Prvo je cijeli internet brujio o fantastičnoj novoj HBO seriji “Černobil”, koja je i mene osobno prikovala uz ekran. Onda su krenule razne teorije istine vs zavjera, znanstvene i medicinske rasprave, članci o nevjerojatnim životnim pričama osoba koje su još žive i zdrave, a na kraju su medijske stupce okupirali takozvani influenceri koji bez imalo poštovanja i osjećaja morala se polugoli naslikavaju u Pripjatu i Černobilu. Neki bosonogi skakuću, drugi se trljaju o kontaminirane stvari, treći glume opasne frajere s maskama koji trče u bezdan Instagram feeda… I dok oni trče, prće svoje stesano dupe, rade euforične selfieje i bezglavno glume superheroje koji su imuni na bilo kakvu radijaciju, ostatak svijeta se čudi. I naziva ih influencerima. Čudim se i ja. Ljudskoj gluposti. Jednoj i drugoj.
Da jedno razlučimo. Ljudi su oduvijek bili glupi. Egocentrični. S manjkom ili bez ikakvog osjećaja poštovanja. Neuki. Netolerantni. I ono najgore većina ljudskog roda nema razvijen osjećaj empatije. Jer da je protivno naši životi na cijeloj planeti bi bili poprilično savršeni. Kad smo to razlučili, potrebno je razlučiti i drugu stavku. Nije Instagram niti bilo koja druga društvena mreža ljude pretvorila u te egocentrične manijake bez osjećaja srama. Društvene mreže su samo platforma, digitalni pladanj na kojem serviramo ono što jesmo. Ili jebeno dobro glumimo da to jesmo. Kako god ga okreneš, na društvenim mrežama prezentiramo sebe u onom svijetlu za koje mislimo da nam laska ili nam se ono čini prihvatljivim. Ako misliš da golden hour tako lijepo pada u Pripjatu ili ispred nekog od hangara u Auschwitzu, ti to stvarno misliš. Nije te Instagram natjerao da izgubiš osjećaj ljudskosti na mjestima gdje trebamo biti pokorni, nevidljivi u čast svih onih koji su zbog hladnokrvnih egomanijaka žednih moći izgubili svoje nevine živote.
Osobno na putovanjima volim posjetiti i ona manje blještava mjesta, ona mjesta koja su spomenik odvratnoj ljudskoj prirodi. Zašto? Volim povijest i znam da ona ima više strana. I volim vidjeti sve strane kako bi stvorila svoje vlastito mišljenje. Kako bih se posjetila na sve užase koje smo sposobni raditi vlastitoj vrsti. Jer vjerujem da nikad određene strahote ne smijemo zaboraviti nego trebamo o njima i na njima učiti. Taj užas koji me prožimao tijekom cijelog boravka u konclogoru u blizini Berlina nikad neću zaboraviti. Ta jeza me nije napustila danima. Na putovanjima volim posjetiti i razne memorijalne spomenike, groblja, grobnice i crkve, džamije i sinagoge. I pri tome ako osjetim potrebu da nešto uslikam, uslikat ću. Bez grižnje savjesti. U konclogoru sam slikala pojedine dijelove, ali samo pojedine. Neki dijelovi su bili toliko užasni da sam u tom trenutku zaboravila na sve oko sebe i na sebe, jedino sam osjećala patnju i užas nekadašnjih događaja. Zašto slikam? Volim dokumentirati stvari oko sebe, dobre i loše. Jer uspomene nisu nužno uvijek lijepe. Ali pri tome dokumentiram ono što je ispred mene, pokušavam dohvatiti priču dotičnog mjesta, zabilježiti povijest određene lokacije, promisliti o onom što se na tom mjestu dogodilo. Na neki način pamteći to i dokumentirajući putem fotografije, odajem počast tom mjestu – jer ono što sam vidjela ne želim zaboraviti. No, pri tome ne fotkam sebe. Nikako. Ni na bilo kakav način. Ni dok gledam u daljinu, ni dok izigravam budalu, ni dok se smiješak u kameru. Jer smatram da u tom trenutku na tom mjestu sam ja posve nebitna. Nevidljiva. Ja sam tu da pamtim i shvatim i prenosim dalje. A ne da sebe podižem iznad toga svega i pridajem si važnost koji nitko u tom trenutku ne zaslužuje. Osim žrtava.
Postoji razni putnici, oni koji to čine jer je to cool, jer je moderno, jer se o tome priča, jer traže bijeg, jer ih to uzbuđuje, jer žele naučiti nešto o sebi, jer žele proširiti svoje vidike… Kako postoje razni putnici, tako postoje i razne vrste fotografije. Svi mi volimo dokumentirati sebe na nekom posebnom mjestu, uhvatiti lijepi trenutak koji želimo pamtiti još dugo. To je posve neosporno. Ali neka mjesta su jednostavna veća od nas samih. Takva mjesta zahtijevaju poštovanje prije svega.
Nazivati osobe koje se polugole naslikavaju u Pripjatu i Černobilu, okidaju selfie u konclogorima i po grobljima, influencerima je potpuno promašeno. Oni su egocentrici, nesvjesni onoga što ih okružuje, bačeni na određeno mjesto jer je netko rekao da je to in i da se o tome priča. Ili da je to nešto što barem jednom u životu moraš posjetiti. Ako te taj posjet neće promijeniti, stvarno ne moraš trošiti svoje vrijeme.
Ne zaslužuje svatko titulu influencera
Takve osobe nisu influenceri i to nikad neće biti. U jednu ruku nisu pretjerano drugačiji od onih koji stoje kao krivci za takva mjesta i spomenike. I oni su bili posve ravnodušni prema tuđim sudbinama. Stavili su sebe na prvo mjesto. I gazili ljude za svoj cilj. Njima je doduše taj cilj bio puno veći i imali su puno veću moć. Takozvanim “influencerima” cilj je lajk i Insta slava. A za to su spremni odreći se svoje ljudskosti. Ali zapravo je nikad nisu ni imali. A za to ne možemo kriviti niti jednu društvenu mrežu. Prestanimo pogrešne ljude nazivati influencerima. U ovoj priči influenceri su samo žrtve čije životne sudbine i dan danas imaju moć promijeniti tok povijesti. I zbog toga im u svakom trenutku trebamo odati počast.
Foto: Unsplash
Možda želiš pročitati još koju zanimljivu temu? 😉
Na Instagramu sve ima cijenu… osim stvarnog života
