Zoran Filipović, vodič, član planinarskog društva Runolist i istinski zaljubljenik u planinarenje, je ona karika grupe koja je vječno nasmijana, ona koja i nakon 10 sati hodanja i dalje gura uz široki osmijeh. Zoran je klupko pozitivne energije i ono najvažnije – ta njegova energija je toliko zarazna, da pored njega zaboraviš na sve brige. Ali i prepreke koje se putem do vrha eventualno nađu. On će ostati zadnji u grupi, ponuditi ne samo svoju sigurnu ruku nego i koljeno, rame, bilo koji ekstremitet, samo kako bi zajedno stigli do cilja. Dragi planinari, otkrijte kako i zašto planinari Zoran Filipović…
Planinarenje za mene predstavlja…
Vraćanje u ravnotežu s prirodom. Uživanje u svemu onome na što smo zbog suvremenog tempa života već zaboravili da nam priroda može dati. Osjećaj da što se više daješ prirodi samom svojom prisutnošću, da ti ona pruža 10 puta više. Bijeg od stresa, žurbe, buke, strke i punjenje totalnom pozitivom, čistom energijom. Neopterećeno druženje s novim ljudima u okruženju koje ispunjava svako osjetilo beskrajnim užitkom. Ujedno, planinarenje mi postaje i jedna vrsta zanimacije kroz angažiranje u matičnom Planinarskom Društvu Runolist Zagreb.
U planine sam se zaljubila/zaljubio…
Od prvih koraka u planine se osjeti da li te one privlače ili ne. Iako se neki pogledi na iste stvari mijenjaju godinama i ovisni su o osobnih životnim filozofijama, tako da je teško govoriti o zaljubljenosti, pogotovo jer je ona prolazna. Prije bi mogao reći da je svaki odlazak u planine, svaka nova staza, svaki novi kraj samo uzrok još veće ljubavi i poštovanja koje istovremeno osjećam prema planinama, a ljubav je započela odmah, nakon prvih koraka po planinskim bespućima. Svakim odlaskom u prirodu, ljubav je samo veća i neprolazna.
Moj prvi izlet/uspon bio je…
Ako uzmemo u obzir vrijeme kada niti u snovima nisam pomišljao na aktivnije bavljenje planinarenjem, to je bilo još u dobi od oko 7-8 godina kada sam s ocem hodao po obrocima Papuka, a kasnije oko mojih 20-tih godina po vrhovima Samoborskog gorja. Ali prvi pravi „izlet“ u planine je bio na Medvednicu, s obzirom na to da ju svakodnevno gledam i imam osjećaj da ju mogu dohvatiti rukom.
Večer prije izleta uvijek…
Ono što je osnovno prije izleta je da si pokušam pripremiti ruksak i stvari koje ću nositi na izlet, jer jutro prije polaska je uvijek strka koliko god se pripremili. Nekog posebnog uzbuđenja nema, jedino hrpa potanja „Da li da ponesem i ovo…???“. Ali svakim novim izletom i takvih pitanja je sve manje.
Za izlet se spremam štreberski ili kampanjski?
Dok je planinarska aktivnost bila puno manja nego sad, a time i posjedovanje planinarske opreme (koja s trenutnog gledišta nije uopće bila adekvatna) mogao bi reći da je i priprema više bila kampanjski, pogotovo ako bi ideja za izlet došla neplanski kao iz vedra neba. Sad s obzirom na ulogu vodiča i puno ozbiljniji pristup svakom izletu, puno boljoj planinarskoj opremi i sama priprema je puno ozbiljnija. Ruksak je uvijek spreman s osnovnim stvarima za izlet, a ono što se nadopunjuje je hrana i piće, kao i određena oprema ovisno o godišnjem dobu i zahtjevnosti izleta.
Moj trik/tajna za pakiranje ruksaka je…
S obzirom na to da mi je ruksak popunjen i sa stvarima koju većina planinara nema, trik je taj da osnovne stvari moraju stalno biti u ruksaku a sve ostale stvari koje se mijenjaju od izleta do izleta stoje zajedno na istom mjestu. Kod same popune ruksaka sve ono za što znam da možda neće biti korišteno ide na dno, kao i ono što je teže, a sve što ću koristiti tijekom izleta ide na vrh ili sa strane u džepove ruksaka da je na dohvat ruke. Da ne govorim o tome da stvari u ruksaku moraju biti „štreberski“ uredno posložene, bar na početku ☺
Ujutro proklinjem onog tko me nagovorio na izlet ili se budim prije samog alarma?
S obzirom na to da nisam tip od jutarnjeg izležavanja, nije problem ustati na vrijeme za izlet, jer kad se jednom odlučim za nešto, više nema razmišljanja o tome. Ali svakako si ponekad pomislim da šta mi to treba, naročito kad legnem kasno a ustajanje je oko 4-5 sati. Ako sam još uz to obećao nekome da ću ga pokupiti „usput“ onda se desi i da se budim par puta po noći napet od straha da ne zaspem pa zakasnim po njega.
Kad stignem na vrh uvijek…
Po dolasku na vrh si uvijek kažem „bravo, ovo je bilo super“. Ako sam mokar, presvučem se i bez obzira koje godišnje doba bilo, pomognem mišićima da se oporave tako što uzmem pivo i dok ga pijem uživam u okruženju, pogledu, upijam toplinu sunca. Opuštam se i punim energijom uspjeha zbog dolaska na vrh. Dopustim sebi tih par trenutaka da me priroda daruje svom svojom ljepotom, stapam se s njom i potpuno uživam u tome.
Najdraži vrh
Teško je reći koji je najdraži jer puno njih pruža nešto drugo, posebno. Stvar je koliko se mogu prepustiti da me svaki od njih očara svojom ljepotom, koliko mogu uživati u naoko malim stvarima koje pružaju. U svakom slučaju najjači dojam su na mene ostavili vrhovi Velebita i Kalnika. Jer koliko god puta bio na njima, svaki put je doživljaj drugačiji, pogledi ukažu na nešto novo.
Najteži uspon
Puno toga utječe na težinu izleta što se tiče osobnog doživljaja. Ponekad je penjanje lakše od hodanja po blagoj uzvisini, a ponekad je i ta uzvisina kao velika planina. Ovisno koliko sam se naspavao, kakva je sam put, kakvo je vrijeme itd. Ali ono što mi je najgore i što mi najviše stvara problem kod hodanja je sparina. Najteži uspon mi je bio za vrijeme jako sparnog dana i to na planini koju nikad ne bi stavio pod „tešku“ za hodanje. Čak me manje iscrpilo i prćenje puta kroz duboki snijeg. Tako da moj doživljaj težine zaista nema veze s težinom izleta.
Novi vrh/izlet biram tako da…
S obzirom na to da je već unaprijed određen plan izleta u sklopu mog planinarskog društva, te da i sam vodim određene izlete, izleti na koje idem su većinom izleti iz plana. Teško je naći vremena za nešto izvan toga. Ali s obzirom na to da su u planu zaista vrlo atraktivni izleti, zadovoljstvo je ići na njih.
Planinarenje u malom broju ili većeg društvu?
Zaista nije problem planinariti u velikom broju ali niti s malo ljudi. Sve ovisi koliko je staza zahtjevna i teška jer po zahtjevnoj stazi veliki broj ljudi usporava kretanje i onda to smanjuje sam ugođaj i doživljaj izleta, ali u većoj grupi je i veći doživljaj zabave. Bitno je da su ljudi opušteni i da uživaju, a onda je nebitno koliko ih je.
Najdraži suplaninar mi je…
Definitivno moja supruga i moje kćeri, jer to su trenutci kada možemo biti zajedno i kada zajedno uživamo u svim ti čarima planina i prirode. Kada više nisu važne svakodnevne obaveze već sve one sitnice zajedničkog vremena koje nemamo tijekom tjedna.
Uspomena (dobra, a može i loša) koju nikad, ali stvarno nikad neću zaboraviti je…
S obzirom da kao vodič u Runolistu, ali i Općoj planinarskoj školi u sklopu društva često vodim na izlete planinare kojima su neki izleti među prvima u životu, najviše mi se u pamćenje usađuju zadovoljstvo i osmijesi na licu svih onih planinara koji su došli na neki vrh nakon što su prije toga htjeli odustati zbog straha ili jer su si rekli da oni to ne mogu. Uz malo ohrabrenja i pomoći, sve se može.
Na vrhu tako dobro sjedne…
Neki dobar aperitiv prije hladnog piva i ako je moguće, toplog graha. Nakon toga uvijek ima mjesta za neki desert, bilo da je to neka štrudla u domu, neki kolač koji sam ja ili netko od izletnika ponio, ili obična čokoladica iz ruksaka.
Najdraži planinarski obrok
Definitivno volim isprobavati kakva grah nude razni planinarski domovi. Ako nemaju grah, sve vrste variva su također dobrodošle. Na kraju, ako tako nešto nije moguće, sendvič od domaće slavonske kobasice s puno povrća u njemu je čisti užitak, pogotovo kada se zalije hladnim pivom. Ništa bez piva.
Od hrane u ruksaku uvijek imam…
Bez obzira da li na izletu ima planinarski dom ili ne, u ruksaku je uvijek sendvič, nešto od sezonskog voća i čokoladica. Minimalno 2 l vode, neki izotonički napitak i svakako limenka već toliko puta spomenutog piva. Čijeg, neću davati besplatnu reklamu, ali najčešće …da mi osvježi dan!
Najdraže godišnje doba za planinarenje
Za planinarenje nema lošeg vremena samo loše opreme. Svako godišnje doba pa i sami vremenski uvjeti toliko drugačije dočaraju prirodu da na istom izletu nude sasvim druge doživljaje i užitak. Možda proljeće i jesen imaju vrlo malu prednost zbog svog šarenila, ali nikako to ne umanjuje ljepote prirode pod snijegom ili u ljeto, pogotovo kada se možete baciti u neku vodu na putu da se osvježite. Ljepota prirode je tome koliko si mi dozvolimo da uživamo u njoj u određenom trenutku, da joj dopustimo da nas očara.
Destinacija koja me neočekivano ugodno iznenadila je…
Kada dopustim prirodi da mi se približi i ponudi sve ono što ju čini izuzetnom, kad ju gledam bez naučenih ograničenja već baš onakvom kakva je i shvatim koliko je veličanstvena u svom obliku, onda i neke stvari doživim potpuno drugačije od onoga što sam si prije dolaska zamišljao u glavi. Tako je bilo i s Horvatovim stubama na Medvednici. Svaka stuba svoja priča, kao i sami prilazi njima.
Destinacija koja me potpuno razočarala je…
Iako sam staza nije tako loša, jer blatnjavi put isto može imati svoju čar, zbog osobnih očekivanja nečeg „veličanstvenog“, razočaranje je bilo dolazak na vrh Vodenicu na izletu u Kamanje. Vrh usred šume, bez ikakvog pogleda. Ali dobra zezancija cijele grupe i puno voća uz put, brzo je popravilo dojam.
Mjesto gdje je ostao dio svog planinarskog srca je…
Da bi doživio ljepotu prirode moraš joj nešto i dati, ako ništa više makar svoju prisutnost, jer priroda je jako skromna, ne traži ništa puno. Samo da ju čuvamo i uživamo u njoj. A što više dati nego otvoriti svoje srce svim tim ljepotama. I tako svakim davanjem, ostaje i dio njega jer teško je ne zavoljeti sve ljepote kojima obiluje naša zemlja. Pogotovo kad su kraj mene moji najdraži suplaninari.
Svi znamo da nisu svi usponi savršeni. Moja šokantna/jeziva/opasna anegdota je sljedeća…
Nisam doživio nešto opasne uspone u kojima bi nijanse odlučivale o tome da je izlet mogao završiti i s nekakvim lakšim ili težim posljedicama, ali recimo da je situacija ostanka bez vode na vrhu Kozjaka u podne po jako sparnom vremenu i s još 2-3 sata hoda do prvih kuća i vode bili najneugodnija situacija koja mi se desila.
Top tri destinacije koje svaki planinar treba pohoditi
Ovisno o tome što bi netko očekivao na određenoj destinaciji, ovisi i sam doživljaj neke destinacije. Po meni bi trebalo proći Velebit, Paklenicu, Kalnik…..i masu toga još! Da ne govorim o planinama izvan Hrvatske.
Zaklopi oči i sjeti se izleta na kojem si bio najviše sretan. To je…
Izlet na otoku Rabu. Drage osobe, prekrasni pogledi, dobra atmosfera, luda zabava.
Najdraži planinarski dom/sklonište
Ne zato što je „naš“, ali planinarski Dom Runolist na Medvednici je zaista mjesto koje pruža puno toga da bi doživljaj planinarenja bio potpuniji.
Od divljih životinja tijekom svojih pohoda naletio sam na…
Divlje konje, divlje svinje, medvjeda, lisicu, srne, zečeve, poskoka, riđovku, daždevnjaka.
Najvažnije stvari koju me planinarenje naučilo je…
Da priroda bez nas može puno duže nego mi bez nje. I više pružilo mogućnost nego naučilo, da se potpuno opustim i uživam u trenutku i nečemu novom, dajući do znanja da to nije sebičnost već mogućnost da postanem ispunjeniji zadovoljstvom a time i sretniji jer tu energiju mogu trošiti na dobrobit ljudi koji me okružuju. Uživanju u sitnicama koje su se u svakodnevnoj strci izgubile ili ih uopće ne vidimo, uživanje u osjećaju da lebdim oslobođen svih briga.
Ako želiš pratiti i druge planinare i putoholičare, provjeri 😉
1. Planinarski spomenar: Andrea Brnjić
2. Putni spomenar: Daniel Delale
3. Putni spomenar: Iris Hazler Šanko
