrvatica, pa on tako nikad nije pretoplo obučen, niti smatra da bi Lily trebala biti, a ja se volim zabundati, pa onda stalno trčim okolo njega i dodajem mu još robe za Lily, njega to izluđuje (hahaha). Jednom je zaboravio kolica za dijete nakon što smo prošli security, on je, naime, bio zadužen za njih… Ja sam u prvom trenu dobila slom, a kasnije smo se tome smijali. No, onda je meni ostala torba od Lily u sobi za presvlačenje na aerodromu, i tako, vrlo brzo shvatiš da nitko nije savršen i da svi griješimo, te da je tolerancija jedino rješenje.

Andrea Trgovčević i Kristijan Iličić
“Kroz putovanja naš način svađanja je prolazio kroz evolucije”
Kako ono kažu? Tko se tuče, taj se voli! Generalno, možda da, na putovanjima NEEEEE! Pišem, brišem i pokušavam nekako prenijeti kako izgleda svađa para koji provodi skupa gotovo 300 dana godišnje (0 – 24h) i to izvan vlastite „comfort zone“ na drugom kraju svijeta. Smiješno je da se više ne sjećam kako je izgledao život prije života „u koferu“ ili jedna obična svađa unutar četiri zida zajedničke „gajbe“. Znam kako izgleda svađa unutar, hotela, hostela, prašume, u busu, u pustinji ili negdje gdje ne možete pobjeći u stan od frendice, staraca ili jednostavno otići otrčati krug oko Maksimira da se ispušete. Pozitivna strana svađanja na putovanjima je da nemate puno izbora pa kompromis postane glavni faktor opstanka. Nakon puno država, gradova i ljudi koje sam upoznala, došla sam do zaključka da ćete kroz putovanje najbolje upoznati osobu onakvom kakva zaista jest i da se „najopakije“ svađe IKAADAAAA mogu dogoditi upravo na ovakvim avanturama. Vruće, hladno, s klimom, bez klime, vožnja busom, vožnja avionom, sto sati presjedanja, kašnjenje lokalne agencije, otkazani hotel, PMS, PMS, PMS, PMS, PMS, neposložena roba, spakiraj se, raspakiraj se, iskemijaj da imaš što za obući iduća dva mjeseca, pomiri se da nema kave s najboljim frendicama nekoliko tjedana, nema rutine, zdrave prehrane, dovoljno sna, televizije, NETFLIXA, vježbanja, dotjerivanja, frizerskih salona, pive s dečkima, vina s curama, maminog nedjeljnog ručka, svadbe od frendice, krštenja od kuminog bebača, obiteljskih okupljanja i mnoštvo svega. Pokušavam prenijeti maleni djelić situacija s kojima se moj zaručnik Kristijan Iličić i ja nosimo zadnje dvije godine. Zvuči kao puno sitnica koje su u stanju napraviti veliku nervozu, ali i ojačati vezu ako stavite zajedničke ciljeve na prvo mjesto. Kroz putovanja naš način svađanja je prolazio kroz evolucije, a trenutno smo u fazi da znamo koliko je glupo žrtvovati neki izlet ili posjet nekom „cool“ mjestu na drugom kraju svijeta zbog neke banalne svađe. Prije bi inat i ego odradili svoj dio posla i naumili da nam upropaste neku avanturu. Kod nas to više nije slučaj, znamo eksplodirati na nekoliko minuta, ali došlo je do toga da se počnemo smijati jer oboje imamo u glavi viši cilj. U konačnici znamo da nam posjet nekom novom mjestu može biti odličan samo ako je tu pozitivna vibra i dobro raspoloženje. Kiki je strašno tvrdoglav i prije je stvari više gledao iz svoje perspektive pa nekada nije shvaćao koliko vožnja od 26 sati busom može biti naporna, pogotovo nekome tko je stalno gladan. (LOL, šalu na stranu) Možete li se zamisliti da putujete skoro 30h u busu koji ne staje na odmorištima jer ima i WC i tuš i „stjuardese“? Nisam ni ja mogla prije. Nekoliko smiješnih anegdota koje mi padaju na pamet trenutno…
Anegdota broj 1: Nikada neću zaboraviti naš prvi posjet Tajlandu. Bilo je to prije skoro pet godina i nikada nisam mislila da će mi to biti jedna od najdražih destinacija koju ću spletom okolnosti posjećivati nekoliko puta na godišnjoj bazi. Za prvi posjet Tajland je nudio previše svega, sjećam se da sam iz taksija otvorenih usta promatrala kaos na ulicama kojeg danas obožavam. Od svih čari i zabave koju je Tajland nudio bila je tu i poznata „Crvena četvrt“. Za parove mjesto koje je fora za posjetiti, popiti piće i idući dan razmjenjivati dojmove, dok za samce ovo mjesto predstavlja oazu svega lijepog i uzbudljivog. (Za one koji su bili na Tajlandu znaju o čemu pričam). Kiki i ja ušli smo u neki striptiz klub i skupa s ostalim parovima buljili prema sredini pozornice gdje su se odvijali performansi. Oko nas su se prešetavale mlade zgodne Tajlanđanke od kojih je većina tražila svoju kartu za Europu u fizičkom obliku i one koje su htjele zabavu pa su se uvaljivale po praznim krilima stranaca i koketirale uz piće. Otišla sam na WC i po povratku zatekla dvije Tajlanđanke kako nešto govore Kikiju. Rekla sam samoj sebi, ovo je takvo mjesto, djevojke su vjerojatno mislile da je sam. Kada sam došla, nisu su maknule pa sam se kiselo i umjetno nasmijala. Kiki mi je rekao: „Šta si kisela, cure su se došle ogrebati za jedno piće, znaš da im je to posao.“ Pomislila sam u sebi, da neću biti konzerva i počela pričati s njima. Nijednoj nisam bila previše zanimljiva, ali jedna se uporno obraćala Kikiju. On joj je rekao da je ne čuje i da se obrati meni. Umjesto obraćanja meni, uslijedio je šok. Gospođica se iznenadno odlučila zaletjeti prema ustima mog sadašnjeg zaručnika i cmoknula ga. Da, dobro ste čuli, moj dragi je od striptizete dobio pusu u usta, a nije ni trepnuo. Tada sam ga izvukla van za uho i gunđala o tome idućih nekoliko dana. Izlazak je tu večer propao. Danas bi potpuno drugačije odreagirala i počela se smijati. To ne znači da ga ne bi potegnula za uho jer se nije snašao i maknuo glavu, ali i ne bi bila ljuta na način na koji sam tada bila.
Anegdota broj 2: Na Svjetskom prvenstvu u Rusiji smo se Kiki i ja posvađali točno prije utakmice i razdvojili smo se. Više se ne sjećam oko čega je bila svađa, ali neka glupost. Ja sam ušla na stadion i čekala da se pojavi na mjestu pored mene jer su karte bile numerirane. Kada je utakmica već skoro počela, vidjela sam svoju frendicu koja mi mahnito maše da se javim Kikiju. Pogledam na telefon i vidim 100 propuštenih poziva i poruke „Ljubavi volim te najviše na svijetu, samo mi donesi kartu.“ Kikijeva karta je ostala kod mene u torbi. Hahahaha…
Anegdota broj 3: U Južnoj Americi smo se posvađali tik prije izleta u pustinjsku oazu. Bus je skupljao putnike i nas dvoje smo ušli u bus kao dva potpuna stranca. Svatko je sjeo na svoje mjesto i namršteno buljio kroz prozor. Izlet je bio cjelodnevni uz puno stajanja i vožnje pa je bila prava muka solirati u tako turobnom raspoloženju. Otprilike na sredini puta, čujem da netko riga. Inače, ja sam osoba koja na sam zvuk povraćanja može uzvratiti istim. Okrenem se i vidim da djevojka pored Kikija ispušta Niagarine slapove. Naravno, počnem se mahnito smijati, ne zato što ona povraća nego jer on sjedi pored nje (mogla sam biti ja). Došli smo do pustinjske oaze i prva postaja bio je ručak, ostao je jedan jedini stol slobodan i sudbina nas je ponovno spojila. Riječ po riječ popričali smo, ali i dalje pustili inat i ego da nam upropaštavaju dan. Kada smo došli do dijela da se treba izboriti za najbolji jeep i prvi red sjedala skupa smo krenuli u akciju i osigurali si “najmjesto zajedničkim snagama.” Nakon toga smo se počeli smijati jer možemo biti posvađani do mile volje, ali se toliko dobro poznajemo skupa znamo koji je cilj.

Andrea Kučiš i Boris Kovačev
“Ako baš popuštanje ne upali, ponekad je zdravo i odvojiti se”
Ne dramimo previše oko putovanja, kao i u drugim situacijama u životu. Sve je zapravo stvar kompromisa. Od planiranja putovanja do vremena provedenog na putu. Uobičajeno je da svatko ima svoje potrebe, želje, mušice, samo je važno da druga strana ponekad popusti. I obrnuto. Osim toga, bitno je osvijestiti da ljudi, u principu, nisu vezani pupčanom vrpcom. Ako baš popuštanje ne upali, ponekad je zdravo i odvojiti se na neko vrijeme, tako da svako piči po svome. Bar na kratko. Prevedeno, nakon par dana zajedničkih aktivnosti, isplivaju preferencije pa Andrea obično završi na nekom marketu u shoppingu suvenira i sitnica, Boris na pivi u prvoj birtiji s lokalcima. I svi sretni. Bila je jedna situacija u Bogoti kada je svatko otišao na svoju stranu grada, bez interneta i bilo kojeg dostupnog oblika međusobne komunikacije, i nakon nekoliko sati sreli smo se (slučajno) u birtiji pored hotela, i super. Ponekad se dogode i situacije da se ne možemo dogovoriti oko destinacije putovanja, pa se to svede na dogovaranje zašto da ili ne, i to potraje i obično u takvim situacijama Andrea kupi dvije avionske karte i stvar je gotova. 🙂

Nana Nadarević i Silvije Pleština
“Pitanje s kojim uvijek treba biti oprezan je “Što ćemo jesti?”
Na putovanjima se svađamo, kao i inače, minimalno. 🙂 Al’ sad kad je svima slabo od ove rečenice, mogu reći kako su vruće teme uvijek i one koje će nas u Zagrebu zavaditi. A pitanje s kojim uvijek treba biti oprezan je “Što ćemo jesti?”. Ne znam kako dvije osobe koje jedu sve uspiju zakomplicirati ovo pitanje, ali moguće je da problem nastane upravo zato što jedemo sve i ne možemo odlučiti s čim se počastiti. Priznajem, ja sam ona koja tu uglavnom napravi problem, jer mi se uvijek jede nešto specifično što po Google maps i nije toliko blizu. Svakako na kraju bude kompromis i ljutnja nestane čim nam se želudci napune.
Foto: Privatno, Pexels
Nastavi čitati: