Mislila sam da sam doživjela brojne životne brodolome – one ljubavne, one poslovne, one prijateljske i one zdravstvene. Svaki put kad bi me život ponovno ošamario, vjerovala sam da gore ne može. Ali ne kaže se bez razloga da uvijek može gore. Može. I dogodi se kad se najmanje nadaš, kad si napokon ušuškan u nekoj sigurnoj i staloženoj svakodnevici, gdje si smireno sretan. Nakon par mjeseci lutanja po javnim i privatnim liječničkim ustanovama, moj tata je dobio dijagnozu – invazivni karcinom mjehura s metastazama na plućima. Mislila sam da sam doživjela životne brodolome? Sve se čini poput blage nevere kad se dogodi rak.

U samo jednom trenutku cijeli život jedne obitelji se preokrene. I tu apsolutno ne možeš ništa. Možeš samo biti podrška. I možeš djelovati. Ja sam osoba koja mora djelovati, koja uvijek radi plan napada – promjena prehrane, dodaci prehrane, mentalno šamaranje kad je to potrebno. Naravno, često se u tom trenutku postavlja i pitanje financija. Ja sam promijenila posao kako bih roditeljima bila što veća podrška – mentalna, emotivna i financijska.

Kad se rak dogodi cijeli život jedne obitelji se preokrene. Živiš od jednih do drugih nalaza krvi. Živiš od jedne kemoterapije do one druge. Živiš od jednog posjeta liječniku do onog drugog. Živiš od jednog CT-a do onog drugog. Mjeriš kilograme. Pratiš unos namirnica. Promatraš reakcije tijela nakon terapije. Na svaki neobičan zvuk ili trzaj, odmah skačeš. Na svaki poziv, pomisliš na ono najgore. Pitaš se je li to posljednji zajednički Božić. Pitaš se koliko imaš vremena. Pitaš se zašto mi… I kad misliš da ne možeš dalje, osvane novi dan i samo nastaviš dalje. Ne postaje lakše. Jednostavno naučiš živjeti s tim. Čovjek se nauči nositi s puno toga.

kolumna mija dropuljić

Kad se rak dogodi, on ne mijenja samo bolesnika. Ni ne možemo shvatiti kroz sve što on prolazi prilikom dobivanja novih nalaza. Nove kemoterapije. Novog posjeta liječniku. Novog CT-a. Mi ne možemo posve shvatiti bolesnika. Ne može ni on nas. Jer rak mijenja i njegove bližnje.

Prije par mjeseci jednoj dragoj prijateljici se također razbolio otac. Isto je u pitanju karcinom. Mada nismo najbliže, no svako malo se čujemo. I uvijek provjeravamo kako su nam tate. Njen je uspješno odradio operaciju. Mom se metastaze povlače i smanjuje tumor. Dobro smo, nosimo se sa svim, njen i moj tata, ona i ja. Šokirala sam se kad mi je rekla da sam ja rijetka osoba koja je pita “Kako ti je tata?”. Svi šute, svi izbjegavaju postaviti ono pitanje o kojem mi razmišljamo danonoćno. Svi preskaču pitati ono što nam je trenutno najvažnije u životu.

I sama sam to osjetila na vlastitoj koži. Ljudi se pogube, izbezume, bude im neugodno, skreću pogled, skreću s teme, pričaju o vremenu, zaokupe se svojim životom, poslom, stresom… Tako je teško o tome pričati? Komu? Njima ili nama? Ako smo mi naučili živjeti s tim jer smo prisiljeni na to, zašto je vama tako teško postaviti jedno pitanje?

mija dropuljic kolumna

Osobno nemam problema da odgovorim na to pitanje. Da imam samo bih rekla “Ne bih pričala o tome”. Ali mislim da ignoriranje bolesti i skretanje s teme je kukavički čin svake osobe koja u svojoj blizini ima nekoga komu se dogodio rak. Ne moramo o tome danonoćno pričati. Ali ne smijemo to izbjegavati. Ljudi se vole povući kad onom drugom stvari krenu nizbrdo. Pogotovo to rade kad je u pitanju bolest. Osobno sam čula od jedne osobe da se ne može nositi s takvom “negativnom energijom” te se povukla iz mog života. Ili sam pak ja izvlačila druge ljude iz imaginarnih životnih problema dok sam se pored tih istih osoba raspadala. Negativna energija? Ja bih to nazvala stvarnim životom. Neki ljudi odu, neki ljudi ostaju. I tu apsolutno ne možeš ništa. Možeš samo djelovati. Ja sam takve osobe izbrisala iz života. Život mi je pokazao da vremena nikad nemaš dovoljno. Ne treba ga tratiti na osobe koje toga nisu vrijedne. Ne treba mi takva negativna energija u životu.

Zašto s vremena na vrijeme trebaš dragu osobu pitati “Kako ti je tata/mama/sestra/brat…?”. Ne, s tim pitanjem ne možeš apsolutno ništa promijeniti. Ne možeš poboljšati, niti možeš pogoršati trenutno stanje. Ali znaš što možeš? Pokazati da ti je stalo. A često je samo to potrebno.

Želiš pročitati još neki blog post?

—> OK je fotkati u Černobilu i Auschwitzu, ali…

—> Nitko ne zaslužuje tvoj nadrkitis. Pa čak ni ti.

—> Zašto smo toliko prokleto zauzeti i pri tome vidno nezadovoljni?

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *