Ako se nađeš u Vidu, nedaleko od Metkovića, svakako potraži Etno kuću Ilić. Do nje će te usmjeriti putokazi, ali i mještani koji dobro poznaju lokaciju i rado će ti pokazati kamo trebaš krenuti. Ondje živi Jure Ilić, čovjek koji je uz svoju obiteljsku kuću stvorio pravi mali muzej posvećen načinu života kakav se nekada živio na hrvatskim prostorima.
Već pri ulasku postaje jasno da ovo nije mjesto na kojem ćeš samo proći pokraj nekoliko starih predmeta, pročitati natpise i nastaviti dalje. Kuća je ugodna i topla, a eksponati toliko zanimljivi da ćeš gotovo neizbježno poželjeti doznati čemu su služili, tko ih je upotrebljavao i kakve se priče kriju iza njih. Uostalom, kada ti domaćin može ispričati ponešto o gotovo svakom predmetu, šteta bi bilo razgledavanje odraditi u prolazu. Zato za posjet Etno kući Ilić ostavi dovoljno vremena. Ovdje ćeš ga lako izgubiti, i to na najbolji mogući način.
Etno kuća Ilić počela je jednom preslicom iz 1745. godine
Kada Jure Ilić govori o svojoj zbirci, priča se vrlo brzo vraća na preslice. Upravo je ljubav prema tim predmetima bila početak kolekcionarske strasti koja je s godinama prerasla u veliku etnografsku zbirku. Danas se u njegovoj kolekciji nalazi oko četiri stotine preslica! Aono što je počelo zanimanjem za jedan predmet postupno se proširilo na mnogo širu priču o životu na hrvatskom prostoru.
Prva preslica koju je prikupio bila je obiteljska. Potječe iz 1745. godine, a u obitelj Ilić stigla je 1861. godine. Prema riječima njezina vlasnika, riječ je o najstarijoj preslici u Hrvatskoj. Upravo je taj predmet postao početna točka njegova istraživanja, ali i razlog zbog kojeg su u kuću počeli pristizati drugi predmeti iz različitih krajeva Hrvatske. Svaki od njih nosi nešto svoje, bilo da je riječ o načinu izrade, materijalu, ukrasima ili namjeni. Zajedno otkrivaju kako su ljudi nekada živjeli i kakve su predmete smatrali važnima.
Preslica je, naime, bila mnogo više od pomagala za predenje. Pratila je žene u svakodnevnom radu, ali je imala i posebno mjesto u običajima. Kako mi objašnjava Jure Ilić, djevojke se nekada nisu udavale bez preslice. Osim što je imala praktičnu namjenu, bila je i svojevrsna poruka o obitelji iz koje djevojka dolazi. Predmet koji je na prvi pogled možda samo komad drva tako je postajao dio osobne i obiteljske priče, a njegova izrada i izgled govorili su mnogo više nego što bismo danas na prvi pogled pretpostavili.
Upravo je ta povezanost predmeta i ljudi ono što je Ilića posebno privuklo. Kada je počeo skupljati preslice, počeo je prikupljati i druge stare stvari. Svaki novi predmet otvarao je dodatna pitanja o tome kako se nekada živjelo, čemu je služio i kakvo je mjesto imao u svakodnevici. Zbirka je tako rasla postupno, predmet po predmet, a s njom i potreba da se sačuvaju tragovi načina života koji je iz suvremenih kućanstava polako nestajao.
Stari predmeti iz različitih krajeva Hrvatske otkrivaju regionalne razlike
Zbirka Jure Ilića smještena je u dvokatnici u kojoj su eksponati raspoređeni tako da se mogu razgledavati bez osjećaja da si zakoračio u prostor u kojem više nema mjesta ni za jedan predmet. To spominjem i zato što sam već posjetila druge etnografske zbirke i etno kuće, u kojima je ponekad teško izbjeći dojam prenatrpanosti, a starim prostorima nerijetko dominira i miris vlage. U Etno kući Ilić takav problem nisam imala.
Ljubazni domaćin objašnjava mi da je izložio oko 80 posto svoje zbirke, vodeći računa o tome da posjetiteljima omogući ugodno razgledavanje. To znači da predmeti nisu samo nagomilani kako bi ih što više stalo pod isti krov, nego su grupirani tako da zajedno pričaju priču. A ta priča obuhvaća različite dijelove Hrvatske, njihove navike, dostupne materijale, lokalne vještine i odnos ljudi prema stvarima koje su ih okruživale.
Ilić posebno ističe razlike među regijama, koje se mogu iščitati i iz načina na koji su predmeti izrađivani i ukrašavani. U Podravini su, primjerice, voljeli ukrašavati predmete, dok su se u središnjoj Hrvatskoj izrađivali drveni predmeti čija je ljepota bila razlog za ponos. Ljudi su se, govori mi, znali natjecati čiji će predmet biti ljepši.
Takvi detalji posebno su zanimljivi jer pokazuju da predmeti koji su nekada bili dio sasvim običnog kućanstva nisu bili samo funkcionalni. U njihovoj izradi bilo je prostora i za osobni ukus, vještinu, estetiku i želju da se pokaže što netko zna napraviti vlastitim rukama. Danas bismo možda razgovarali o dizajnu, materijalima i završnoj obradi, dok su ljudi nekada te razlike pokazivali predmetima koje su svakodnevno upotrebljavali.
Među izloženim eksponatima nalaze se i sjeckalice za duhan, alati za runjenje kukuruza, mlin za kukuruz te vodiri koje su kosci nosili oko pasa. Vodiri su služili za držanje vode, a uz njih se nosilo i brusno kamenje kojim se oštrila kosa. Kada ih vidiš s drugim predmetima iz zbirke, lakše je zamisliti koliko su nekadašnji poslovi ovisili o ručnom radu i alatima prilagođenima upravo određenim zadacima.
Danas smo navikli da za gotovo svaki posao postoji namjenski uređaj koji možemo kupiti, uključiti i prestati razmišljati o njemu. U prošlosti su se takvi predmeti izrađivali prema potrebama ljudi. Njihova korisnost ovisila je i o dostupnim materijalima i o vještini onoga tko ih je izrađivao. Upravo zato stari alati nisu zanimljivi samo kao podsjetnik na poslove koji su se nekada obavljali, nego i kao svjedočanstvo domišljatosti ljudi koji su ih svakodnevno upotrebljavali.
Kako je izgledala nekadašnja seoska kuhinja?
Jedan od posebno zanimljivih dijelova Etno kuće Ilić prostor je uređen tako da dočara nekadašnju seosku kuhinju. Ondje se nalaze drvene zdjele, lopari za kruh, posude i drugi predmeti koji su se svakodnevno upotrebljavali u kućanstvu. Sve je povezano s načinom pripreme hrane i organizacijom doma u kojem se velik dio svakodnevnog života odvijao upravo oko kuhinje.
Tu je i ognjište, sačuvano tako da posjetitelji mogu vidjeti kako je nekada izgledao taj dio kuće. Stara krušna peć nalazila se nešto više, s druge strane prostora. Budući da je s vremenom propala, Ilić je sačuvao i sanirao dio koji svjedoči o njezinu nekadašnjem postojanju, dok je dotrajali donji dio morao obnoviti.
Upravo se na takvim mjestima vidi koliko je truda potrebno da se stari prostor predstavi posjetiteljima, a da pritom ne izgubi vezu s izvornom namjenom. Nije dovoljno samo sačuvati nekoliko predmeta i smjestiti ih u prostor koji podsjeća na nekadašnji dom. Potrebno je razumjeti kako su se upotrebljavali, gdje su stajali i kako su bili povezani s ostatkom kućanstva.
Kada razgledavaš kuhinju u Etno kući Ilić, predmeti koje danas možda ne bi ni primijetio u nečijem domu dobivaju drukčije značenje. Drvena zdjela, lopar ili posuda nisu ondje samo zato što su stari. Oni su dio priče o pripremi hrane, radu u kući i svakodnevnim obavezama koje su zahtijevale mnogo više ručnog rada nego što ga danas možemo zamisliti.
Restauracija starog namještaja zahtijeva vrijeme, strpljenje i mnogo rada
Ljubav prema starim predmetima u Etno kući Ilić ne završava njihovim pronalaskom. Dapače, tek tada često počinje velik dio posla. Mnoge predmete potrebno je očistiti, popraviti i pažljivo obnoviti kako bi se mogli sačuvati i izložiti, a pritom treba voditi računa o tome da se ne unište tragovi njihove izvorne izrade.
Ilić mi pritom navodi primjer dijela zbirke koji je prikupio pokojni profesor Jurić iz Metkovića. Nakon njegove smrti obitelj je dio predmeta ustupila Iliću, a među njima se nalazilo mnogo drvenih predmeta koji su prethodno bili obojeni smeđom bojom. Kako bi se ponovno vidio njihov izvorni izgled, trebalo je ukloniti taj premaz, što je zahtijevalo mnogo vremena i rada.
Takvi poslovi nisu uvijek vidljivi posjetiteljima koji razgledavaju gotovu zbirku. Predmet koji danas stoji na svojem mjestu i izgleda kao da je ondje oduvijek pripadao često je prošao sate čišćenja, popravljanja i pažljivog rada. Iza svake uspješno obnovljene stvari zato se krije i trud koji nije moguće procijeniti samo pogledom na konačni rezultat.
Na prvom katu Etno kuće Ilić nalazi se i replika seoske i gradske spavaonice, a upravo su kreveti jedna od tema o kojima domaćin posebno rado govori.
„Stari krevet nije samo drveni okvir. On pripada nekadašnjoj spavaćoj sobi, obitelji i načinu stanovanja. Njegovim očuvanjem ostaje sačuvan i dio priče o tome kako su izgledali prostori u kojima se živjelo. Svi kreveti koji se nalaze u ovom interijeru bili su odbačeni i ja sam ih zaista spasio“, govori mi Ilić.
Dok slušam priču o krevetima koji su završili u zbirci nakon što su ih se drugi odrekli, postaje jasno da prikupljanje starih predmeta ponekad znači i njihovo doslovno spašavanje od nestanka. Ono što je nekome postalo nepotrebno, drugome je vrijedan dio povijesti koji zaslužuje sačuvati.
Ilić otkriva i da je neke komade restaurirao u vlastitoj kuhinji, nakon što bi ostali članovi obitelji otišli na počinak. Takav detalj možda najbolje opisuje koliko je osobnog vremena uloženo u zbirku. Dok bi drugi nakon večere zaključili dan, on bi se posvetio predmetima kojima je trebalo vratiti stari izgled. Kolekcionarstvo u ovom slučaju očito nije samo pitanje pronalaženja zanimljivih stvari, nego i spremnosti da se njima baviš dugo nakon što ih doneseš kući.
Seoska i gradska spavaća soba pod istim krovom
U gornjem dijelu Etno kuće Ilić uređene su dvije sobe koje omogućuju usporedbu života na selu i u gradu. Jedna dočarava seoski interijer, dok je druga uređena kao gradska soba. Razlike nisu vidljive samo u namještaju nego i u načinu organizacije prostora te predmetima koji su se u njemu nalazili.
Takva je usporedba posebno zanimljiva jer pokazuje da povijest stanovanja nije bila jednaka za sve. Na izgled doma utjecali su dostupnost materijala, zanimanje ukućana, imovinske prilike i navike obitelji. Ono što je u jednoj sredini bilo sasvim uobičajeno, u drugoj je moglo predstavljati luksuz ili jednostavno biti nepotrebno.
Danas se razlike između gradskog i seoskog doma često promatraju kroz stil uređenja, veličinu prostora ili udaljenost od sadržaja koji su nam dostupni. U prošlosti su te razlike bile povezane i s praktičnim potrebama svakodnevnog života, poslovima kojima su se ljudi bavili i mogućnostima da nabave određene predmete.
Upravo zato dvije sobe u Etno kući Ilić nisu samo rekonstrukcija nekadašnjih interijera. One su prilika da na konkretnim primjerima vidiš kako su društvene i materijalne okolnosti oblikovale prostor u kojem se živjelo. Namještaj pritom nije tek dekoracija, nego dio priče o ljudima koji su ga koristili, njihovim navikama i načinu na koji su organizirali svakodnevicu.
Posebnu vrijednost takvom prikazu daje činjenica da se u zbirci nalaze i predmeti koje je Ilić osobno spasio od odbacivanja te obnovio kako bi ih mogao izložiti. Svaki krevet i svaki komad namještaja tako ima i vlastitu priču o tome kako je završio u zbirci, a zatim postao dio šire slike nekadašnjeg života.
Etno kuća Ilić čuva osobnu priču o hrvatskoj tradicijskoj baštini
Zbirka Jure Ilića rasla je postupno. Od prve obiteljske preslice iz 1745. godine do stotina predmeta koji danas svjedoče o svakodnevici nekadašnjih generacija. U njoj su preslice, alati, kuhinjski pribor, drveni predmeti i stari namještaj, a svaki od njih otvara novo poglavlje priče o načinu života na hrvatskim prostorima.
Ono što ovu etnografsku zbirku čini posebno zanimljivom nije samo broj predmeta koje je Ilić prikupio, nego i činjenica da iza nje stoji dugogodišnji osobni interes. Ovdje se vidi kako jedno zanimanje može prerasti u projekt očuvanja baštine, ali i koliko je rada potrebno da bi predmeti koji su nekada bili dio obične svakodnevice dobili priliku pričati svoje priče i budućim generacijama.
Ako se nađeš u Vidu, nedaleko od Metkovića, Etno kuća Ilić vrijedna je postaja za upoznavanje lokalne i šire hrvatske tradicije. Posebno ako te zanima kako se nekada živjelo, radilo i uređivalo domove, ali i kako su se razlike među krajevima odražavale na predmete koje su ljudi izrađivali i upotrebljavali.
Etno kuću možeš razgledati svakog dana, uz prethodnu najavu, a cijena ulaznice iznosi pet eura. Preporučujem ti da prije dolaska dogovoriš posjet kako bi imao priliku u miru razgledati zbirku i čuti priče domaćina. Jer ovdje se ne radi samo o tome da vidiš kako su izgledali predmeti iz prošlosti, nego i da doznaš kako su se koristili, zašto su bili važni i na koji su način sačuvali dio života koji bi bez ovakvih zbirki lako mogao pasti u zaborav.
FOTO: Nikola Zoko
