Andreja Petrić, kreativac u duši s mozgom stratega, maherski vlada na polju marketinga i medija. Strastvena zaljubljenica u putovanja, glazbu i životinje, posjeduje neumornu pozitivnu energiju koju, dok nije “on the road”, troši u teretani dizajući utege, lupajući u vreću za boks ili pak pleše na šipci. Na putovanjima je štreber i organizator, ali prije svega voli uživati i upijati atmosferu destinacije koju je posjetila. Dragi putoholičari, doznajte kako i zašto putuje Andreja Petrić…
Putovanja su za mene…
Eskapizam, lekcija iz života, Apaurin, spa – sve u jednom. Svako moje putovanje svojevrsna je kombinacija bijega iz svakodnevnog života, ali ne tek toliko da se izgubim, već da u jednoj sasvim novoj zemlji, njenim sasvim novim bojama, oblicima, mirisima i okusima spoznam nešto novo o svijetu i sebi. Svako putovanje svojim impulsima u meni budi motivaciju i ambiciju za napretkom, iza svake putničke avanture vraćam se kao bolja verzija sebe. A koliko me putovanja ispunjuju, toliko me i opuštaju. Ako vidiš da sam na rubu živaca, tolerancije, energije… najbolje što možeš napraviti za sebe, mene i sve okolo – pošalji me negdje. Bilo gdje. Pa makar na dva dana u Ljubljanu. ☺
Prvo putovanje ikad vs zadnje putovanje
Uh, prvo putovanje… Ako zanemarimo sve one obiteljske jugoslavenske šopinge po Italiji i Austriji te raznorazna putovanja Hrvatskom, tj. ako govorimo o inozemstvu, mislim da mi je prvo pravo putovanje bio srednjoškolski maturalac. Naša destinacija bio je Lloret de Mar, naravno, uz par stanica putem Francuske i Španjolske. Baš kao i svaki tipični maturalac, u epicentru svega bila je zabava, ali uživala sam u svim popratnim izletima, koji su bili tu naravno da nam popune rupe u večernjim obijanjima klubova ☺ Zadnje putovanje – Šri Lanka, prekrasan otok za koji je jedan stariji bračni par koji sam upoznala na putu rekao „Sri Lanka je sve ono što bi Indija voljela da bude“.
Za putovanje se spremam štreberski ili kampanjski?
Kao i u stvarnom životu, tako i prilikom priprema za putovanje, ja sam školski primjerak „kampanjskog štrebera“. To znači da ću 6 mjeseci prije kupiti avionsku kartu i vodič za zemlju aktualne destinacije, pročitat 1000 i jedan blog (moj najdraži izvor informacija su travel blogovi i forumi, zbog caka koje je teško poloviti na drugim mjestima) i onda do tjedan dana prije puta neću napisati slova na praznoj stranici putnog itinerarija. Doduše, još se nije dogodilo da u konačnici u zadnji čas sve super ne organiziram i ne bacim na papir i sve ispadne super. I kada ne radim ništa, u bekendu moje glave uvijek se slažu kockice.
Novo putovanje biram tako da…
To je nekako trenutačna inspiracija. Inspiracije za putovanja su svugdje oko nas, teško ih je zaobići. Ako imaš receptore za takve podražaje, naravno. Ono čega je uvijek u deficitu, to su slobodni dani (čitaj: godišnji odmor). Tako da uvijek imam neku must go listu, s koje se onda biraju destinacije prema nekim aktualnim okolnostima (suputnik, doba godine, vrijeme, budžet).
Solo vs putovanje u društvu
Uvijek putujem u društvu (što manjem, to bolje), ali velika mi je želja na neko od putovanja otići solo. Ta neka životna tranzicija iz ekstrovertne u introvertnu osobu u meni sve više koketira s idejom da otputujem negdje solo i još uvijek sam u toj nekoj fazi gdje me taj izazov podjednako uzbuđuje koliko i plaši. Face your fears, i sav taj jazz.
Moj najdraži suputnik je…
Moja prijateljica Sandra – moj najdraži suputnik za „ljetna zimovanja“, kako od milja zovem naša zimska azijska putovanja, i Ana – s kojom nisam imala puno prilike za putovati, ali imamo taj neophodan „suputnički klik“ (svi koji putuju znat će na što mislim). Najlakše rečeno, to su tvoje suputničke srodne duše, osobe koje žele slične stvari kao i ti, a i kada ne želite isto, lako se dogovorite, sve je easy, sve je fun, sve je pjesma.
Aktivan vs pasivan odmor?
A.K.T.I.V.A.N. Kada putujem, ja se pretvaram u spužvu, želim upiti sve i želim osjetiti čim više. To možeš samo u muvingu i istražujući. Pasivan odmor ostavljam za ljetni chill na prekrasnoj Jadranskoj obali, tada me ne zanima ništa osim hedonizma u obliku knjige, plaže, sunca, mora i vina. Doduše, na dalekim putovanjima koji potraju i po 2 tjedna ili nešto mrvicu više, uvijek gledam (osobito kada se radi o toplim destinacijama) da pola puta provedem u avanturama i razgledavanju, a ostatak u chillu. Obično to znači da se negdje stacioniramo, odmorimo i jednostavno uživamo, makar i tada ćemo iznajmiti skuter i istražiti što se nalazi u radijusu od 360 stupnjeva.
Smještaj biram prema…
Nema pravila. Ako je plan puta takav da se skačemo s mjesta u mjesto u razmaku od po 2 dana, to obično znači da je u tijeku neki opasni sightseeing. Tada mi smještaj doista nije bitan, to može biti skroz jeftina varijanta, jedino što mi treba su čisti krevet i kupaona. No, treba se nekad i nagraditi. Tako da su smještaji koje biram i bukiram doista raznoliki. Na zadnjem putovanju na kojem sam bila cijene naših smještaja išle su od 10 pa do 105 USD/noć.
Turistička agencija vs vlastiti aranžman?
Vlastiti aranžman. Kao prvo, čitav proces organizacije putovanja za mene je proces u kojem doslovno podjednako uživam koliko i u samom putovanju. To istraživanje, učenje o zemlji u koju odlaziš, slaganje slagalice, komadić po komadić – za mene je to posebna vrsta putničkog higha i ne bih se toga odrekla zbog komoditeta „ključ u ruke“ koji pruža agencija. Drugo, nisam ljubitelj velikih grupa. Previše ljudi, preglasno, previsok rizik da netko izgubi putovnicu, slomi nogu, završi na policiji ili pobere titanus, pa onda cijela grupa šepa. Kad si u grupi moraš disati kao grupa, a ja sam više solo igrač. Ili igrač u dvoje. Troje. Četvero, maksimalno. I to ako se radi o ljudima za koje gineš i koji jedni drugima završavate rečenice i nasmijavate se. Treće, agencija gotovo uvijek naplati cijelu priču više nego što te to ispadne kada sam slažeš aranžman.
Uspomena (dobra, a može i loša) koju nikad, ali stvarno nikad neću zaboraviti je…
Prošle godine u Maroku, onako plavokosa i plavooka ja sam doslovno bila turistička atrakcija. Nešto kao Pahuljica, albino gorila iz Barcelone. Kad kažem doslovno, stvarno mislim doslovno. 😀 U glavnom gradu Maroka, Rabatu, na izuzetno gužvovitoj i posjećenoj turističkoj atrakciji Hassan Tower, skupina tinejdžerki (tradicionalno prekrivenih tijela odjećom) počele su se hihotati sramežljivo kada su me vidjele kako s prijateljicom sjedim na obližnjoj klupi. Najhrabrija od njih mi je prišla i došla me je pitati da li se može slikati sa mnom. Zbunjeno sam pristala, ne shvaćajući baš točno što se događa, a kada smo opalile taj selfie, njezinih preostalih 6 prijateljica je isto htjelo fotku pa su se sve zaredale, a neke su tražile i da ponovimo. Zahvalile su se i tako smo se rastali. Ovakav foto session se ponovio još nekoliko puta, i s mlađim dečkima. Još uvijek mi nije baš najtočnije jasno zašto. Nisam definitivno ni prva ni zadnja plavuša koju su vidjeli. Turista u Maroko je na pretek. Od svukuda. Imam stvarno puno lijepih uspomena, i srećom nimalo loših. A i ako ih je bilo, ne sjećam ih se više.
Luksuzni smještaj vs onaj “onaj da što manje platim” smještaj?
Dio odgovora krije se u odgovoru na pitanje br. 8 ☺ Mogu spavati skoro pa svugdje ako je čisto, to znači od najjeftinijeg pa sve do naravno najluksuznijeg, jer realno – na luksuz se svi brzo naviknemo. No, vrstu smještaja biram više prema okolnostima puta tipa – koliko se dugo zadržavam na lokaciji, koliko je smještaj blizu neke lokacije koju planiramo obići, ako nismo u blizini restorana ili trgovina, biram smještaje s doručkom itd… Sve igra, ovisi o situaciji, dogovoru i naravno – budžetu.
Na putu sam ranoranioc/uspavana ljepotica
Pospani ranoranioc. Putnički sam štreber i stvarno volim vidjeti i istražiti čim više toga. To znači da ću se probuditi u 4 da bih se u 5h već penjala na obližnje brdo zbog senzacionalnog pogleda s vrha u zoru. To što ću zijevati, gunđati i generalno mrziti sve prvih par sati, to je neminovno – nisam jutarnji tip, ali teško da ćeš me na putu ikad u 12h naći još uvijek u krevetu. Samo akcija! A i još jedna stvar, na putovanjima se lakše budim nego u Zagrebu. Jednostavno sam totalno spremna za sve što mi sutra pruža i budim se ranije no inače.
Mobitel je na putovanju za mene…
Foto aparat, navigacija i sredstvo za daljnju organizaciju putovanja (rezervacije smještaja i prijevoza). Komunikacija naravno – za javiti se roditeljima da sam živa i zdrava. Ako je WiFI signal dobar, objavit ću fotke s putovanja na Instagramu. Ima ljudi koji to vole i prate i koje to veseli kao i mene.
Stvari bez kojih nikad ne putujem su…
Dodatna baterija za mobitel, sunčane naočale, knjiga, udobne tenisice, tekućina za leće i tablete protiv glavobolje. Napisala bih i putovnica i lova, ali to se nekako podrazumijeva pa neću biti smartass. ☺
Kofer vs backpack?
Kofer. Imam taj tipično ženski overpacking sindrom. Ma šta sindrom, to je boleština. Tu bolest imam, tak da spakirati se u backpack za mene je ekvivalent svetom gralu, nedodirljivi cilj, utopija. Za sada se držim kofera i borim se sa svojom boleštinom svaki put iznova. Već prvi dan na putu 105% sam svjesna svega što sam uzela a da mi je viška, tako da ta svijest može postati primjenjivo znanje prilikom sljedećeg pakiranja isključivo i samo onda ako je to sljedeće putovanje vrlo brzo. Što više vremena od zadnjeg putovanja prođe to se sindromčić sve više vraća. Za sada mi se još nije događalo da moram nadoplatiti za pretežak kofer, ali scena ležanja na koferu kako bih ga zatvorila – svaki put! Pogotovo pred kraj putovanja kada se već lagano nakrcam i suvenirima.
Pakiram se u zadnji tren ili sustavno planiram danima unaprijed svoju prtljagu?
U zadnji tren, i sa suzom u oku moram reći da to u zadnji tren najčešće znači i po nekoliko sati prije puta. Najčešće na put odlazim kao zombi, ali čim kročim u avion sve tenzije i sav umor nestaju.
Moja tajna/trik za pakiranja stvari je…
IKEA vrećice! Svih veličina. I kid you not! Osim frkanja robe, ovo je hit. Sve je lijepo organizirano i posloženo.
Destinacija koja me šokirala/promijenila poglede na svijet je…
Svaka destinacija u meni probudi nešto novo. Teško mi je izdvojiti bilo koju zemlju, jer u svakoj pronađem nešto drugačije, neku novu inspiraciju.
Destinacija koja me neočekivano ugodno iznenadila je…
Maroko. To je zemlja koja oduvijek nosi tu intrigantnu egzotičnu konotaciju, ali u meni nikad nije budila neku specijalnu težnju za posjetom. Prošle godine sam doslovno slučajno otputovala u Maroko jer su nam propali planovi za odlazak u Vijetnam i bilo je „OK, ožujak na travanj… Gdje je toplo?“ i nametnuo se Maroko. Kada ništa ne očekuješ, velike su šanse da ti se dogode lijepe stvari. Maroko je magičan, i kaotičan i topao, i prašnjav i senzacionalan, i svakako ću ga još koji put posjetiti. I to dolazim s dodatnim praznim koferom za svu onu njihovu prekrasnu keramiku. ☺
Destinacija koja me potpuno razočarala je…
Niti jedna.
Mjesto gdje mi je ostao dio mog putoholičarskog srca je…
Tajland. Na otoku Koh Phangan sam doslovno ponovno osjetila onaj bezbrižan osjećaj bosonogog djetinjstva, možeš što hoćeš i ne moraš ništa, sve je opušteno i uz pregršt osmijeha.
Svi znamo da nisu sva putovanja savršena. Moja šokantna/jeziva/opasna anegdota je sljedeća…
Ne znam. Nemam je.
Moj smještaj iz noćne more bio je…
Naprežem sada malo mozak i pokušavam se sjetiti najgoreg smještaja i makar, sigurna sam da ga je bilo, izgleda da pamtim samo dobre stvari. ☺ Ali mogu se prisjetiti anegdote sa zadnjeg putovanja koja je bila na ivici osjećaja noćne more. Taman smo sletjeli na Šri Lanku, nešto prije 2 sata ujutro. Nakon cca 13 sati leta (i to jutarnjeg polaska iz Zagreba, nakon što sam spavala doslovno jedva 3 sata jer šta – pakirala sam se u zadnji čas), na aerodromu nas čeka vozač koji nas iz Negomba vozi u Sigiriyju još naredna 3 i pol sata. Polubudni vozimo se mi tako, gubimo se po nekoliko puta prije nego što vozač uspije pogoditi najsporedniju uličicu u kojoj se nalazi naš smještaj. Par tjedana ranije najavila sam da ćemo doći jako rano ujutro (prije check in-a), a osoba s kojom sam razgovarala rekla je da nema problema, iako im je inače sve puno i gužva. Mi stižemo u 5:30h, vozač nas ostavlja a domaćin nam mrtvo-hladno kaže da je naša soba (naravno) zauzeta i da će biti spremna u 10h i neka se poslužimo terasom (na kojoj se inače služi doručak) gdje se možemo smjestiti do tada. U tom trenutku ja sam mislila da sam dotakla dno umora, a kao nositelj kontaktnih leća već sam počela razvijati solidne temelje za migrenu koja me potencijalno sutra može prikovati za krevet. Što si ne možemo dopustiti, jer sutra imamo dogovoren put u Polonnaruwu, vozač dolazi po nas u 13h, moramo se naspavati, moramo se naspavati, moramo se naspavati… Smještamo se nekako na neudobnim drvenim stolicama i kao – pokušavamo zatvoriti oči i zaspati, ali lik je ostavio na terasi sva svijetla koja postoje, a mi ne možemo pronaći prekidače. U pet minuta na terasi se događa najezda gigantskih komaraca, a zvukovi koji su dopirali do nas su odavali su dojam kao da se nalazimo na 5m od džungle. I to je to – vidim nas, ispikane, nismo oka sklopile, mene satire glavobolja i ja otkazujem prvi u nizu isplaniranih izleta zbog šuma u komunikaciji. Na kraju sam nekako uspjela prigušiti svijetlo, zamotali smo se u ručnike, a kada su se oko 8h ljudi počeli buditi i stizati na terasu na doručak domaćin nas je zamolio da se prebacimo u njihov dnevni boravak s kožnim foteljama (!!!) bez komaraca(!!!) u mraku. Alo, gdje si bio od 5:30h? Uglavnom teškom mukom smo dočekale 10h, soba je bila jadna, tuš poluprljav s mini žabicom kao cimerom, ali ništa nije bilo više bitno, osim da legnemo i probudimo se za daljnje avanture u 13h. Sutradan već sve loše zaboraviš i ideš dalje.
Najbolje/najneobičnije piće ikad
Na Šri Lanci sam pila arak ili koktele od araka. To je južnoazijsko alkoholno piće koje prirodno nastaje u palminom cvijetu, njihova domaća rakija. Za razliku od araka koji je super, turski raki mi je bio GROZAN.
Najbolja/najneobičnija hrana ikad
Inače sam ljubitelj azijske kuhinje, tako da kulinarski gledano, najviše guštam kada putujem Azijom. Na Koh Phanganu na tržnici sam jela NAJSAVRŠENIJI pad thai. I najjeftiniji, zasigurno.
Top tri destinacije koje svatko mora posjetiti
New York, Maroko, Tajland.
Top tri destinacije koje možeš i preskočiti
Kakvo preskakanje? ☺
Zaklopi oči i sjeti se destinacije na kojoj si bio najviše sretan. To je…
Tajland.
Let, autobus, brod ili road trip?
Putovala sam na sve načine, ali najviše volim letjeti jer je brzi način prijevoza. Generalno nisam ljubitelj „prijevoza“, to mi je nekako najgrozomorniji dio svih putovanja, makar autobus i vlak mogu biti super za promatranje pejzaža i okoline. Vlak u Sri Lanci je bio jedno stvarno prekrasno iskustvo. Izuzetno spora vožnja, ali neopisivo pitoreskna. Preporučujem.
Kad imam putne noćne more sanjam…
Nemam putne noćne more. Niti noćne more općenito.
Na putovanjima uvijek kupim…
Razglednice, magnete i suvenire za prijatelje. Sebi obično kupim neku sitnicu kao uspomenu na to putovanje, makar – ako se ukaže prilika, past će i konkretan shopping odjeće ili obuće. Naravno, obzirom da sam već rekla da uvijek zapakiram previše robe kada odlazim na putovanja, manjak prostora u koferu me (srećom) ograničava u shoppingu. 😀
Najvažnija stvar koju sam naučila na putovanjima je…
Putovanja su otvorena knjiga, škola života, prilika da naoštriš senzore i upijaš raznolikost svega oko sebe, da se vratiš natrag u svoju svakodnevicu regeneriran, inspiriran, napunjenih baterija i spreman za neku novu sljedeću avanturu.
Andrejine putopisne avanture možeš pratiti na Facebooku i Instagram profilu.
Ako želiš pratiti i druge putoholičare, provjeri sljedeće priče:
