Zagrebački autobusni kolodvor. Posebno ljupko mjesto kojim se širi mješavina mirisa prepečenih slanaca, auspuha i onog specifičnog ustajalog i pomalo ljepljivog mirisa bivše Juge. Vječna zbrka ljudi, ptica i vozila. Posve je jasno kako u tom prostoru, unutra, ali i par metara izvana, teško može vladati druga atmosfera osim one napete, zajedljive, neljubazne – ukratko rečeno nadrkane. Koliko su ljudi sposobni biti bezobrazni, bezobzirni i sebični, posebno ćeš osjetiti na tom mjestu. Negdje između prepečenog slanca, usranog goluba i smrdljivog WC-a.
Putujem redovito za Split, i to traje već 15-ak godina. Znam svaki kutak Zagrebačkog autobusnog kolodvora. Koji kiosk je nadopunio svoju ponudu i s čim, gdje stoje Jehovini svjedoci, gdje se prodaju domaći proizvodi, kad su uvedena ona iritantna “samootvarajuća” vrata na ulasku u WC (gdje automat u većini slučajeva ili ne prima kovanice ili ih guta, pa teta ipak mora činiti čuda da te osobno pusti unutra), kad se ponuda kave proširila na više od dva birca, kad je Dubravica napokon otvorila svoja vrata (koja je to sreća bila)… Znam napamet plan vožnje svakog autobusnog prijevoznika. I na kojem peronu on stoji. Pa čak i vozače. I točno znam koliko manjka osmijeha na tom istom mjestu. Samo par osmijeha koji svima uljepšavaju predstojeći put.
Prva destinacija kad dođem do kolodvora jest gore spomenuta Dubravica. Uvijek vlada gužva i uvijek se red proteže ka van. Jedan red za više blagajni. Stoji i čekaš. Mislim, svi mi čekamo red. I svi mi putujemo, nismo se, eto, iz dosade našli upravo u najprometnijoj pekari u Zagrebu. Da se razumijemo, žene koje rade tamo nemaju sekundu mira. Ne mogu predahnuti i reći ti “Samo trenutak”.
Ispred mene bakica, naručuje komad pizze. Proučava komade pizze. Analizira te iste komade pizze. I ne sviđaju joj se ti “prepečeni” komadi pizze. Bacam pogled, komadi su posve normalni, pizza kao pizza. Ali ne, ona odmah iskaljuje svoj nadrkitis na jadnu radnicu koja joj kroz osmijeh pokušava objasniti da je pizza normalno pečena. Nemojte slučajno nju učiti što znači normalno pečen komad pizze. Prodavačica uz osmijeh govori “Joj, gospođo..”, na što bakica doživljava višu razinu nadrkitisa. “Nemojte vi meni jojati!” Uvrijeđeno komentira dok ipak uzima taj “prepečeni” komad pizze. I uvrijeđeno odlazi, zabijajući se u osobu iza sebe.
Jojati počinju i ljudi iza mene. “Da što se ja ne mičem, ljudi čekaju, zašto samo stoji…”, okrećem se, uz osmijeh pokušavam objasniti da je jedna nadrkitisom obuzeta bakica zaustavila red. No, ni ne uspijem podići usne, kad poput furije u pekaru uletava žena u svojim srednjim 40-ima, mlatarajući desnom rukom u kojoj se nalazi mobitel, dok koferom u lijevoj ruci lupa ljude koje je pretekla u redu. “Ja ovo ne razumijem, mislim stvarno, pa ja ću zakasniti na autobus, vi svi niste normalni…” i odmah svoj nadrkitis širi i na prodavačice naručujući s popisa na mobitelu neke posebne prepravke s lukom. I u čudu gleda kad prodavačica na njenu narudžbu odmah ne skače nego joj treba koja sekunda da se sjeti gdje se ta izdrkotina od luka nalazi. Svojoj prodavačici uz osmijeh naglašavam da pazi da mi ne proda prepečeni sendvič od tune. Smijemo s pizza majstorom.
Nakon što napokon dobijem svoj sendvič od tune i bocu vode, idem na wc-a. Uvijek u ruci imam spremne te tri kune. I gore je očekivana gužva. I, naravno, automat očekivano ne prima ili čak guta novce. Vrata se ne otvaraju. Visoki muškarac u svojim 50-ima, doživljava blagi živčani slom kad po treći put automat ne prima njegovu kunu. Prilazi mu teta čistačica, poznatija kao šaptačica automata, koja svojom magičnom rukom uvijek uspije nagovoriti spravu da prihvati tu zadnju kunu. Vrata se otvaraju, a muškarac dobiva izljev nadrkitisa nad šaptačicom automata. Jer poznato je kako je upravo ona stvorila i postavila tu spravu baš na tom mjestu. I uz to programirala bug zbog kojeg on ne prima i krade novce.
Gledam na sat, imam još točno deset minuta, stignem sve. Ubacujem novce i čujem onaj iritantni zvuk padanja zadnje neprihvaćene kune (uvijek ta zadnja bude neprihvaćena, ukleta bila). Nisam ni podigla pogled, a šaptačica automata se već pojavila pored mene i rukama drži moju neprihvaćenu kunu. Malo trlja, kažem ti, ima magične ruke. I vrata se u čudu otvaraju. Gledam je u uči, zahvaljujem, a ona mene gleda u čudu. I uz osmijeh govori “Nema na čemu”.
Stižem, točno na vrijeme dolazim do izlaza na svoj peron. I čujem nadrkanu buku. Mlada čistačica napada curu koja je bacila dvije mrvice jadnom golubu. “Hoće li ona pomesti. Šta joj pada na pamet. Kako se usudi.” Cura gleda u nju i prestrašenog glasa pokazuje na goluba koji je brže bolje zgrabio tu jadnu mrvicu prepečenog slanca i pobjegao glavom bez obzira. Mrvice kao da nikad nije ni bilo. Dok ne gleda, trgam mrvicu svog sendviča i bacam golubu koji se iznenadno pojavio pored mene. Kako se iznenadno pojavio, tako je i pobjegao. Nitko nije vidio mrvicu.
Smještam se na svoje mjesto u busu, gužva je kao i očekivano petkom popodne. Ulaze tri cure, koje ne mogu uočiti gdje pišu označen brojevi (zašto ne postoji univerzalno mjesto za brojeve, nego u svakom busu svaki put iznova prolaziš istu potragu?). Gledaju gore, dolje, lijevo, desno, pa gdje su ti brojevi, naglas komentiraju. Putnici pored njih bulje u zaslone svojih mobitela. Drugi gledaju kroz prozor. Nadrkitis bolesnici gledaju ravno u njih bez ikakve želje da im pomognu. Derem se par mjesta iza njih i govorim da su brojevi ispod prozora. Uz osmijeh mi zahvaljuju.
Brže bolje, poput goluba koji je zgrabio svoju mrvicu prepečenog slanca, stavljam slušalice i pokušavam odbiti od sebe sve te napade nadrkitisa koji su se dogodili u samo 20 minuta. U samo 20 minuta zbio se toliki izljev bijesa, frustracije, nezadovoljstva, sebičnosti i bezobrazluka. I to bez ikakve potrebe, ka ljudima koje nikad prije nisi vidio, koje osobno ne poznaješ i koji ti još k tomu pružaju određenu, tebi neophodnu, uslugu. I trude se pri tome imati osmijeh na licu.
Nadrkitis se nekako počeo uzimati zdravo za gotovo, postalo je prihvatljivo da svoje unutarnje frustracije izazvane lošim poslom, propalom vezom, opustošenim stanjem na računu, ustajanjem na lijevu nogu, bad hair danom, iskaljuješ na nepoznate ljude oko sebe.
Dogodilo se da je osmijeh usputnog prolaznika postao rijetkost.
Baka zvana pizza ekspert, možda je uz osmijeh i malu šalu mogla dobiti najbolji ispečen komad i pri tome ne bi zadržala red. Ženu u svojim 40-im bi možda, da je uz široki zamolila ljude ispred sebe da je puste, na svoj bus stigla bez nervoze uz toplo lisnato punjeno lukom. Visokom muškarcu bi možda šaptačica automata vrata otvorila nakon prvog pokušaja. Mlada čistačica se s djevojkom mogla nasmijati golubu koji je gramzivo zgrabio tu mrvicu prepečenog slanca. Dečko iz drugog reda bi možda, da je podigao pogled i uz smiješak pokazao gdje se nalaze brojevi u busu, dobio broj od jedne od zbunjenih, ali preslatkih cura. Negdje između mirisa prepečenog slanca, ljepljivog i umrljanog poda, sporih redova i smrdljivog perona, smo zaboravili da je osmijeh naš najbolji suputnik. Pruža nam najbolji komad pizze, pušta nas preko reda, otvara nam vrata i sklapa poznanstva.
Tvoj nadrkanitis nitko nije zaslužio. Predana prodavačica koja ne stane na sekundu u vrućoj pekari, šaptačica automata koja čisti tvoja govna, djevojka koja želi nahraniti gladnog goluba i prijateljice koje samo žele sjesti na svoja mjesta u busu. Tvoj nadrkanitis ne zaslužuješ čak ni ti. Zbog njega ćeš dobiti najgori komad pizze, ljute poglede gomile ljudi iz reda, stajat ćeš par sekundi pred zatvorenim vratima i na koncu dana ćeš nadrkano stići do svog cilja.
Foto: Unsplash
Za sve one koji želi znati više, a znam da vas ima:
Trenutak kad si priznaš da si bila mrtva seljanka
Zašto smo toliko prokleto zauzeti i pri tome vidno nezadovoljni?
Na Instagramu sve ima cijenu… osim stvarnog života
